Mlade nade

četvrtak, 07.04.2011.

Makar šta, ili o osječkom govoru

PhotobucketFoto :B.Mr.

Gale zipa đale!

I molim lijepo, tko ne će reći da penđeri, komšiluk, peškir, sirče, ođak, ođačar i furune nisu hrvatske riječi? I Hrvatski pravopis riječ odžak bilježi zvjezdicom i upućuje na riječ dimnjak, a kada je tomu tako u Hrvatskom pravopisu, onda znamo kamo idu takve riječi, na hrvatsku ili srpsku stranu, ali književnoga jezika. A te su riječi neraskidivi dio slavonskoga štokavskoga hrvatskoga dijalekta i tanani, gubeći se sloj osječkoga govora. Živi još u ponekih staraca iz osječkih kučeraka ko u babe Jage. Nestaje. U Osijeku više nitko nema komšije, sve sami susjedi!

Novinarka je državne televizije svoju reportažu o ocu jedne mnogočlane slavonske obitelji završila riječima - poljoprivrednik je, a kao svi Slavonci svira u svatovima.

Mošte si mislit što svi slavonski poljoprivrednici sviraju u svatovima. Kao, motika, tamburica - i eto ti Slavonca, Đuke Begovića. Vina, snaša, svatova, svatovca, bećarca i bećara. To bi trebala biti naša kultura, slavonska. Makar šta, i u Đuki je Begoviću takva kultura postavljena u obličje samo jednoga lika, jednoga pojedinačnoga pojedinca. A takvih je u svim sredinama, pa zašto baš da se moja Slavonija izjednačuje s takvim? Nije li Joža, Jožica, Jožek mužek bil poljodelec i svatovski mužikaš? Pak nije simbolom zagorskih brega.

Ono što se već odavna trebalo vidjeti u Đuki Begoviću, a nikako da se vidi, to je Đukina štokavština, to su tri Kozarčeve štokavštine. Seoska, gradska i književna. Da su se te tri štokavštine u povijesti naše filologije uspjele rasplesti i prepoznati, danas bismo imali jasniji pogled u štokavsku dijalekatnu slavonsku književnost. I ne bismo za svjedoke imali samo Ivšićev Posavski govor i Hammov Podravski, bećarce i kojekakve pjesmuljke; ne bismo imali samo pogrješke u jezičnoj prosudbi Joze Kozarca, stav o 'nepismenjaštvu' Ive Kozarca koji je ipak jedini žice slavonske jezične tamburice znao prenapregnuti do pucanja; u svakom slučaju nikomu, pa ni jezikoslovnim budalašima, ne bi palo na pamet napamet osuditi A. G. Matoša za srbizme; da su se te tri štokavštine - dijalekt, gradski govor i književni jezik - u povijesti naše filologije uspjele rasplesti i prepoznati danas bismo imali barem svijest o štokavskoj dijalekatnoj slavonskoj književnosti. Ali ne onoj bećarskoj: Popela se Šokica na drvo, drvo krivo, a ja..., nego onoj autorskoj: Milovo sam garave i plave, dosta cura za života svoga, al što tebe, to ni jednu tako, curo draga iz sokaka moga... i ne bismo je smatrali nepismenjaštvom. Usuprot. Imali bismo i jasniji pogled u svoj književni jezik. Koji je hrvatski štokavski. Baš kao što je to i slavonski dijalekt.

PhotobucketFoto :B.Mr.

Oni koji nisu dođoši

Tako je i s osječkim govorom. Ali samo s govorom rođenih Osječana. Pravih, obično onih donjogradskih koji za sebe kažu da su doljnjograđani. Koji nisu dođoši. Ako ne znamo o slavonskim dijalekatnim natruhama, o posebnom okusu koji osječkom govoru daje začinjenost švabetanjem, i ako to sve skupa ne možemo povezati uz književni jezik, onda o osječkom govoru ne možemo znati ama baš ništa.

Sve to skupa i nije ništa posebnoga za jedan grad. U svakom je tako, za valjanu se prosudbu bilo kojega gradskoga govora mora poznavati dijalektalno mu okružje, utjecaje (nekada) vladajućih stranih jezika i prožimanje s književnim jezikom.

Dijalektalni ekavizmi i čisti jekavci

Slavonskih je ikavizama u Osječana malo, rijetko se čuju, a i ne bodu u uho jer su isti oni koji se čuju po cijeloj Hrvatskoj, a ne samo osječkom joj dijelu - voliti, volila; živiti, živila; odoliti, odolila; želiti, želila... Kada smo već kod i, u glagola II. vrste, onih na -nuti, Osječani redovito imaju -niti: ziniti, zinio, zinila; veniti, venio, venila; potoniti, potonila..., ne ćemo reći taći i maći, nego taknuti i maknuti, ali je zato maknio i taknio. Razliku između pocrvenjeti i pocrveniti Osječanin baš i ne bi znao pojasniti jer je glagol pocrveniti jedini koji će upotrijebiti bez obzira na značenje.

Osječani dijalektu svakako duguju svoje poneke ekavizme. Stariji su 'ekavskiji' od mlađih, a u najmlađih češći su hiperijekavizmi od ekavizama. Naša su djeca imala živi rat, a ne televizijski, i dobro su znala tko baca granate i zbog koga moraju u podrume i prognanike, pa kada kažu dječko i rječenica onda u tom ne treba tražiti samo jezikoslovni razlog (dječak/dječko, riječ/rječenica) nego i psihološki - ne žele nam djeca govoriti ekavski. Moj je sin godinama odbijao reći lepinja, tvrdeći da se hrvatski kaže ljepinja. I dan danas, kao i većina iz njegovoga naraštaja, govori odavdje i dodavdje. Bit će da je to što dijalekatnih obilježja nestaje iz osječkoga govora, otvorilo vrata dječjoj (i ne samo dječjoj) predrasudi da je ekavski nehrvatski.

Inače su Osječani čisti jekavci. I to oni jednosložni dugi, toliko jekavski da i n ispred jekavskoga dvoglasnika jotiramo. Izgovaramo mljeko, a lj nam je isti kao i u ljeto; izgovaramo snjeg, a nj nam je isti kao i u njegov. Koliko se sjećam, uvijek se tako i izgovaralo, a nesliveni izgovor: l'jepo, sn'jeg - na osječkom asfaltu ne može se čuti. I ime svojega grada jekavski govorimo - Osjek, ali ovaj nam je puta dvoglasnik kraći nego u mljeko i snjeg, kratak kao i u osječki. Kada smo 1991. počeli upijati ratne vijesti na državnoj televiziji, podosta smo začuđeno slušali kako spikeri (očito priučeni notornoj novoštokavskoj naglasnoj normi) izgovaraju iz Osijéka, u Osijéku. Naravno, nije to bilo jedino čemu smo se čudili, ali Osječani tako ne izgovaraju, dvoglasnik nam je uvijek nenaglašen, ne pomičemo naglasak s početnoga O ni u kojem od padeža. Ako netko u Osjeku i izgovori Osjek s dužinom na je ili Osijek s dvosložnim ije, taj sigurno nije ni Osječanin ni Slavonac ili ako jest, onda je stari profesor hrvatskoga jezika kojega je jezično vrijeme pregazilo ili je od one vrste koja jezikom želi dati do znanja svojim sugrađanima.

Uopće nemamo č i ć, a nemamo ni đ i dž. Umjesto dvaju glasova imamo samo jedan, i to baš i nije neki čisti glas, imamo 'polutvrdo' č koje nam je uvijek isto: kuča, cvjetič, čekič, konjič, osječki. I đ nam je takvo, samo je jedno ono 'polutvrdo': đem, đemper, đez, Đakovo. Tako ne možemo izgovorno razlikovati đem od džema, đaka od džaka i jahačicu od jahaćice, spavaćicu od spavačice, ali može li to u Hrvatskoj itko osim pravopisa i gramatika? Uostalom, stvar je s trorogim č i đ već odavna poznata.

PhotobucketFoto :B.Mr.

Po naglascima smo dobro prepoznatljivi. Nisu naši naglasci, mjereno prema književnom jeziku, na pogrješnim mjestima. Oni su samo duži nego što bi trebalo. I zanaglasne su dužine raspoređene kako treba, ali su i one malčice duže. Zbog toga nam kažu da razvlačimo i govorimo otegnuto. Da smo spori. Ali Osječani ionako misle da je takva prosudba makar šta jer Našičani, Valpovčani ili Donjomiholjčani govore još otegnutije i lijepo im se prepoznaje čak i akut uz dugosilazni i dugouzlazni. A tek Brođani ili Vinkovčani, pa Vukovarci!

Ipak ne otežemo toliko da bismo rekli prijatélji i gradóvi s dugim naglascima jer nam je to prestrašno kao da smo rekli Slobodána; ne ćemo razdvajati prijedlog od zamjenice u za mene i za njega, nego ćemo izgovoriti sastavljeno, zamene, zanjega. Zato se sve rjeđe može čuti sastavljen izgovor naulicu, uškolu, lijepo mi to jasno razdvajamo, na ulicu, u školu. A sastaviti pred mostom i u Osijeku u jednu naglasnu cjelinu, predmostom i uOsjeku - to ne možete nikada čuti ni od jednoga Osječanina. Osim onoga, naravno, koji nije rođen u Osijeku.

I ručnik, i peškir, i sirče, i ocat

Jedno je kada u zagrebačkom govoru prepoznate leksički dijalektizam, a drugo je u osječkom. U Zagrebu je to obično ponešto iz kajkavskoga - pa ste sigurni da je hrvatsko, a u Osijeku su to redovito štokavski dijalektizmi, pa niste baš sigurni da su hrvatski. Eto, moja mi je baka, Osječanka starih slavonskih korijena, pričala kako su na osječkoj Bikari bili kučerci, ko u babe Jage, a penđeri mali, podjeljeni u četiri, subotom su se prali i starim peškirima omazivali sirčetom da bolje sjaje, pa nek vidi komšiluk da se kuča redi. Moja je baka na kuči imala ođak i redovito je jednom godišnje zvala ođačara. Da furune ne dime i bolje griju. Imala je ona osim penđera i prozore koje je brisala i starim ručnicima, a ne samo peškirima; nije zvala samo ođačara, nego i dimnjačara; prozore više nije omazivala sirčetom, a salatu je začinjavala i octom (vinskim, taj je izvrstan). Međutim, komšije, komšiluk i najdraži komšo nikada mojoj baki nisu postali susjedi i susjedstvo.

I molim lijepo, tko ne će reći da penđeri, komšiluk, peškir, sirče, ođak, ođačar i furune nisu hrvatske riječi? I Hrvatski pravopis riječ odžak bilježi zvjezdicom i upućuje na riječ dimnjak, a kada je tomu tako u Hrvatskom pravopisu, onda znamo kamo idu takve riječi, na hrvatsku ili srpsku stranu, ali književnoga jezika. A te su riječi neraskidivi dio slavonskoga štokavskoga hrvatskoga dijalekta i tanani, gubeći se sloj osječkoga govora. Živi još u ponekih staraca iz osječkih kučeraka ko u babe Jage. Nestaje. U Osijeku više nitko nema komšije, sve sami susjedi.

Neki se drugi turcizmi sasvim lijepo drže po cijeloj Lijepoj našoj i rijetko tko posumnja u njih - alati, dugmeta, ekseri, džezve... Istini za volju, u Osijeku kažemo đezba, a ako kuhamo samo jednu malu kavu, onda ju kuhamo u đezbici. Mala je kava kada ste svakomu namijenili samo jednu šalicu. Mi bismo rekli šolju. Šalica nam je nekako više za mlijeko i bijelu kavu ili čaj, a šolja je za crnu kavu. Oni neki drugi štokavci u svojim šekretima imaju šolje, a mi u svojim zahodima i nužnicima WC školjke.

PhotobucketFoto : B.Mr.

Švab, švab, švabetanje

U Osijeku se prije tridesetak godina mnogo više švabetalo nego danas. I sama se riječ švabetati gubi, a pojavila se jedna novija - govoriti esekerski. Švabetati i govoriti njemački nije isto, kao što ni Švabo i Nijemac nisu isto. Nijemci žive u Njemačkoj, a ako su se doselili u Osijek i ostali naraštajima, onda su postajali Švabe. Ali ni oni nisu švabetali, nego su govorili njemački. Švabetali su Osječani, oni kojima je rođeni jezik hrvatski. Jezikoslovci danas kažu da je esekerski poseban njemački dijalekt razvijen u Osijeku, a Esekeri koji švabetaju kažu da je švapski pokvareni njemački.

U većini se doljnjogradskih obitelji švabetalo, pa tako i u našoj. Nismo bili ni u čem jezično posebni, to je ionako bilo pitanje kućnoga odgoja. A priznat ćete, takav se kućni odgoj ipak malčice razlikuje od odgoja motikom i tamburicom. Moja je omama, rođena Vlaškóvac po ocu vukovarskom lađaru, prvo progovorila švapski, pa onda hrvatski. Moja je baka, rođena Svoboda od oca doseljenoga Čeha, Pemca - kako kažu Osječani, prvo prošvabetala pa onda progovorila hrvatski. I moja mama isto, ali je kao poslijeratno dijete švapski zaboravila jer je tako poslijeratno morala. Otata, omama, djed i njegova braća, cijela obitelj Hamm, govorili su njemački. Perfektno govorili i pisali, pričao mi je u djetinjstvu tata, ali njega nisu naučili - opet, poslijeratno dijete. Toliko poslijeratno da je našoj obiteljskoj grani otrgnuto drugo m iz prezimena ne bi li se zataškali njemački korijeni. Makar šta! I zbog toga ni ja, ni većina iz mojega naraštaja, ne zna švapski. Šteta.

Kada su omama i baka ogovarale komšiluk, da ne bi pred djecama lajale, s hrvatskog bi prelazile na švabetanje. Mi djeca sjedali smo uz njih na svoje hoklice i šamlice ili na dvorišne štenge i slušali kako jedna govori, nama posve nerazumljivim jezikom, a druga sa strašnim izrazom prijezirne začuđenosti svaki tren ubacuje - alzo, so, nohat. I dan danas mi se omakne pokoje alzo ili nohat kada me nešto baš onako jako iznenadi.

Međutim, Osječani ne moraju biti iznenađeni da bi štrikove za veš podbočili šprajcerima da se oprani šlafroci, šosevi ili bluzice ne bi vukli po zemlji. I nije baš isto u Osijeku i drugdje gdje se govorilo njemački - u Krleže Latinoviczeva mater nosi šlafrekl, a ne šlafrok; liker piju iz štamperla, a kod nas iz štample ili štamplice - u Osijeku kod nas kod kuče, a ne u nas doma.

PhotobucketFoto:B.Mr.

Fruštuk kod kuče

Istini za volju, moj sin ne zna što je to fruštuk - dijete mi doručkuje; mora si mislit kad mu kažem: de stavi escajg na stol. Ali jelo ipak grabi šeflom i jede ga kašikom. I dobro zna što su šufnudle i kraucvekle, a pogotovo granatirmaš jer ga ne voli jesti. Od dva moguća vrhnja zna samo za šlag, a kada ga pošaljem u dućan po kajmak moram ga slati po kiselo vrhnje, inače će se vratiti praznih ruku jer nigdje nije pisalo kajmak. I uopće se ne trudim objasniti mu. Niti ga pitam da on meni objasni zašto si je na internetu dao ime Max Damage i zašto s frendovima i frendicama govori tastatura, printer, kompjuter i kompić kada ja uporno govorim računalo i kada u školi ima peticu iz računalstva u kojem su tipkovnice i pisači.

Svako vrijeme nosi svoje i od svakog vremena ponešto trajno ostaje. Ni ja više ne znam što je ganjak, a što anjfort. Sjećam se samo da je nam je baka dopuštala igrati nogomet u ganjku, a bogme, u anjfort nije smjela lopta. Sad se sve zove haustor.

Foto Daltoni
Foto:B.Mr.

Di si lega!

Naš je žargon posebna priča. Nekada, dok smo češće studirali u Zagrebu (mošte mislit što ne bi i sad, samo da je više love), Zagrepčanci su tvrdili da se osječki student prepoznaje po onom poslovičnom - di si lega.

Mojoj mami nije bilo jasno što mi brat kaže kada kaže - ma, to ti je lačo lega, ali kod njega ti je gale zipa đale - a ja sam se sasvim lijepo razumjela s bratom. Ali mijenja se, naši bi roditelji rekli - gotivni prijatelji, našoj su djeci sve super frendovi, a u gale zipa đale ni oni ne bi prepoznali lega pazi leđa. Mi smo imali dumine, a naši klinci fore i štosove.

A tek porcijaš! U ribičkom je jeziku porcijaš riba koja je po mjeri - ili za jedan objed, ili riba dopuštene lovne veličine. A kad moj brat, notorni pecaroš, za legu kaže da je porcijaš, znači da je lega baš krele po mjeri, onako taman. Možete to isto značenje pokriti i riječju specijalac koja nema ama baš nikakve veze s ikakvim postrojbama, a ponajmanje sa specijalnim postrojbama, nego ima veze sa specijalnom školom (to je sada škola za djecu s poteškoćama u razvoju). Žargon je okrutan, a ne mi.

Kad smo kod pecaroša, oni su osječka tradicija. Sjedi se satima na vodi, Dravi, Staroj Dravi, Sakadašu, ima se pec-štanga i peca se. Šarkoše, babuške, škljoce, štuke, pastate, a bogami i somove i smuđeve. Može s obale ili drvenim, katranom omazanim čiklom (najmanje petmetarskim) zaveslati niz Dravu i zabaciti. Prije morate pripremiti mamce. Kedere hvatate tauplom, četvrtasto razapetom gustom mrežom koja se s gornje strane čoškovima drži na prekriženim čvrstim žicama i masivnom drvenom štapu. Nadrobite u mrežu kruha, zaronite taupl u vodu i čekate, pa ga lagano podignete, pa opet spustite i sve tako dok ne nahvatate kedere, pa s njima u keder-kantu koja je plehana i ima rupice na poklopcu, da kederi imaju zraka i ne pocrkaju jer riba nejde na krepanog kedera. Možete pecati i na durbahere (to su one velike kišne gliste), a i na mrmke (to bi bili rovci). Po durbahere i mrmke idete noć prije pecanja, najbolje poslije kiše, svijetleći baterijom i tako ih vabeći na površinu, ašovčičem ih iskopavate iz rahle zemlje. Ako riba raubuje onda će i zagristi, upecati se, a da s udice ne bi slučajno otpala u vodu, podmjestite pod nju mrežicu na okruglastom okviru sa štapastom držalicom, zvanu meredov, pa iz meredova nanižete upecanu ribu na povorku ili ju smjestite u žičanu sklopivu krletku, fiš-nec koji s obale ili čikla visi u vodu, pa s ribom kući, pravac - fiš.

Svakoj supi njezina kašika

I nemojte mi sad o nekakvim srbizmima. Makar šta. Brodnjakov je rječnik ipak rječnik razlika srpskog i hrvatskog, a ne srpskog i samo osječkog. Uostalom, u Brodnjaka je špajz i paradajz, a mi kažemo špaiz i paradaiz i smočnica i rajčica. I ne će biti da su Esekeri pokraj svog silnog švabetanja od tamo nekih dođoša s istoka čuli za špaiz i paradaiz. Mošte si mislit što jesu.

Dobro mi znamo što čemu pripada. Ako kod kuće jedemo svoje supe kašikama, izvan kuće su nam žlice u juhama; svoju paradaiz salatu s bjelim lukom u restoranu naručujemo kao salatu od rajčice s češnjakom. U trgovinu idemo kupiti lopaticu za smeće da bismo u kući imali mišajfl. Ako naše kuće imaju čoškove, u školama su nam uglovi. Fakultet mi je uz tržnicu, ali kuća mi je blizu pijaca pa kada na tržnici, vraćajući se s posla, usput kupim povrće za juhu, kući donosim grincajh s pije. Kako kaže moj sin, možeš biti faca s pijaca ili lice s tržnice. I sve štima.

A onda mi u Dubrovniku službenica u zračnoj luci kaže da je telefon iza kantuna. Ona i u kući i izvan kuće ima kantun. I ni brige je, kantun je O. K., a ćošak je u Razlikovnom rječniku. Ali nije čošak.

Sanda Ham (hrvatska jezikoslovka, glavna i odgovorna urednica časopisa Jezik, itd...)

*****
Daltoni'os

07.04.2011. u 17:02 • 0 KomentaraPrint#

<< Arhiva >>

< travanj, 2011 >
P U S Č P S N
        1 2 3
4 5 6 7 8 9 10
11 12 13 14 15 16 17
18 19 20 21 22 23 24
25 26 27 28 29 30  

Studeni 2011 (4)
Listopad 2011 (27)
Rujan 2011 (27)
Kolovoz 2011 (24)
Srpanj 2011 (10)
Lipanj 2011 (22)
Svibanj 2011 (15)
Travanj 2011 (24)
Ožujak 2011 (27)
Veljača 2011 (20)
Siječanj 2011 (18)
Prosinac 2010 (17)
Studeni 2010 (9)
Listopad 2010 (17)
Rujan 2010 (13)
Kolovoz 2010 (11)
Srpanj 2010 (4)
Lipanj 2010 (19)
Svibanj 2010 (15)
Travanj 2010 (11)
Ožujak 2010 (7)
Veljača 2010 (6)
Siječanj 2010 (31)
Prosinac 2009 (31)
Studeni 2009 (32)
Listopad 2009 (38)
Rujan 2009 (28)
Kolovoz 2009 (16)
Srpanj 2009 (14)
Lipanj 2009 (23)
Svibanj 2009 (18)
Travanj 2009 (21)
Ožujak 2009 (15)
Veljača 2009 (7)
Siječanj 2009 (8)
Prosinac 2008 (9)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
OYO.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv


Komentari da/ne?

Opis bloga

Uvjeti korištenja

Svi sadržaji i slike objavljeni na ovim stranicama zaštićeni su copyrightom. Zabranjeno je uzimanje i korištenje sadržaja bez prethodne dozvole autora.




Svaštara o nogometu!

Novo : http://daltoni-osbloghr.blogspot.com/



Osijek, Croatia Weather Forecast





daltoni@net.hr

Foto Daltoni




Sign by Danasoft - Get Your Free Sign






Linkovi

Dnevnik.hr
Video news portal Nove TV

Blog.hr
Blog servis



Free Counter
Free Counter

thumbuphrvatska Customized Soccer Jersey - ImageChef.com


height="38" width="41" id="EXim" alt="eXTReMe Tracker" />





Myspace Smileys






hrvatska thumbup

Geo Visitors Map





CASINOSWISS, CASINO, Football manager 2010, English Harbour Casino, KENO



free counters
Free counters