Moje virtualno ogledalo
Inventura
Bila je ovo dobra i zanimljiva godina. One stvari koje su započele jako loše, završile su jako dobro. NO, ipak, jedna nas je draga osoba zauvijek napustila. I to je jedina tamna mrlja na godini koja odlazi. Za našu obitelj.
Osim te tuge, nije donijela još nečeg posebno lošeg, a pred kraj godine donijela je neke neočekivane, lijepe stvari. Tim su ljepše, što su manje očekivane. Zaključih da je to tako sa svime u životu. Kad nešto previše očekujem, kad sam u nešto jako sigurna, najčešće se nekako isprazno razočaram. Kako sama sobom tako i drugim ljudima. Nisu dobra ta očekivanja, mada ih pokušavam razlikovati od nadanja. Bez nade smo ništavni, a s velikim očekivanjima - nesretni. Barem na koncu.
I tako rezimiram ovu godinu.
Vratila sam stvari koje nisam htjela nazad. Ali taj povratak možda bude ključan za neke druge dobitke. Imam nekoliko malih želja za sljedeću godinu, za sljedećih dvanaest mjeseci. Iako nisam donijela odluke, obećala sam si više odgovornosti, jer mi se čini da mi nje nikada nije dosta. Taman kad pomislim da sam odgovorna, nešto zabrljam, što me podsjeti da ju treba uvijek iznova graditi i njegovati.
Upoznala sam u ovoj godini puno novih ljudi. Kvalitetnih, važnih, nezaobilaznih. Svi su me ponešto naučili. Svi su me učinili bogatijom.
Neki su ostali dragi znanci, neki su postali prijatelji i uvijek dobrodošli gosti.
Mislim da to ovu godinu čini posebno bogatom. I važnom. Vjerujem da će se ljudi o kojima govorim već prepoznati.
Upoznala sam i sebe u ovoj godini, opet ispočetka.
A sad mi se opet čini da se ne poznajem baš najbolje. Svako malo moja nepredvidivost spremi mi novo iznenađenje.
Bila je ovo godina otkrivanja, putovanja, iznenađenja, velike sreće, rasta i odrastanja. Ovo je ustinu sretna godina. Kao i mnoge prije nje. Ne želim si samo "sretnu novu", jer tako izrečeno može zazvučati kao da ova nije bila sretna.
Želim si nadolazeću da bude bar poput ove, uz tek jedan izuzetak.
I vama želim da vam se sve dobro iz ove - nastavi i u sljedećoj.
Sretne vam želje
Puno želja izrekosmo jedni drugima ovih dana.
Želim vam da vam se one vama najvažnije - ostvare.
I da u Božiću pronađete blagoslov, da na staru godinu ne gledate sa žaljenjem i nostalgijom, a da Novu dočekate s nadom i vjerom u ostvarenje onoga što priželjkujete.
Vjerujem u moć Božića.
Meni je vratio moju seku u zagrljaj. Pa ako naša mala sloga i ne potraje onoliko koliko bih željela, znam da činim dobro i sebično u tome uživam. Izdignula sam se iznad sitnih zamjerki i čini mi se da dotičem nešto što se zove razumijevanje. Nadam se da ćete i vi ovog Božića nekom nešto oprostiti i postati bogatiji. Onako, posve.
Voli vas vaša Cyber
Odluke i kako ih ne iznevjeriti
Uvijek sam imala posla s kojekavim odlukama.
Onih važnijih sam se uglavnom držala, a onih manje važnih, nešto manje.
Naravno da i ja, kao i većina ljudi, odluke donosih za dane koje tek slijede, a početak je obično ili prvi u mjesecu ili neki ponedjeljak.
Najdraži datum svima nam je Nova godina.
Ne samo zbog uobičajenog početka provedbe odluka, siječanj mi je najmanje mio mjesec u godini. Uglavnom osjećam posljedice prosinačkog rasipništva pa nisam baš pri sebi kad su u pitanju financije.
Tu su i posljedice božićnog i novogodišnjeg blagovanja koje treba otapati u nekoj zagušljivoj teretani. A nakon siječnja slijedi veljača koja ima malo dana pa je plaća obično manja. Eto, zato mi je siječanj koji joj prethodi, najmanje drag.
Ove godine odlučila sam ne donositi novogodišnje odluke.
Jer godina, koja je iza mene, pokazala mi je da mnoge stvari ne mogu jednostavno odlučiti i ostvariti ih. Barem ne izravno.
Pa sad vi kažite da to nije apsurdno.
21.12.2004. u 06:54 | 14 Komentara | Print | # | ^
Obećanje gradu na Temzi
Nakon Fantoma opere (kojeg sam konačno pogledala nakon godina i godina iščekivanja i vizualizacije), Žene u bijelom, (novog Webberovog mjuzikla koji je malo horror, malo drama, a malo krimić, no ponajviše krasan mjuzikl), Jadnika, (koji su me tri puta ganuli do suza) i Groznice subotnje večeri (koja me nije posve impresionirala)…
Nakon Madame Tussauds (koja se ljubazno htjela slikati sa mnom), Muzeja znanosti, gdje sam iskusila osjećaje poput «discusting»; (ali sama sam to tražila), Tower of London (gdje su skidali glave, ali moju nisu, ovaj put), Tower Bridgea (koji izgleda krasno kao i na svim razglednicama), London Eyea (koji mi je otvorio neke nove, nezaboravne vidike)…
Nakon šetnje Oxford Streetom (gdje više čekate na prolaz nego što hodate, i gdje je sudaranje normalna stvar), Katedrale svetog Pavla (gdje i šapat odjekuje), pubova (gdje sam jedino vidjela ljude da smiju pušiti), vožnje podzemnom (koja bi dobro došla i Zagrebu) ...
Mogu reći da sam i dalje prepuna dojmova, a oni su ovakvi:
London je uistinu srdačan, topao i lijep grad. Nije uopće bilo magle, ali kiša nas jest malo osvježila.
Nekome će možda smetati činjenica da pivo ne možete kupiti nakon 23 sata jer je to zabranjeno i da dućani moraju imati licencu za prodaju bire, a takvi su rijetki.
Kazališta imaju čudan običaj neobavezne garderobe, a ako ipak želite ostaviti kaput ta će vas komocija stajati jednu funtu. Za vrijeme predstave možete uživati i u šuškanju papirića bombona od jagode, dok iza vas bucmasti tinejdžer hruska čips od paprike, a teta ispred vas ispija dupli gin tonic.
Pušenje je strogo zabranjeno gotovo posvuda, pa pušači u apstinencijskoj krizi i ostali nervozni puk bacaju papire, limenke i ostalo smeće po londonskim ulicama, no i to je nekima razumljivo s obzirom na to da kantu morate tražiti svijećom. Gužve su neizbježne, pogotovo ako je rush hour. I pogotovo ako ste u Oxford streetu.
Sa svih strana na vas vrebaju suveniri, a oni s natpisom "London" posebno su skupi. Iako ni oni bez natpisa nisu posebno jeftini.
No, sve to je samo traženje dlake u jajetu kako bih lakše prihvatila povratak s ovog impresivnog, nezaboravnog, kratkog, osebujnog, dinamičnog, zanimljivog izleta. Ovdje je manja gužva, garderoba je obavezna u kazalištima, u njima se ni ne jede ni ne pije, kante su na svakom koraku. Ako krenem s jadikovkom da ovdje nema Jadnika ni mostova koje nisam istražila, ulica u kojima nisam kupovala, pubova u kojima nisam feštala... Bit ću sjetna. A radije sam sretna. Što sam se vratila kući. Ali Londonu sam dala obećanje - See you soon. Maybe next year, maybe for two... I don`t know yet.
Teorija kanti
Postoji jedna teorija da je brak poput kante na vrhu koje imate malo slatkoga a ostatak je sama gorčina. To je moja verzija opisa onoga kako je rečeno u teoriji.
U daljnjoj razradi teorije koju mi je neki dan izložio jedan moj dragi prijatelj do čijeg mišljenja itekako držim, možete učiniti tri stvari:
a) odmah smazati sve slatko i do kraja života zagorčavati si život;
b) sve to pomiješati pa vam je sve uglavnom gorko;
c) kad smažete slatko - zamijeniti kantu. (!!!)
Moj je problem što još uvijek kategorično odbacujem Teoriju kanti.
Tako da se ni teoretski ne mogu odlučiti koju bih mogućnost izabrala.
A vi?
Prekretnica
U mom životu stalno neke prekretnice. No, nije to opravdanje za moje nejavljanje.
Nije me bilo na Netu nekoliko dana i sad se opet osjećam svježe.
Kako i u svemu, tako i ovdje - ponavljaš li neku radnju dovoljno često, potrošiš se. Imam neki blagi dojam da sam vam rekla puno toga, a onima koji nisu moji virtulani prijatelji i znanci, malo toga. Pa sad nadoknađujem zaostatke.
Pušta me opčinjenost virtualom. Uhvatila me moja klasična prosinačka opčinjenost. Rođendani, imendani, blagdani, putovanja, dočekivanja i veselje... a onda, kad se prosinac smiri u siječnju, sjest ću pokraj radijatora malo se ugrijati i još ako dobijem laptop kao dar od nekog ljubaznog Djeda božićnjaka, na koljenima ću vam ispisati gdje sam sve bila i što sam sve vidjela.
Dobro, možda vam ne kažem baš sve, ali podijelit ću s vama neka viđenja. Ako dođe do te prekretnice da Djedice počnu kroz dimnjake ubacivati laptope.
I to sam ja
Nakon nekih uzaludnih, teških, beznačajnih, smiješnih, suludih, apsurdnih, bespotrebnih, mučnih, surovih, teških i ponižavajućih bitaka, kažem ti, ja sam i dalje borac.
I ma kako se činilo da neke bitke gubimo; gubitak je ponekad dobitak.
Al ne gubimo. Ni ovaj put.
...
Udvostručava se.
Iz dana u dan.
Danas se ustostručila.
07.12.2004. u 06:46 | 24 Komentara | Print | # | ^
Sveti Nikola, čokolada za vrata, ovaj - u cipelu
Dobila sam posljednjih nekoliko mjeseci dva kilograma na vagi, što me može baciti u laganu depresiju, ali za sada joj se odupirem. Problem je u tome kaj ne znam kaj bih mogla poduzeti, a kukanje se ne isplati jer od njega sam samo gladnija a moji okružitelji se čude, o čem ja to, kad nisam debela. Pa i nisam, to je točno. Ali mogla bih postati, to želim spriječiti.
A dijete ne podnosim. Za vježbanje sam lijena. Barem za sada, pa mi je jedino preostalo da ovaj dio kolača podijelim s vama.
Sveti Nikola zna moje stavove o oblim guzama, pa mi je odlučio uskratiti čokoladu ove godine. Čudim se sve cijeli dan. Pretražila sam svaku čizmicu i sve do jedne čarape. Ali ni čokolade ni bombončića.
Nešto posve šesto. Ne jede se. Konačno je netko shvatio kako mi može pomoći da ostvarim svoje želje. Dugoročno. Tako da mi uskrati one male, kratkoročne. Čokloadne, prstooblizivačke, najmnjamačke. Dakle, nema čokolade, ali ni okruglog dupeta. Malo ne dobiješ, a puno gubiš. No, point ove priče je da je gubitak - dobitak.
Nadam se samo da će sveta Kata ostvariti predviđanja pučkog meteorologa. I da će će zatrpat moja vrata snijegom. Pa ću na sanjkanje. I razne druge sniježne aktivnosti. Naravno, sljedeće godine, jer ovogodišnja Kata bila pa prošla od snijega ništa. Barem ne ozbiljnoga. Tako se nadam da ću dakle barem 2005. oko njenog spomendana na sanjkanje. Da guza bude još više fit. Bez viška dekagrama. Čvrsta taman kol`ko su neki kaj se kuže u te stvari proračunali da treba bit...
Tko sve čita vaš blog?
Baš sam o tome danas razmišljala.
Koliko ste se otkrili?
Koliko ste se morali pohvaliti?
A koliko su vas prokužili?
I što vam to otkrivanje znači?
Pišete li otvorenije ili ste se povukli u svoje kućice, podignuli štitove?
I koliko ste svjesni da će vas čitati tetka, strina, baka, susjeda, prijateljica i kolegica dok ispisujete svoje retke?
Kod mene je situacija ovakva:
Nisam uopće mislila o tome.
Sada mislim, jer sam prije 5 minuta dobila SMS: "Pošto koze?"
Ovaj put to nije bio čitatelj Oglasnika.
Nego moja mama. 
(O)glasnik
U ponedjeljak zvoni mobitel, pita me umiljati glas pošto prodajem psiće, navodno ih imam četvero. Isprva sam mislila da je umiljati glas pogriješio, dok nije nazvao ponovo. U oglasniku, veli, tako piše. 
Sutradan, zvoni opet moj mobitel.
Prodajem kao laptop. Hm, da ga imam ne bih ga prodavala, al nemam ga, stvarno.
Priupitah, tek znatiželje radi, u kojim vi to novinama pročitaste? Kaže, u nekom oglasniku. 
Ajde, neka.
U srijedu, opet me zovu. 
Al sad smo kod sve krupnijih stvari. Pita striček pošto traktor. Niti ga imam nit mi treba. Ajde psići i laptop još i mogu proć, ali traktor?! 
Taman sam pomislila da me pozivi više ne mogu iznenaditi, kad ono zvoni jučer mobitel.
Pita djedica pošto prodajem te ovce. 
I kaže, piše - zvati navečer. Ma mislim, netko je stvarno maštovit.
Djedica i ja smo se nakon iščuđavanja lijepo i grohotno nasmijali.
S ovcama vam ja imam jedino utoliko veze što volim vunene džempere. Ali ni njih ne prodajem. Eventualno kupujem. 
Pitam se što je danas na redu? Što ću prodavati? Preko štenaca, laptopa, do traktora i ovaca... 
Želi li mi netko nešto poručiti možda? 
Loša biometeorološka prognoza ili tko je kriv?
Upozorio si je jučer da su rekli na radiju da se nitko neće osjećati dobro.
A ona je prkosno pomislila da se to ne odnosi na nju, ne i na nju.
Priznaje sada, sebično nije promislila da se to možda hoće odnositi na tebe.
I nije trebala biti uvrijeđena jer je osjetila da je nisi razumio. A onda, da nije bilo loše biometeorološke, ne bi ni ti možda otišao na neko drugo mjesto s razmišljanjem kako ona ima PMS. Pa ne bi činjenica o peemesanju postala istinita, niti bi se ostvarila loša biometeorološka...
Mada, nitko nije kriv.
Ni vrijeme i ni datum na kalendaru.
Nema krivca.
Postojite samo vi.
Ali ne kao krivci.
Nego ponovno - kao pobjednici.
