Moje virtualno ogledalo

Obećanje gradu na Temzi

Nakon Fantoma opere (kojeg sam konačno pogledala nakon godina i godina iščekivanja i vizualizacije), Žene u bijelom, (novog Webberovog mjuzikla koji je malo horror, malo drama, a malo krimić, no ponajviše krasan mjuzikl), Jadnika, (koji su me tri puta ganuli do suza) i Groznice subotnje večeri (koja me nije posve impresionirala)…

Nakon Madame Tussauds (koja se ljubazno htjela slikati sa mnom), Muzeja znanosti, gdje sam iskusila osjećaje poput «discusting»; (ali sama sam to tražila), Tower of London (gdje su skidali glave, ali moju nisu, ovaj put), Tower Bridgea (koji izgleda krasno kao i na svim razglednicama), London Eyea (koji mi je otvorio neke nove, nezaboravne vidike)…

Nakon šetnje Oxford Streetom (gdje više čekate na prolaz nego što hodate, i gdje je sudaranje normalna stvar), Katedrale svetog Pavla (gdje i šapat odjekuje), pubova (gdje sam jedino vidjela ljude da smiju pušiti), vožnje podzemnom (koja bi dobro došla i Zagrebu) ...

Mogu reći da sam i dalje prepuna dojmova, a oni su ovakvi:

London je uistinu srdačan, topao i lijep grad. Nije uopće bilo magle, ali kiša nas jest malo osvježila.

Nekome će možda smetati činjenica da pivo ne možete kupiti nakon 23 sata jer je to zabranjeno i da dućani moraju imati licencu za prodaju bire, a takvi su rijetki.

Kazališta imaju čudan običaj neobavezne garderobe, a ako ipak želite ostaviti kaput ta će vas komocija stajati jednu funtu. Za vrijeme predstave možete uživati i u šuškanju papirića bombona od jagode, dok iza vas bucmasti tinejdžer hruska čips od paprike, a teta ispred vas ispija dupli gin tonic.

Pušenje je strogo zabranjeno gotovo posvuda, pa pušači u apstinencijskoj krizi i ostali nervozni puk bacaju papire, limenke i ostalo smeće po londonskim ulicama, no i to je nekima razumljivo s obzirom na to da kantu morate tražiti svijećom. Gužve su neizbježne, pogotovo ako je rush hour. I pogotovo ako ste u Oxford streetu.

Sa svih strana na vas vrebaju suveniri, a oni s natpisom "London" posebno su skupi. Iako ni oni bez natpisa nisu posebno jeftini.

No, sve to je samo traženje dlake u jajetu kako bih lakše prihvatila povratak s ovog impresivnog, nezaboravnog, kratkog, osebujnog, dinamičnog, zanimljivog izleta. Ovdje je manja gužva, garderoba je obavezna u kazalištima, u njima se ni ne jede ni ne pije, kante su na svakom koraku. Ako krenem s jadikovkom da ovdje nema Jadnika ni mostova koje nisam istražila, ulica u kojima nisam kupovala, pubova u kojima nisam feštala... Bit ću sjetna. A radije sam sretna. Što sam se vratila kući. Ali Londonu sam dala obećanje - See you soon. Maybe next year, maybe for two... I don`t know yet.

20.12.2004. u 16:10 | 10 Komentara | Print | # | ^

<< Arhiva >>

<	prosinac, 2004					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Moje virtualno ogledalo

Obećanje gradu na Temzi

Dragi linkovi:

Ogledalce