Cranberrie - under construction

Jedan telefonski poziv me danas iznimno razveselio. A ujedno i rastužio jer sam se sjetila svega što je moglo biti a nije.
Ah taj život...

Kad mi se sve skupi, kad mi je jako jako teško i kad ne mogu drugačije - plačem.
Ne dešava se često, a možda bi bilo bolje da je češće.

Suze iz mene izbace svu negativnu energiju, sav bijes, svo razočarenje, sav stres.

Izbace sve osim tuge. Moja tuga je stalno u meni i dio je mog života.
Ponekad se čini kao da je nema ali ja znam da je tu i da me nije napustila, samo se prikrila.
Ponekad me guši da mislim da ću umrijeti, ali uvijek preživim. I ne, nisam onda jača.
Tek onda imam osjećaj da me se još komadić odlomio i nestao.
Samo kod tuge suze ne pomažu.

Trenutno mi je stres najveći problem koji si ne znam riješiti.
Na poslu mi je stresno za poludit i ponekad mi se već čini da sam na granici ludila. Ponekad mi dođe da vrištim do besvjesti. Možda bi me onda odveli u bolnicu. Možda bih se onda odmorila.
Kod kuće se pokušam odmoriti koliko god mogu. Fizički se možda i odmorim.
Psihički me dokrajče. Svatko ima svoje zahtjeve koje se ne ustručava iznjeti i od mene očekivati da budu ispunjeni. Mene nitko ne pita što mi treba i što želim. Mrzim kad me uzimaju zdravo za gotovo.
Onda odem spavati. I sanjam snove koji me ne odmaraju. I budim se sva znojna i srce mi lupa. Na svu sreću ne sjećam se što sam sanjala jer bi me onda to proganjalo cijeli dan. Ali osjećaj - pamtim.
Stres se gomila na stres i onda na kraju svega nastupi taj prokleti osjećaj nemoći.
Nemoć da nešto promjenim. Nemoć da se oslobodim svega i svih.
I tada plačem.

Jučer sam shvatila da sam ja ustvari u depresiji. Trenutno. Na momente.
Na prvi pogled sam potpuno u redu. Ali ja znam da nisam.
Duboko u sebi znam da ni najmanje nisam u redu.
Nisam zadovoljna.
Mislim da me život napokon dohvatio i okrutno spustio na zamlju.

Omiš, grad kontrasta, prirodnog i povijesnog. Nastao je i rastao podno strmih obronaka Omiške Dinare, omeđen sa sjeverozapadne strane rijekom Cetinom, a s juga i jugoistoka morem. Izniknuo je kao, podgrade (burgum, suburbiam) Omiške tvrđave (castrum) sagrađene visoko iznad njega na brdu. Zbog neprestane opasnosti s kopna i mora samo tvrđava Starigrad (Fortice) s vojničkom posadom u njoj kao i pomoćna tvrđava Viseć u kanjonu rijeke Cetine, nisu pružale dovoljnu zaštitu, pa je Omiš već u srednjem vijeku bio opasan zidinama, pojačanim posebnim istacima s istočne, kopnene strane, a sa sjeverozapadne kulom Peovicom (Mirabella).

Privredni napredak Omiša znatno se vezivao za gusarstvo.
Kao odlični pomorci Omišani su od 13 do poć. 15 stoljeća vršili nadzor nad plovidbom u Jadranskom moru, ugrožavajući u prvom redu mletačke lađe i njihove posjede u Dalmaciji, kao i brodove napuljskog kraljevstva. Omišanima se plaćao danak za slobodnu plovidbu. Omiški gusari su bili posebno opasni za vrijeme vladavine moćnih knezova Kačića. Omiš je u to vrijeme glasio kao opasno ishodište gusara, poput Saracena na Mediteranu ili Tatara u Crnom moru. Kako su napadali i ometali križarske pohode, papa Honorije III je poveo križarski rat 1221 kojeg Omišani dobivaju, dok u drugom križarskom ratu 1288 gube, što je ujedno i kraj knezova Kačića.

O gusarskoj povijesti svjedoče tvrđave Mirabella i Fortica koje su do danas očuvane. S Mirabelle se može vidjeti cijeli Omiš, a s Fortice Brač, Hvar, Šolta, Srednja Poljica i ušće Cetine.

Važno mjesto u povijesti ima i Poljićka kneževina, koja je graničila Cetinom s Omišem, a prostirala se na 250 km2 i obuhvaćala je 12 sela (katuna).

U 15 st priznali su vlast Mlečana ali su zadržali svoju samoupravu. Mlečanima su plaćali danak, a česte borbe vodili su s Turcima kojima su povremeno plaćali harač.
Poznata je i legenda o poljićkoj heroini Mili Gojsalić koja je uz pomoć Poljičana porazila Turke, a nju su ovjekovječili mnogi hrv. umjetnici, među ostalima i Ivan Meštrović, čiji kip krasi mjesto u Poljicima s kojeg se pruža nezaboravan pogled na Omiš (na slici)

Preneseno sa stranica www.omis-croatia.com

Danas sam se nauživala zelenila i svježeg zraka za poludit.
Dakle, izlet na Vražji prolaz i ostalo:

Krenuli smo oko pola deset sa naplatnih kućica u Lučkom.
Autoputom smo vrlo brzo došli do Skrada, gdje smo u Lipi popili kavu i GP.
Auto smo ostavile kod željezničkog kolodvora i uputili se u šumu oko pola dvanaest.
Prvo smo išle do slapa Zeleni vir. Bilo je to spuštanje vrlo strmim stazicama i bilo mi je odmah drago što ovaj strmi uspon nismo ostavile za kraj, što bi bio slučaj da smo išle obrnutim smjerom.
Slap je malko presušio i mogle smo samo pogađati kako to izgleda u proljeće kad sva silina vode može doći do izražaja.
Odmah do slapa je neka pećina koju su ovi naši uspjeli nagrditi jer su ju napol zabetonirali i tu namonirali neko postrojenje. Mislim, tu bi trebao biti neki kafić ili nešto a ne ovo čudo.
Dalje nas je put vodio nizbrdo ali ne više onako strmo kao prije.
Vrlo brzo smo došle do planinarskog doma Zeleni vir i ulaza na Vražji prolaz.
Tu su nam (meni naravno) zapele za oko štrudle od borovnica pa smo umlatile po jedan komad za snagu. Toplo ih preporučam jer su odlične.
Ulaz u Vražji prolaz se plaća 10 kn što je smješna cijena za sve ove divote.
Vražji prolaz je divan, ali je isto tako sa vrlo malo vode što je definitivno umanjilo dojam.
Preostalo nam je da se divimo stjenama koje je voda zaista vrlo maštovito oblikovala u razne oblike i udubila na najvjerovatnijim mjestima.
Inače kroz cijeli prolaz se prolazi po mostićima koji su obnovljeni 1978 godine i zaista se divim ljudima koji su to radili jer nemam pojma kako su to izveli. Doslovce prolazite iznad provalije od par desetaka metara i prizor je zaista veličanstven.
Nakon Vražjeg prolaza slijedi lagani uspon do špilje.
Iz špilje struji tako hladan zrak i to je bilo pravo osvježenje u ovom vrlo toplom danu.
Na žalost zaboravile smo ponjeti baterije a svjetlost mobitela nije davala dovoljno svjetla da bismo išta vidjele, bila je dovoljna samo da ne padnemo preko kamenja. Blicevi fotoaparata su otkrivali tlo samo na sekundu ali zato su nam slike fenomenalne, tj. fenomenalno smješne.
Nakon špilje slijedi malo naporniji uspon do hrpta. Ovo malo naporniji možete tumačiti - skoro sam dušu ispustila. Za utjehu - stvarno je kratak - nekih možda 15-20 minuta. Poslije toga slijedila je lagana šetnjica i povratak do Skrada.

Šuma je divna. Stabla su vrtoglavo visoka i rastu iz najdubljih dijelova klanca i predivno izgledaju.
Zrak je čist i prava dobrodošla nakon ovog zagrebačkog smoga. Ne moram ni reći da je vrijeme bilo predivno, a šetnjica kroz šumicu pravi užitak jer je temperatura taman, i bile smo baš sretne kad smo došle pred Zagreb i vidle gomilu tmurnih oblaka nad gradom.

Sve u svemu cijelu stazu smo prešle za 4 sata od čega smo efektivno hodale 2 sata.
Nismo se forsirale zbog mene jer je moja kondicija ostala u Zagrebu, ali su cure bile super i nisu mi nabijale tempo. Svako malo smo stale i čavrljale, jer svako malo je postalvjena neka klupčica.
Staza je vrlo dobro označena, nema šanse da se izgubite ako od toga imate fobiju, ima dosta ljudi i svatko od njih će vam pomoći.
Zaista vam svima preporučam da posjetite malo Gorski kotar i promjenite klimu iz vruće gradske u ugodnu planinsku.

Mi planiramo uskoro jedan dvodnevni izlet ali o tom - po tom.

isuse s ovim blogom stalno neko sranje... sad dok skužim kak se više slike odjednom stavlja... uf baš sam plavuša...

...

I još malo slika

Eto - sutra sam tamo.
Uživam u ljepotama prirode u Gorskom kotaru.

Vražji prolaz je kanjon dugačak 1800 m, širok na nekim mjestima jedva 2 m, s okomitim stijenama, čija visina čeesto prelazi i 100 m, i potokom Jasle koji se pjeni i huči na dnu. Na kraju kanjona nalazi se spilja Muževa hiža. U njoj se na nekoliko mjesta zamjećuju tvorevine karakteristične za rad vode u kraškom podzemlju. Ukupno je dugačka 120 m.
Zeleni vir je snažan izvor na dnu plitke, prostrane spilje nad čijim su se ulazom nadvile okomite stijene visoke 70 m, niz koje se ruši živopisan slap stvarajući blistavu vodenu zavjesu. Zeleni vir dobio je ime po zelenkastoj boji vode u jezercu koje nastaje u spilji.

Tekst prenesen sa stranice www.gorskikotar.hr

Niš. Ali baš niš nisam radila. Ni pametno ni glupo.
No dobro, odradila sam par kava, otpratila nećake na more, otpratila frendicu na more i opskrbila ju sa 20 cd-a da joj ne bude dosadno.
Kao može joj biti dosadno na moru...

Danas sam si priredila dan za ljepotu.
Vidi se da stvarno nemam što pametnije za radit.
Namazala sam nokte na rukama i nogama lakom boje fuksije koji sam jučer ubola u DM-u. Nemojte padat u nesvjest, paše mi naime uz napikače i ceker, inače tu boju ne bi stavila ni u ludilu. A jučer si mislim: pa zakaj ne?!?! Čak i ne bi to izgledalo tak koma da nisam bijela ko sirela.
Onda se slijedilo operiranje lica i čupanje obrva, tj. ono što ne želim u obrvama.
Nakon toga, piling lica i maska bogata nekim mineralima i što ti ja znam.
Na kraju sam oprala kosu, napravila frizuru, izgubila sam pritom jedno 2 litre znoja. I onda sam još jednom premazala nokte na rukama, tak da budu ganc sjajni.

Inače, ovo gore je moja plaža. Najljepša plaža od svih. Neću dalje o moru jer ću past u depresiju... ajd bok!

Neki dan sam bila na raftingu na Uni u susjednoj nam državi.
Nakon beskonačnog truckanja do tamo uslijedio je tren kojeg sam se zgražala: morala sam obući neopren odijelo. Čovjek meni da neko onak odoka dva broja premalo ja mu odmah velim: gledajte, ja u to ne stanem, dajte vi meni veće. Da se ne bi ja dvaput presvlačila u prirodi. Nije mi baš toliki doživljaj. Istini za volju, nogavice su mi bile preduge jedno 20 cm, a i naramenice isto, ali to je već sakrio prsluk. A i nije da ne znaju da sam debela. Vidli oni mene i u badiću pa su preživjeli.
Bila sam sa jednom dobrom ekipom, jer da nije ekipa bila dobra, umrla bih od dosade. Zbog plačimačak cura nekih frendova nismo uzeli težu stazu, tako da mi je ova lakša staza bila - pljuga. Nije mi trebao ni prsluk, ni kaciga, nisam se trebala ni zakvačit nogama. Pljuga. Ustvari, nije pljuga, nego veslaona. Kak sam ja "iskusna" rafterica, fakat sam bila luda.
Staza ide ovak otprilike: kreneš i veslaš, veslaš, veslaš, pa je buk, pa veslaš veslaš, pa je buk, pa veslaš, veslaš, veslaš, veslaš, veslaš.... i već kad izgubiš nadu - neki mali buk. Pljuga.
A kaj ne najgore nakon tih bukova očekuješ neku struju da te nosi bar neko vrijeme, ali figa - nakon buka - ulje. Veslao ne veslao - isto ti je - nikud se ne pomičeš.
E psovala sam im sve po spisku jer mi je fakat bilo prenaporno i predosadno. Dosadu sam kratila, kao i ostatak muškog društva plivajući uz čamac i špricajući cure - koje su onak pičkasto vrištale na svaku kap. A lijepo sam im govorila da ih ne vodimo.
Za te novce sam se mogla i bolje provest, što se tiče rijeke naravno. Mislim za takvu pljugu od staze smo mogli ići i na Dobru.
Ali jelte, nije sve u rijeci - ima nešto i u zajebanciji koja je bila vrhunska, pjesma se orila, vicevi su padali.
A to i je najvažnije.

Nisam već neko vrijeme pisala o poslu.
Neke su se misli kuhale u meni i ni sama nisam znala što ću i što će biti.
E pa to što se kuhalo sad se skuhalao.
Idem dalje.
Došla sam ovdje raditi maksimalno otvorenog duha, dala sam makismum od sebe i požalila. Opet.
Nesretna sam, jadna sam i postala sam nešto što ne želim.
Osjećam se iskorištenom i nepravedno okrivljenom za neke stvari. Pred sobom sam čista.
Mislim da je to i najvažnije.
Mrzim samo to licemjerje svojih poslodavaca.
Mi smo super, mi vjerujemo u dobre odnose, mi govorimo istinu i očekujemo od vas da govorite istinu, mi ovo mi ono...
A ispali su... da ne velim što... ne samo prema meni, nego i prema ostalima.
Klima na poslu se promjenila od lijepe tropske na onu koja vlada na sjevernom polu, jer se nemrem sjetiti kak se ta zove.
Eh da bar mogu nešto svoje otvoriti i ako se već moram mučiti da znam za što se mučim.
Mislila sam izdržati još neko vrijeme i potruditi se još i više iako sam već sad po cijeli dan na poslu, a za plaću dobivam kikiriki, ali vidim da nema koristi i da to ništa neće promjeniti.

Vrijeme je da se krene.

Vjerujem u ljude.
Vjerujem da su dobri. Iako znam da ima i loših.
Volim vjerovati da su ovi meni važni i ovi koji me okružuju - svi dobri.
Ali ponekad se pitam da li je zaista tako.

Ponekad me od nekog razgovora prođu hladni trnci. Ponekad osjetim lošu vibru.
Opet, pokušam ih opravdati, možda su imali loš dan, možda im nije dobro...
Nisam ni ja uvijek oličenje dobrostivosti i ne rasipam uvijek svoju ljubav i vedrinu uokolo.

Ali kod nekih me sad ta prevrtljivost nervira.

Da pojasnim, prije par mjeseci sam jednoj prijateljici nešto rekla, onako, u dobroj namjeri.
Razlog je bio sasvim bezvezan, i zaista nisam ništa loše mislila.
Prijateljica je čudna, sasvim čudna i posebna biljka. Zahtjeva puno moje pažnje i zalijevanja ljubavlju.
Ne moram ni reći da se čujemo svaki dan i da trkeljamo sve u šesnaest.
Dakle, prije tih par mjeseci sam joj to nešto rekla.
I od tada mi svako malo pritvori vrata. Svako malo osjetim hladni povjetarac.
Prvo sam bila strpljiva. Nisam iznosila svoje probleme. Bila sam tu za nju kad god joj je trebalo.
Slušala sam ju i kad mi se nije slušalo. Išla sam na kave kad mi se i nije išlo.
Sve da bi možda pokrpala tu rupu.
Prvu veeeeliku pljusku sad dobila na svoj ročkas kad je otkazala izlazak. Isprika: zapela je s nekim društvom na roštilju. Progutala sam.
Druga je bila u subotu. Trebale smo ići kod frendice i čule smo se u petak u stilu da se još čujemo navečer da vidim da li ćemo ići u subotu ili u nedjelju.
Javila se jutros. Opet je zapela na roštilju.
OK. Bila je na roštilju. Mogla je bar poslati poruku. Vidla je da sam ju zvala bar 10 puta. Poslala sam joj 10 poruka. Mogla je bar napisati: ništa ovaj vikend... šta ja znam... bilo šta...

Danas nazove kao da ništa nije bilo. Pa OK, i nije, ali stvarno nije način - bez obzira na sve!

Na poslu vrijede dobro poznata pravila ponašanja.
Ta pravila ponekad ne vrijede za neke ljude, ali ti ljudi su obično vlasnici ili direktori firme i oni misle da se mogu ponašati kako hoće. Ne mogu. Ali se ipak ponašaju.
Ponekad ta pravila ne vrijede ni između kolega koji se jako dobro i dugo poznaju. Tu može doći do određenih dvosmislenih zezancija, malo slobodnijeg jezika i slično.

Slažete se?
Mislim da uglavnom da.

Nedavno smo dobili novog kolegu na poslu.
Tip je i neodgojen i nekulturan.
Psovke su mu svaka druga riječ.
Svako malo je na cigareti i na kavi.
Tajnicu zove imenima sličnim mala i bejbe. Uopće nije važno što je ona 10 godina mlađa od njega - ona je njegov zaposlenik i sigurno od nje može svašta saznati.
Ja sam joj rekla da sam na njenom mjestu - rekla bi mu direktno:
Imam svoje ime i zahtjevam da me tako oslovljavate.

Prestrašno.
Uz sve to:
- frajer je došao na rukovodeće mjesto u firmi
- trebao bi tom odjelu služiti kao primjer i uzor, a ne da mu se svi podsmjehuju
- ozbirom da je novi trebao bi se poklopit sa ušima i slušati ljude s kojima radi jer bi od njih mogao nešto i naučiti obzirom da je došao na skroz novo područje rada i da nema pojma što i kako radimo
- svom odjelu je već počeo držati prodike kako da se razgovaraju i javljaju na telefon, a on sam se prvi tog pravila ne drži

Eto ne znam što da kažem.
Sva sreća pa nije u mom odjelu.
Samo čekam da meni kaže mala... mislim da će ga infarkt kad saspem paljbu na njega...

... kako to ide...

Mislim da sam vidio micu macu.
Yessssssssssss........

Eto to je moja mala sreća o kojoj često pišem i koja me svaki dan oduševljava i koja me svaki put tako lijepo isprati kad idem od kuće i sva radosna me dočeka kad dođem doma, i koja mi legne na tastaturu kad se najbolje udubim u blogove ili u chat, i koja mi radi puno posla jer stalno moram nešto čistit za njom ali i donosi tako puno radosti i daje tako puno ljubavi.

Curke hvala na pomoći - bez vas ne bih uspjela...

Danas sam prvi puta nekome priznala da pišem blog.
Mislim mužić naravno zna, ali nitko drugi ne zna.
Podjelila sam to sa prijateljicom za koju znam da će razumjeti i da neće to niti krivo protumačiti niti me osuđivati. Moje curke iz Sex&City bi sigurno bile oduševljene.
No, za neke svoje prijateljice nisam sigurna da su tako open minded.
Neki ljudi su jednostavno ograničeni za kompjutere i internet i ostalo.
To im je još uvijek neka enigma i imaju stravičan strah od svega nepoznatog.

No za moju sestru se ne može reći da ima strah.
Ona bi sve da joj pokažem ali... hm... kak da to kažem: malo je glupa za kompjuter. Ali je uporna ko mazga.
Prva otežavajuća okolnost je što ne zna engleski.
Druga je što nema blage veze ni sa čim.
Nakon ne znam koliko vremena naučila je pisati u wordu.
E sad, sad bi ona slala mailove.
Kao treba nekom tipu poslat slike od balona i da kaj bumo.

Ja: Kaj buš došla k meni ili kaj?
Ona: Da, može. Ček a tko će mi te slike spžit.
Ja: Pa može ti Luka, zna on to (Luka joj je sin od 13 godina)
Ona: Aha. Dobro. Čekaj a da ti ipak dođeš k meni.
Ja: Pa može. Onda tak.
Ona: Joj a Luka ima trening, kak će mi spržit cd.
Ja: Pa kaj će ti CD ak ja dolazim k tebi.
Ona: A šta slike ostanu na kompu kad ih pošalješ mailom?
Ja: ?!?!?!? Daj molim te šuti da te netko ne čuje. Sad si ko mama.
Ona: No dobro pametnjakovićka. Onda dođi odmah poslije posla da pošaljemo taj emajl.
Ja: imeil rekla sam ti već da se ne kaže tak. Uf...
Ona: bla bla bla...

I onda je doma uslijedila obuka: stisneš ovo, onda ovo, onda ono i send receive.
Kaj je sad send receive?
A jel moram ja čekat da mi ovi prvo dođu pa da onda pošaljem?
A jel mogu ja njih odbit da oni dođu ak ja trebam nešto prije poslat?
A zakaj sad to tak sporo ide?
A koliko je ona veza brza (ADSL) koju vi imate?
A kolko to košta mjesečno?
A koliko onda možeš bit na internetu?
A šta znači 2 giga podataka?
Koliko je to?
A jel ovo, a jel ono...

Bog te dragi ispizdila me totalno.

I jednom prilikom kad sam joj rekla da si kupi one knjižice za idiote - e onda se naljutila.
Pih...

... trebala je ići slika moje ljubimice na prošli post, ali kako sam ja neinteligentna poprilično za kompjutere, morat ćete se strpit jerbo moram naučit stisnut sliku do 250 KB na 20 KB koliko stane ovdje.
Iskreno htjela sam par puta to već proučiti, te slike, i te dizajne i tak, ali nekak uvijek nemam vremena.
Moram, naime, pročitat vaše blogove, stavit suđe prat, ili veš. Ili se mazit s gospodičnom iz prošlog posta.
Ali budem. Za ozbač. Jednom.

A što se mace tiče - potpuno se promjenila.
Prije je bila toalno divlja i uopće se nije dala mazit ni niš. Eventualno smo joj bili dobri za igru i to bi onda mi uvijek izvukli deblji kraj i igra bi završila tako da bi ja bila sva izgrebana po rukama.
Evo, trenutno imam samo jednu ogrebotinu ali to nije ona napravila, nego sam se ja ogrebla na nešto.
Uglavnom, maca ujutro čim zazvoni sat - hop na trbuh i onda stišće onak i prede ko motorna pila.
Sinoć ja gledam televizor (koji by the way prijeti da će riknut - majčicu mu njegovu - tolke pare damo i onda on crkne za dvije godine... m...f....p...) a i ona hop... na trbuh i fino se vrtila vrtila i onda se samo srušila, smotala i zaspala.
Ja se od silne sreće nisam micala i nisam ni programe mjenjala da ju ne bi probudila.
Jedino je po noći još uvijek luda. Probudi se negdje oko 4 i onda krene šuškanje po stvarima, pa nađe neke vrećice pa po njima, pa grebe po ormaru, pa lovi neke imaginarne neprijatelje po krevetu, pa po nama skače... onda ja poludim i izbacim ju iz sobe. E onda je još gore jer počne grebat po vratima. Onda ju opet pustim unutra. Uf...
Uglavnom, besane su mi noći.
Em ova ludača nori em ovaj moj hrče ko foka.
Vikendom kad se taman namjerim ispavat kak treba, ovaj idiot od pesa krene lajat ko sumanut u 8 ujutro.
Pa normalno da sam neispavana.

... maca

Baby & Johnny... pogađate - Dirty dancing...

Bio je to jedan dobar flashback od nekih 17-18 godina unazad... wruuuuuuuuushhhh...

Isuse kak nam je to bio dobar film. Kak smo se svi furali na Baby. A dečki su svi odjednom proplesali jer su htjeli biti Johnny. Soundtrack se vrtio bez prestanka.

Svi smo htjeli doživjeti ljubav kao u filmu, pa makar samo i ljetnu.

Svi smo još živjeli u iluzijama da je sve kao u filmovima.

Paaaaaa... nekad je, nekad nije.

A kad sad gledam, onda smo živjeli kao na filmu.


I had a time of my life
And I never felt like this before...

Nakon mnogo usklađivanja rasporeda, obveza, neobveza, posova i inog - pao je dogovor.
Nakon posla pokupila sam K. i nakon kratkog vijećanja odlučile smo se za centar.
Sparkale smo se čak u užem centru i protegle šapice do našeg kafića ilitiga Floresa.
Tamo smo čavrljale i čekale M. jer ona radi do 5.
Tri metra od nas je dućan neki s cipelama i žena stoji i gleda u izlog kad pol metra od nje, na pločnik tresne poveći komad štukature i razmrvi se u komade. Žena je promjenila sve blijede boje lica i skamenjeno gledala u razmvljene komade.
Čovjek koji je prolazio kraj nje rekao joj je: Bog vas očito voli.
Da je bila pol metra desno - 99% bi bila mrtva.

No dakle, dosta je bilo časkanja. Vrijeme je da pokrenemo guze.
Cik - cak po Ilici, malo sandale i japanke, malo majičice.

Kako nisam baš pri lovi kupila sam smo jednu majičicu.
Ali jebenu. Ko ga fućka - nek se vidi raskoš u svoj svojoj veličini i raskoši. Hehheheheheh...
Neću puno opisivat jer me čitaju uglavnom žene pa da ne budete ljubomorne... hihihihihihi...
Uglavnom dobra investicija.

M. se raspištoljila i kupila bijele capri hlače i dvije majičice i haljinu. Lako njoj kad joj je sve XS.
Nećem reć koji sam ja broj. Mali hint - nema ništa od S u broju.

Inače nas smo 4 frendice i šalimo se da smo ko ženske iz Sex&grada.
Zašto?
Zato jer smo totalno spaljene, različite i na neki način slične ovim ženskama.
M. je u vezi, otkačena, umjetnica na neki način i totalno joj je krenulo otkad je napunila 30.
K. je solo, luda da luđa nemre bit, luda za sexom, muške mjenja ko rukavice što se ono kaže.
V. je u divljem braku, dvoje djece, poprilično spaljena.
Ja sam udata, bez djece, na momente luda, na momente umjereno luda.

Možete pretpostaviti da naše teme razgovora idu od nemila do nedraga.

A nedavno smo pokrenule i natjecanje u pravljenju lasagna.
Prve su bile kod mene i bile su vrlo uspješne. Samo da vidim koja će me nadmašiti!

Eto, danas V nije bila s nama jer nije baš zabavno djecu vuć u grad po ovoj vručini, a nije mogla naći dobrovoljca za čuvanje.

Zato su drugi tjedan lasagne kod nje.
Ona bu kuhala a mi ćemo čuvati malog žućka od par mjeseci.
Možda nas i pukne majčinstvo.
:)

Jutro je, u jutru sunce, i svako zrnce
Pijeska na svome je mjestu.
Svako mjesto pod suncem je, na pijesku.

Ja sam ovdje da bih bila ovdje.

Svaka stvar sa svojim mjestom stvara
Pravi čas, i množi ga i slavi
Sa svakim od nas.

Ja sam ovdje da bih bila ovdje.

Jutros, pod sunecem, u savezu sa svakim zrncem
Pijeska, na pravom mjestu,
Svako je svakome sve dao.

Ja sam ovdje da bih bila ovdje:
Jutros, pod suncem, na pijesku,
Gdje svako je svakome sve dao, da bi dao;
Ne čineći ništa, samo bivajući
Na svom mjestu.

Vesna Krmpotić