Neki dan sam bila na raftingu na Uni u susjednoj nam državi.
Nakon beskonačnog truckanja do tamo uslijedio je tren kojeg sam se zgražala: morala sam obući neopren odijelo. Čovjek meni da neko onak odoka dva broja premalo ja mu odmah velim: gledajte, ja u to ne stanem, dajte vi meni veće. Da se ne bi ja dvaput presvlačila u prirodi. Nije mi baš toliki doživljaj. Istini za volju, nogavice su mi bile preduge jedno 20 cm, a i naramenice isto, ali to je već sakrio prsluk. A i nije da ne znaju da sam debela. Vidli oni mene i u badiću pa su preživjeli.
Bila sam sa jednom dobrom ekipom, jer da nije ekipa bila dobra, umrla bih od dosade. Zbog plačimačak cura nekih frendova nismo uzeli težu stazu, tako da mi je ova lakša staza bila - pljuga. Nije mi trebao ni prsluk, ni kaciga, nisam se trebala ni zakvačit nogama. Pljuga. Ustvari, nije pljuga, nego veslaona. Kak sam ja "iskusna" rafterica, fakat sam bila luda.
Staza ide ovak otprilike: kreneš i veslaš, veslaš, veslaš, pa je buk, pa veslaš veslaš, pa je buk, pa veslaš, veslaš, veslaš, veslaš, veslaš.... i već kad izgubiš nadu - neki mali buk. Pljuga.
A kaj ne najgore nakon tih bukova očekuješ neku struju da te nosi bar neko vrijeme, ali figa - nakon buka - ulje. Veslao ne veslao - isto ti je - nikud se ne pomičeš.
E psovala sam im sve po spisku jer mi je fakat bilo prenaporno i predosadno. Dosadu sam kratila, kao i ostatak muškog društva plivajući uz čamac i špricajući cure - koje su onak pičkasto vrištale na svaku kap. A lijepo sam im govorila da ih ne vodimo.
Za te novce sam se mogla i bolje provest, što se tiče rijeke naravno. Mislim za takvu pljugu od staze smo mogli ići i na Dobru.
Ali jelte, nije sve u rijeci - ima nešto i u zajebanciji koja je bila vrhunska, pjesma se orila, vicevi su padali.
A to i je najvažnije.
Post je objavljen 17.06.2005. u 23:01 sati.