Cranberrie - under construction

Upravo sam se vratila sa noćnog kupanja.
Bili smo mužić i ja na bazenu u Utrinama.
Iako je danas bilo za krepat u svim krajevima lijepe naše, nisam se mogla mrdnut negdje do bazena, a iskreno, nije mi se ni slušala dječurlija i njihovo skvičanje. A baš i da bi mi neka mlačna vodica pomogla da se rashladim - sumnjam. Ipak bi onda bila na suncu a to mi se danas nikako nije dalo.
Zato sam čekala noć da se odem okupat.

I mogu vam reći da je sjajno i diiiiivno!
Ekipa je sva vrlo mlada, iako je bila i nekolicina starijih.
Pod stariji mislim na ekipu iznad 25 godina.
Dakle, nagledala sam se mladih nabildanih tjelesa vrlo mnogo... Njami...
A bogme sam se i naslušala raznih planova za upucavanje: evo sad ću ju ići pitat... joj gle... sad joj je došla frendica... budem kad ona ode... itd. Uglavnom - jalova posla... bar dok sam ja gledala i slušala.

Tek sam sad skužila koliko sam out iz svega toga i koliko mi je zbog toga drago.

Bazen je inače divan.
Postoji jedan veliki 25x50m dubine 3 metra, jedan dječji dubine 60 cm do 1,20 m, i jedan za skokove, nešto malo dublji od ovog dječjeg ali u tom nismo bili.
Voda je ugodne temperature, onak, mlakasta, taman za rashladit se.
Sva jaka svjetla su pogasili i ostavili su samo ona u vodi, tako da se stvorila baš onak intimna i romantična atmosfera. Naravno da si je u sakom mračnom komadiću neki mladi par pregledavao mandule.
Puštali su i muziku: trendi ali ne prenapadno, meni je bilo OK.

Sve je još vrlo novo i vrlo lijepo i stvarno mi je bio gušt iako baš osobno i ne volim bazene.

Mužiću baš nešto i nije bilo dobro, opalila ga klima pa mu je bilo zima i nije se baš previše kupao.
Zato sam se ja ubacila u brzinu i 20 puta preplivala bazen, što ukupno iznosi 1000 m.
Još uvijek ne mogu vjerovati da sam to uspjela.
Eh sad, da to mogu svaki dan, milism da bih se začas istesala...
Morat ću se i na moru malo više aktivirati...

Dakle dragi moji zagrepčanci, petkom i subotom u vremenu 21,30 - 00,30 juriš na noćno kupanje u Utrine. Upad je samo 30 kn...

Moja mama me uvijek iznova fascinira.
Kad se ne vidimo dugo vremena, prvih par dana je med i mlijeko.
Nakon recimo 4 dana - počinje show.
Počinju predavanja i pametovanje.
Uvijek iznova zaboravi da imam 30 godina i da vodim svoj život.
Ovih 6 dana mi je bilo čisto dovoljno.
Sva sreća da sam morala ići raditi u petak, jer da sam ostala još 3 dana, velika je vjerovatnost da bih dobila slom živaca. Ovako sam se spasila.

Lijepo sam se odmorila i od posla.
Kolegici sam ostavila dosta dobre upute za sve, pa me je zvala samo jednom dnevno.
Čak ni taj poziv nije mi stvorio nervozu ili stres.

Vraćala sam se također vlakom, samo što sam ovog puta vodila i nećake se sobom.
I njima je već dosta bake i dede i poželjeli su se Zagreba.

Onaj tren kad sam izašla sa Glavnog van - sve mi se vratilo kao bumerang: stres, nervoza, napetost... grozno...
Kao da sam znala da ću odmah u petak zaglaviti na poslu do 9 navečer, tražeći greške u računovodstvu koje uopće nisu moje.
A planirala sam u 4 zapalit doma... Baš i nemam sreće.

Uglavnom slijedeća 3 tjedna bit će pakao.
Mjenjam tajnicu, što znači dislokaciju iz svoga mira koji mi pruža drugi kat.
Mjenjam tajnicu, što znači da će me svi zivkati 24/7.
Mjenjam tajnicu, što znači da sam prva diši na udaru.
Mjenjam tajnicu, što znači da prvo moram do 4 odraditi njen posao, a iza 4 svoj...

Ali mogu ja to...

A na slici je - kada!

Goste smo ove godine imali iz raznoraznih zemalja: Slovačke, Mađarske, Češke, Poljske, Slovenije, Hrvatske i Nizozemske.
U mojoj šihti su bili Osječani, Slovaci, Mađari i Nizozemci.
Nizozemci su dva brata, jedan 23 g, drugi 21 god, sa curama.
Došla ekipa sa dva auta, od kojih je jedan bio Chrayslerov kombi, iz kojeg su počeli vaditi: dva bicikla, opremu za planinarenje, hrpe kutija i raznoraznih stvari. Stari i ja smo umrili od smjeha.
Pošto Nizozemci osim nizozemskog (?) govore još samo engleski - starci su ih predali u moje ruke - sa zadovoljstvom.
Nakon prvotnih jelte, onak malih neugodosti i zamuckivanja, rasklafrali smo se ko stari frendovi. Sve su me živo ispitali o Omišu, o okolici, i naravno da sam ih spomenula Kulu.
Kula Fortica se nalazi na jednom brdu iznad grada, a do nje vodi strma staza. Kad sam spomenula strmu stazu - raspametili su se.
Morala sam ih objasniti kuda se to ide, gdje počne staza i sve.
U šali sam rekla da je to lakše pokazati nego objasniti, na što su me pozvali da idem s njima. Kako sam ja samo jaka na opisima, a još niti jednom nisam bila na Kuli, povela sam nećaka Starijeg da nam bude vodič jer je on bio gore već tri puta.

Dogovor je bio da krenemo u 8 sati, i nakon kratke vožnje do Omiša, slijedilo je uspinjanje strmom cestom - naravno autima dokle god se moglo.
Prvo sam ja išla prva, tj. iza nećaka, jer sam ja kao bila vodič.
Umjesto da sam držala svoj tempo, ja sam htjela ispast faca i odskakutat gore. No, kako sam ja prešla ono magično 3 u godinama, i ono magično 7 u kilogramima - moja snaga se brzo istrošila.
Na trećini puta sam stala, sjela na kamen i rekla - neka idu dalje i neka samo prate oznake. Cure su odsakutale, a dečki su kavalirski ostali sa mnom. Skupila sam svu svoju energiju i odhodala još jedno trećinu puta s njima. Onda sam konačno odustala. Faca mi je poprimila onu grimizno ljubičastu boju (rekao mi je nećak Stariji) i dečki su skužili da ovo nije šala. Onda su i oni otišli.
Na kraju, nekih 15 minuta iza njih i ja sam se popela na Kulu.
Ova fotka je sa vrha Kule, a ona na prijašnjem postu je sa terase moje kuće.
Uglavnom, bila sam jako ponosna na sebe.
A i pogled je diiiiivaaaaaaaaaaaaaan... Zaista, isplatilo se.

Mladi Nizozemci su vodlili aktivan životu, stalno su nekud vrludali a navečer su mi dolazili ispričati što su sve vidjeli i gdje su sve bili.
Totalno su se navukli na orahovicu, jedno večer su njih dvojca ubili jedno 7 dcl. Napili su se ko majke... bili su urnebesno smješni.

Sad idem ubit lubenicu i onda nastavljam dalje...

... i jedva čekam nastavak.

Dakle, u petak sam zbrisala malo ranije s joba kako bih ufatila nagibni vlak za Split.
Moram reći da sam čak i malko razočarana.
Doduše sve je lijepo ušminkano, cijela unutrašnjost je lijepo izdizajnirana, ali kad sjedneš u ono sjedalo, kao da si sjela na klupicu - neudobno za popizdit.
Očekivala sam gužvu u vlaku, ali nije je bilo, tako da sam imala dva sjedala za sebe samu.
Kako mu jelte, i samo ime kaže - nagibni vlak - za očekivat je da se vlak nagiblje. I nagiblje se blogme. Sva sreća da sam si drmnula Draminu koja me uljuljuškala u svijet snova bar jedno sat i pol. Probudila sam se taman na sendviče, koje sam propustila, jer sam bila na dijeti i imala sam svoj sendvič sačinjen samo od salame i peciva. Inače dobijete i kavu besplatno, ali ni kavu nisam uzela jer ne pijem. Vjerovatno je žena mislila da sam čudna. A kaj joj ja mogu.
Inače je u vlaku super klima, dapače čak je i malo prohladno bilo, i sva je sreća što sam obukla cipelice i trofrtaljne rukave - inače bih se smrzla.
Ali to sam možda samo ja. Nisam vidjela da su se drugi žalili.
U Split smo stigli točno po voznom redu - u 20, 45h.
U 21,15 h sam već sjedila u Makarska promet busu i jezdila prema Omišu.
Ajme lipote... iako je bio mrak uživala sam u vožnji uz samu obalu mora. Diiiiivnoooooooooooo...
Dolazak doma je uvijek dirljiv.
Pogotovo kad vas na terasi dočeka 8 Mađara i onda se morate upoznavat sa svima, a iskreno vas boli neka stvar za njih.
Išla sam odmah spavat jer sam kao bila umorna od puta. Nisam. Ali ovako je brže došlo jutro.

Da ne duljim priču, dane sam uglavnom provodila na terasi, do ručka, da se mama ne osjeća previše zapostavljenom pa sam i snjom ćakulala.
Poslije ručka (koji bi meni u stvarnom svijetu bio ustvari doručak - oko 12 - 13 h) uputila bih se na plažu.
Do plaže vodi oko 200 stepenica koje nisu sve jednake ni dubine ni visine pa se dobro mora gledati kud se staje. Na plaži bih se naravno uparkirala u duboku hladovinu ispod tamarisa jer bi u suprotnom sunčeko spržilo moju kožu boje bjelokosti. Na svu sreću nisam bila jedina sirela na plaži, taman je došla jedna sasvim nova grupa Čeha, pa nisam previše odudarala. Osim što su oni naravno bili svi ko kosturki a ja... eto... ja nisam ko kosturko...
Vrijeme sam popunjavala čitajući knjige, slušajući MP3, pazeći na klince i igrajući sa mlađim nećakom Kaladonta.
Iza 16 sati sam - izlazila na sunce.
Tada bih se pregrupirala sa svim svojim stvarima na mul i izložila svoj friško izdepilirani celulit i bujno poprsje zlatnim zrakama.
Moram se pohvalit da sam čak uspjela potamniti za par tonova, usprkos svim mjerama opreza: mlijeko Nivea sa zaštitnim faktorom 25 i ostajanju u hladu do 16 sati.
To me malo sunca ulovilo valjda na čamcu.
A ne, nemojte se zavaravati izrazom čamac. Čamac je ustvari ona žuta Elanova kada sa pentom od 4 konja. Zbog klinaca nismo ništa skuplje kupovali jer su ovo malo siroče već razvalili, pa nam se nije isplatilo ništa bolje kupovat. Kad bum išla na drugi dio godišnjeg, ići ću polagati za voditelja čamca. Hihihihihi...
Eto tako sam provodila sve dane - osim jednog... ali o tome u nastavku...

Grozno.

Tek sam sišla s vlaka i već me počelo žigat u želucu.
To nikako nije dobar znak.
Zagreb = Stres.
Nije dobro.

Počinjem intenzivno ramišljati što i kako promjeniti u svom životu.

Opis odmora slijedi sutra jer danas nisam baš u stanju to napraviti kako treba.

A sad vas idem čitati...

Pozdrav svima

nedostajat ćete mi jer sam se totalno navukla na sve vas...

Ali, brzo se vraćam i sve ću nadoknadit...

... klizi mi kroz prste kao pijesak.

U užasnoj sam gužvi.
Na poslu uspjela stvari koliko toliko dovesti u red.
Kolegica i ja smo radile na jednom velikom projektu i tu je moja nabava bila ključna stvar. Mislim da sam sve uspjela dogovoriti, a i vraćam se za tjedan dana tako da nije neka katastrofa.
Danas popodne sam pisala upute kolegici koja će me mjenjati i već vidim njen pogled sutra kad joj to svečanu uručim. Poslat će me k vragu...
A kaj joj ja mogu. I ja ću nju mjenjat.

Upravo zbog tog mjenjanja volim ići zadnja na godišnji.
Nekako mi nije fora otić prva i onda zamjenjivat pola firme i na kraju ljeta sam umorna ko pas.
Ovako idem zadnja i kad se vratim svi su se već pogulili i boja im se isprala, a ja dođem friška ko jabučica. I orna za posao - naravno.
Ovo sad je samo jedan tjedan godišnjeg. Nemojte misliti da je to sve.
Još idem na more zadnja dva tjedna u osmom mjesecu.
Htjela sam ja i kasnije ići ali imamo neke planove od 4.9. pa nemogu.
Obožavam more u rujnu.
Super je, još uvijek je divno toplo, a nema onih krvničkih žega, noći su odlične za spavanje, nema hrpe turista po gradu a nađe se i koja osamljena plaža... pa se onda, jelte može na raznorazne načine uživat... u dvoje naravno.

Sad idem solo. Bez muža. Muž radi.
Idem kod mame i tate. I nećakova mojih najdražih.
Tata je iščašio nogu pa im dođem ko naručena za obavljanje shoppinga i razvažanja klinaca na plažu koju požele. Već vidim da će me izmrcvarit ko nikoga.
A već vidim da ću ujutro ići na plažu ispod kuće, a popodne na pješćanu u grad.
Inače je ova plaža ispod kuće divna. Ima samo jednu manu. Brijeg je jedno 60 stupnjeva i do nje vodi 200 stepenica. Što i nije loše kad ideš dolje. Ali ići gore po zvizdanu na ručak je malo ludo. Moram si kupit šešir da me sunce ne zvekne. Jer sa mojim pauzama svakih 20 stepenica to moje penjanje traje i traje. Onda ovom mlađem nećaku dopizdi i dođe iza mene i gura odostraga da brže idem.
Zato kad god mogu idem gore tek predvečer.
Pješčanu plažu u gradu ne podnosim. Mrzim pijesak.
Ali opet idem zbog mlađeg nećaka jer se jedino tamo usudi plivat.
Ustvari, srce malo zna plivati, ali ima strah od dubine. Ma divan je.
A stariji će nas vozikat s brodićem i ima da se prepržim ko papričica.
Pridružit ću se klubu crvenih.

Kao što po slici možete zaključiti - kupila sam badić.
Vrlo je lijep i elegantan ali i vrlo skup. 469 kn.
No kako sam sad slijedeće 3 godine mirna, kad tu cifru podjelim na 3 dobijem potpuno prihvatljiv iznos.
Kupila sam i ručnik. Veliki. Jako veliki. U Marks & Spencersu. 100 kn. Boje fuksije s nekim vijugicama. Zgodan je. I mekan. Još moram mužu kupit neki, pa da smo si skupa cool na plaži.
Eh da, sutra bih još samo trebala otići kupit neki sarong, jer mi se ne da na moru plaćati trostruko za komad platna. A i neki šešir bi mi dobro došao.

Čitam tu po blogu kako ljudi rade bauk od pakiranja.
Ja nekak nemam tih problema. Najveći mi je problem u svemu tome ispeglati veš. Pakiranje je čas posla.
Isto kao i druge cure nosim dosta stvari. Za svakakve prilike. Nikad se ne zna.
Nikad neću zaboraviti kad sam jedne godine išla isto dolje na par dana i ponjela samo ruksak i par majičica i hlača i jednu jedinu haljinicu. Planirala sam se odmarat i praktički ne mrdat od kuće. Ova jedna haljinica je bila za posjet rodbini i to je to.
Vraga. Drugi dan sam odmah naletila na sestričnu i otišle smo na kavu. Skontala sam da nije tak glupa kak je se sjećam i dogovorile smo izlazak s njenom ekipom. Naravno da mi je drugo veče bilo glupo izaći u istoj haljini, ali niš drugo nisam imala. Katastrofa. A mrzim posuđivat odjeću. A nekak i nismo bile isti broj. Nekak sam preživjela ali rekla sam - nikad više. Radije ponesem pa vratim nenošeno.

Uh što sam ja sad tu sve natrkeljala.
Ne znam da li ću stići još išta pisati, a ako ne stignem, sve vas lijepo pozdravljam i možda vas koji put looknem iz internet caffea.

Onima koji idu na more želim dobar provod, a onima koji ostaju doma - lijepo vrijeme i ugodan vikend.

Pusa svima!

Mrzim žene koje uvijek i stalno savršeno izgledaju.
Mislim nemrete mi to radit, ne?
Morate nekad, bar nekad imat majicu pokapanu s nečim.
Morate nekad nemat frizuru.
Morate nekad imat masnu kosu jer ju niste imali vremena oprat a vikend je.
Morate nekad imat one glupe dlačice od 1,5 mm.
Morate nekad imat poguljen lak na noktima.
Morate nekad bit nenašminkane.
Morate nekad imat priš na bradi ili nosu - veličine zrna graška.
Morate nekad bit neistuširani dva puta u danu.
Morate nekad biti nesavršeni.
Zar ne?
Bar ponekad?
Ja znam da ja jesam.
Ne naravno baš sve ovo u isto vrijeme.
Desi mi sve gore navedeno ponekad.
Nisam savršena.

Ali moja mlada susjeda... Žena je savršena uvijek kad ju vidim.
Nismo neke prijateljice jer se znamo preko muževa i samo sam jednom bila kod njih doma.
Međutim, svaki put kad dođe tu kod muževih roditelja...Blože moj...
Žena je:
- uvijek savršeno našminkana
- uvijek svaršena frizura, nikad nije nepošišana (kaj frizeru ide svaka dva tjedna, k vragu!?!?)
- nokti nagelirani, uvijek savršeni, uvijek franch manikura i na rukama i na nogama (mislim nosila sam i ja gel i uvijek mi se nekaj odljepljivalo i pucalo)
- uvijek savršeno obučena, uvijek usklađena, u stilu, po zadnjoj modi i nikad ju nisam vidla u istom
- uvijek savršea linija (doduše je mlada pa se stigne još nagojit)

Zaključak: žena je savršena.
Kaj je najgore, takva je bila i kad smo bili kod njih doma.

A ja?
Ne, bolje da se ne opisujem.

Bah... te hoh žene... mrzim ih

malo bolji pogled za one s dioptrijom

Riječi nisu potrebne

Riječ petak označava kraj tjedna.
Ujedno mi je to i današnja mantra.

Koji je pametnjaković rekao da se na internetu mogu naći korisne informacije?
Od vas, dragi moji, nikakve pomoći glede mog badića.
Znači osuđena sam na svoju snalažljivost i upornost. Uf...

Ajme a što se Kleka tiče - točna nadmorska visina je 1182 m. Duboko se ispričavam.
Skontala sam da je to tu nekak ko i Sljeme skoro. Pa onda i nije tak jako visoko.
Za sada se ekipa još uvijek skuplja i ići će u ipak malo proširenom izdanju, a ne kao zadnji put - šuplji bataljon.

Danas je na poslu prava uživancija. Nema nikoga. Svi su na nekom seminaru.
Ja glumim tajnicu, prodaju, nabavu... Ja sam sve. Ja sam Multi Cranberrie.

Još sutra. Sutra bu zbrka.
I onda preksutra. Preksutra bude mir.
Kak znam? Znam!
U preksutra u 16.00 h proglašavam vikend - započetim.

U 16.00 h idem doma.
Popodne malo pospremam stan, čist onak da si očistim savjest.

U subotu - shopping sa curkama.
Sjeo je naime povrat poreza (ustvari moram isčekirat račun prvo) a ak i nije sjeo ima mužić na računu.
I za što služe povrati poreza? Da ih se pooootroooošiiiiiiii... Po mogućnosti na gluposti.
Ove godine će to da bidne jedan dooobar badić.
Ove godine Cranberrie ne gleda na cijenu. Šta košta - košta!
Za ovakve zračne jastuke i nije lako naći badić.
Eto ne znam kakve su izgledom zračnih jastuka druge blogerice, i gdje kupuju badiće čije košarice mogu proći pod manji padobran, ali svaki prijedlog je dobrodošao.
Za sada mi na pamet pada jedino Felina u Kaptol centru.
A prije badića ide melem za dušu - posjet frizeru.
Idem se poljetit, poplavit i ostale trice.
Na kraju valjda bu opal i neki lagani ručkić da se razmazimo do kraja.
Večer bu naravno posvećena - mužiću.

A u nedjelju - opet izlet.
Ovaj put - Klek.
Krećemo oko pol deset sa naplatnih kućica, za nekih cca sat vremena smo na polazištu.
Uspon bi, obzirom da imaju mene, mogao potrajati oko 2 sata.
Klek je inače visok preko 1.800 m i sva je sreća kaj ne krećemo sa 0 metara.
Isplanirali smo da nećemo previše papat putem nego da ćemo kad siđemo s planine otić na pastrvu ispod peke u Ogulin.
Pastrva je provjerena u petak i definitivno je za preporuku.
Pošto je ovo sve izogranizirano na brzaka, moglo bi i dobro ispast.

Htjele smo organizirat jednu odbojku na pijesku, a završili smo na izletu na Klek.
Baš smo mrak.

Na slici je iače pogled na Klek.
Nadam se jednako lijepim fotkama sa mog fotića.

... gledam ovih dana stalno reklamiraju seriju Ptice umiru pjevajući.
Sjećam se da sam to gledala ko mala. I sjećam se da mi je bila super.
Ali nekako se ne mogu odlučiti gledati ju ponovno.
Postoje filmovi i serije koje volim opet i iznova pogledati. To su obično neki stari filmovi, klasici. Pogotovo crno bijeli. To volim.

Međutim, bila mi je koma gledati reprizu Poroka Miamia.
Ne da je bilo koma nego sam umirala od smjeha.
Nekoć davno sam bila smrtno zaljubljena u Donovana (jel se tak zove?). I onda je snimio onu pjesmu Tell it like it is. I to je bio kraj naše ljubavi. Hehehehhe...
Ista stvar se desila sa Dinastijom.
I ne sjećam se više sa čim.

Jednostavno, nakon nekog vremena neke stvari prestanu biti super i postanu ono što su stvarno i bile: šećerlema napravljena za glupe muhe koje se uvijek ulove.

A tko zna, jednog dana ćemo se vjerovatno smijati sami sebi jer smo ko luđaci čekali Kućanice, ili CSI ili nešto. Vjerovatno...

Neke stvari su mi opet bezvremene. I mogu ih gledati uvijek i isponova.
- Neki to vole vruće sa Merlinkom, i općenito svi glupavi filmovi iz tog perioda
- serija Odletjet ću
- svi filmovi Keanu Reevesa, a potovo Point Break (sorry ali Keanu sa mokrom kosom i u uskom odjelcu ili bez odjelca - bezvremenoooooooooooooo)
- i nemrem se više sjetit.

Evo sad je na TV neki spot to Aguilere. I pitam se zakaj žena pjeva na TV u kombineu?
Ona vjerovatno misli da je to haljinica. Ali nije. To je kombine.
I onak histerično trči, i cicke joj skaču, a ona bosa trči po nekom studiu koji je kao cesta. A od vrištanja njenog ne kužim uopće kaj pjeva, ali mora da je jako emotivno.

E kak volim kad mužić radi popodne do 9 i onda imam mir kad dođem s posla i mogu se odmorit od svega.
Volim u miru pročitat postove.
Maca prede kraj mene i mazna je zato što sam samo ja doma.
I ništa ne moram.
Nije da moram nešto kad je on doma, ali ovo je nekak drukče...

Čitam dosta blogova.
Ipak, ograničila sam se na neke ljude jer nemam namjeru cijeli božji dan provoditi na blogu.
I vrlo rijetko još nekoga dodam tom popisu. Mora biti jako jako dobar da ga uključim i posvetim mu mrvičak svog dragocjenog vremena.
Čitam vas već nekoliko mjeseci.
I što se dogodilo u tih nekoliko mjeseci?
80% vas je sa almost cool prešlo na cool listu.
Što to dokazuje?
Nemam pojma.
Valjda da dobro pišete.
Valjda da sam dobre blogere izabrala.
Valjda da i ostalo svekoliko pučanstvo dijeli moje mišljenje.
Valjda da i cijenjeno uredništvo dijeli moje mišljenje.

Eto, vi ste se uglavnom svi ispreseljavali.
I baš mi je zgodno kaj ste mi skoro svi na jednom mjestu.
Ne moram puno klikat i tražit vas.
Jer si vas, seljak jedan, ne znam stavit onak sa strane da ne moram stalno pregledavat tko je što objavio.
Ali napredujem ja pomalo. Bum ja to znala jednog dana.
Samo mi treba malo vremena.
Kad ne čitam blogove.

Ah... bar sam doma.
Kao što vidite na slici vrijeme nas nije služilo. U petak još kak-tak ali jučer... smo smo čekali da snijeg padne... eto takav je ugođaj bio.
U noći s petka sa subotu je cijelu noć padala takva kiša kakvu već dugo dugo nisam vidjela. Ali smo zato spavali ko bebe. Ja solo u velikom četverokrevetnom apartmanu, na velikom bračnom krevetu... mrak.
U petak se malo sastančilo, pa se igrala odbojka na pijesku, pa se išlo na večericu... neloše moram priznat.
Jučer nas je diša doduše malo iscrpio ali bar nije bilo dosadno. Bilo je ok kaj nije samo on pričao nego smo svi sudjelovali u raspravi. Još da nas je vrijeme poslužilo pa da smo mogli biciklom malo obić tu ljepotu... ali nije... bude valjda drugi put bolje...
A dogovor je da najesen propješačimo planinu. Cool.

Sad mi ja malo jasniji moj položaj u firmi, ali mi se još više razjasnilo da moram još više raditi da bih to sve uspjela posložiti. Dobila sam neke nove ljude, a dio poslova prelazi na kolegu, što mi je naravno drago, jer su to repovi koje vučem sa svoje prošle pozicije, i nikako ih se ne mogu rješiti, tj. do sada ih nije imao tko preuzeti. Od sutra se posvećujem samo svom odjelu i analizama i planovima. Uf...
Ma mogu ja to. Moram uostalom. Dužna sam to sebi. A nekako i firmi.
Recite da sam glupa ali nekako se osjećam dužna opravdati to povjerenje koje su mi dali.

Ma sve je to divno i krasno, ali za dva tjedna idem na more i to me beskrajno veseli sve više i više. Joooooooooooj... jedva čekam...
A sad vas idem u miru čitati, jer muž gleda neki glupi film sa demonima i zombijima - fuj.

dal će se vratit - ne zna se...


... to be continued...

Pa nemam pojma zakaj nema ništa.
Ali super su mi vaši komentari :)))))))

Samo sam vam htjela reć da nema ništa novog kod mene pa zato ništa ni ne pišem.
I da mi je drago što se brinete za mene.
I da ne - nisam zbarila kolegu!

Sutra idem na neki poslovni put pa će se možda desiti nešto zanimljivo, iako nekako ne vidim takve događaje, ali izvjestit ću vas - to je sigurno.

Dobra vijest u današnjem danu je da na prvi dio godišnjeg idem već 25.7. a na drugi krajem 8 mjeseca. Baš nekak dobro mi je to leglo...
Sad se raspitujem za put avionom za Split, pa ako netko zna kakva je veza aerodroma u Kaštelima sa Splitom - neka mi javi.

Have a nice weeeeekeeeeeeend (I know I will not)!

ok, moram vam napisat. i priznat. jer jedino to tu mogu izreći.
imam jebeno dobrog novog kolegu.
i fakat mi je žal kaj nisam 5 godina mlađa, neudata, slobodna, 15 kg lakša.
vrijedilo bi.
makar sexa.
uf.. žene moje... a vi muški me nećete doživjet ali kaj mogu...
koje oke, koje ruke, tjelo, glas... mljaaaaaaaaaaaaaaaaaaaaac...

evo sad bu mi valjda lakše.
sva sreća kaj ne radi u zgb jer bi inače bila trajno dekoncentrirana, a ovak bum samo ponekad dekoncentrirana...

evo nećem više...

ogledala
i kapljice
raskoš svjetla
krhotine
suze i smjeh
tuga i očaj
ruku pod ruku