Cranberrie - under construction
30.07.2005., subota
... kraj...
Moja mama me uvijek iznova fascinira.
Kad se ne vidimo dugo vremena, prvih par dana je med i mlijeko. Nakon recimo 4 dana - počinje show. Počinju predavanja i pametovanje. Uvijek iznova zaboravi da imam 30 godina i da vodim svoj život. Ovih 6 dana mi je bilo čisto dovoljno. Sva sreća da sam morala ići raditi u petak, jer da sam ostala još 3 dana, velika je vjerovatnost da bih dobila slom živaca. Ovako sam se spasila. Lijepo sam se odmorila i od posla. Kolegici sam ostavila dosta dobre upute za sve, pa me je zvala samo jednom dnevno. Čak ni taj poziv nije mi stvorio nervozu ili stres. Vraćala sam se također vlakom, samo što sam ovog puta vodila i nećake se sobom. I njima je već dosta bake i dede i poželjeli su se Zagreba. Onaj tren kad sam izašla sa Glavnog van - sve mi se vratilo kao bumerang: stres, nervoza, napetost... grozno... Kao da sam znala da ću odmah u petak zaglaviti na poslu do 9 navečer, tražeći greške u računovodstvu koje uopće nisu moje. A planirala sam u 4 zapalit doma... Baš i nemam sreće. Uglavnom slijedeća 3 tjedna bit će pakao. Mjenjam tajnicu, što znači dislokaciju iz svoga mira koji mi pruža drugi kat. Mjenjam tajnicu, što znači da će me svi zivkati 24/7. Mjenjam tajnicu, što znači da sam prva diši na udaru. Mjenjam tajnicu, što znači da prvo moram do 4 odraditi njen posao, a iza 4 svoj... Ali mogu ja to... A na slici je - kada! |