Goste smo ove godine imali iz raznoraznih zemalja: Slovačke, Mađarske, Češke, Poljske, Slovenije, Hrvatske i Nizozemske.
U mojoj šihti su bili Osječani, Slovaci, Mađari i Nizozemci.
Nizozemci su dva brata, jedan 23 g, drugi 21 god, sa curama.
Došla ekipa sa dva auta, od kojih je jedan bio Chrayslerov kombi, iz kojeg su počeli vaditi: dva bicikla, opremu za planinarenje, hrpe kutija i raznoraznih stvari. Stari i ja smo umrili od smjeha.
Pošto Nizozemci osim nizozemskog (?) govore još samo engleski - starci su ih predali u moje ruke - sa zadovoljstvom.
Nakon prvotnih jelte, onak malih neugodosti i zamuckivanja, rasklafrali smo se ko stari frendovi. Sve su me živo ispitali o Omišu, o okolici, i naravno da sam ih spomenula Kulu.
Kula Fortica se nalazi na jednom brdu iznad grada, a do nje vodi strma staza. Kad sam spomenula strmu stazu - raspametili su se.
Morala sam ih objasniti kuda se to ide, gdje počne staza i sve.
U šali sam rekla da je to lakše pokazati nego objasniti, na što su me pozvali da idem s njima. Kako sam ja samo jaka na opisima, a još niti jednom nisam bila na Kuli, povela sam nećaka Starijeg da nam bude vodič jer je on bio gore već tri puta.
Dogovor je bio da krenemo u 8 sati, i nakon kratke vožnje do Omiša, slijedilo je uspinjanje strmom cestom - naravno autima dokle god se moglo.
Prvo sam ja išla prva, tj. iza nećaka, jer sam ja kao bila vodič.
Umjesto da sam držala svoj tempo, ja sam htjela ispast faca i odskakutat gore. No, kako sam ja prešla ono magično 3 u godinama, i ono magično 7 u kilogramima - moja snaga se brzo istrošila.
Na trećini puta sam stala, sjela na kamen i rekla - neka idu dalje i neka samo prate oznake. Cure su odsakutale, a dečki su kavalirski ostali sa mnom. Skupila sam svu svoju energiju i odhodala još jedno trećinu puta s njima. Onda sam konačno odustala. Faca mi je poprimila onu grimizno ljubičastu boju (rekao mi je nećak Stariji) i dečki su skužili da ovo nije šala. Onda su i oni otišli.
Na kraju, nekih 15 minuta iza njih i ja sam se popela na Kulu.
Ova fotka je sa vrha Kule, a ona na prijašnjem postu je sa terase moje kuće.
Uglavnom, bila sam jako ponosna na sebe.
A i pogled je diiiiivaaaaaaaaaaaaaan... Zaista, isplatilo se.
Mladi Nizozemci su vodlili aktivan životu, stalno su nekud vrludali a navečer su mi dolazili ispričati što su sve vidjeli i gdje su sve bili.
Totalno su se navukli na orahovicu, jedno večer su njih dvojca ubili jedno 7 dcl. Napili su se ko majke... bili su urnebesno smješni.
Sad idem ubit lubenicu i onda nastavljam dalje...
Post je objavljen 30.07.2005. u 17:58 sati.