Cranberrie - under construction

Danas sam se nauživala zelenila i svježeg zraka za poludit.
Dakle, izlet na Vražji prolaz i ostalo:

Krenuli smo oko pola deset sa naplatnih kućica u Lučkom.
Autoputom smo vrlo brzo došli do Skrada, gdje smo u Lipi popili kavu i GP.
Auto smo ostavile kod željezničkog kolodvora i uputili se u šumu oko pola dvanaest.
Prvo smo išle do slapa Zeleni vir. Bilo je to spuštanje vrlo strmim stazicama i bilo mi je odmah drago što ovaj strmi uspon nismo ostavile za kraj, što bi bio slučaj da smo išle obrnutim smjerom.
Slap je malko presušio i mogle smo samo pogađati kako to izgleda u proljeće kad sva silina vode može doći do izražaja.
Odmah do slapa je neka pećina koju su ovi naši uspjeli nagrditi jer su ju napol zabetonirali i tu namonirali neko postrojenje. Mislim, tu bi trebao biti neki kafić ili nešto a ne ovo čudo.
Dalje nas je put vodio nizbrdo ali ne više onako strmo kao prije.
Vrlo brzo smo došle do planinarskog doma Zeleni vir i ulaza na Vražji prolaz.
Tu su nam (meni naravno) zapele za oko štrudle od borovnica pa smo umlatile po jedan komad za snagu. Toplo ih preporučam jer su odlične.
Ulaz u Vražji prolaz se plaća 10 kn što je smješna cijena za sve ove divote.
Vražji prolaz je divan, ali je isto tako sa vrlo malo vode što je definitivno umanjilo dojam.
Preostalo nam je da se divimo stjenama koje je voda zaista vrlo maštovito oblikovala u razne oblike i udubila na najvjerovatnijim mjestima.
Inače kroz cijeli prolaz se prolazi po mostićima koji su obnovljeni 1978 godine i zaista se divim ljudima koji su to radili jer nemam pojma kako su to izveli. Doslovce prolazite iznad provalije od par desetaka metara i prizor je zaista veličanstven.
Nakon Vražjeg prolaza slijedi lagani uspon do špilje.
Iz špilje struji tako hladan zrak i to je bilo pravo osvježenje u ovom vrlo toplom danu.
Na žalost zaboravile smo ponjeti baterije a svjetlost mobitela nije davala dovoljno svjetla da bismo išta vidjele, bila je dovoljna samo da ne padnemo preko kamenja. Blicevi fotoaparata su otkrivali tlo samo na sekundu ali zato su nam slike fenomenalne, tj. fenomenalno smješne.
Nakon špilje slijedi malo naporniji uspon do hrpta. Ovo malo naporniji možete tumačiti - skoro sam dušu ispustila. Za utjehu - stvarno je kratak - nekih možda 15-20 minuta. Poslije toga slijedila je lagana šetnjica i povratak do Skrada.

Šuma je divna. Stabla su vrtoglavo visoka i rastu iz najdubljih dijelova klanca i predivno izgledaju.
Zrak je čist i prava dobrodošla nakon ovog zagrebačkog smoga. Ne moram ni reći da je vrijeme bilo predivno, a šetnjica kroz šumicu pravi užitak jer je temperatura taman, i bile smo baš sretne kad smo došle pred Zagreb i vidle gomilu tmurnih oblaka nad gradom.

Sve u svemu cijelu stazu smo prešle za 4 sata od čega smo efektivno hodale 2 sata.
Nismo se forsirale zbog mene jer je moja kondicija ostala u Zagrebu, ali su cure bile super i nisu mi nabijale tempo. Svako malo smo stale i čavrljale, jer svako malo je postalvjena neka klupčica.
Staza je vrlo dobro označena, nema šanse da se izgubite ako od toga imate fobiju, ima dosta ljudi i svatko od njih će vam pomoći.
Zaista vam svima preporučam da posjetite malo Gorski kotar i promjenite klimu iz vruće gradske u ugodnu planinsku.

Mi planiramo uskoro jedan dvodnevni izlet ali o tom - po tom.