Cranberrie - under construction

Odrastala sam i odrasla na periferiji grada. Nije da danas živim u centru, ali za moje naselje se nikad nije znalo da li pripada gradu ili ne. Pravo naselje na kraju grada. Uvijek smo govorili da je već ona zemlja preko potoka koji prolazi iza moje kuće - Zagreb. A mi nismo.

Nije mi ni žao jer onda iza kuće ne bih imala vrt, voćnjak, potok.
Iza potoka pogled na livadu i šumu. I Medvednicu - cijelu.
Ne bih imala buđenja uz cvrkut ptica.
Ne bi imala mirise u rane proljetne noći koji su se prikradali do mog kreveta.
Ne bi imala ljuljačku - navišlju u naselju.

Ah da divni su bili ti dani djetinjstva.

Uvijek nam je najdraži bio potok.
Dok sam bila sasvim mala potok još nije bio uređen. Čitaj - nije bio produbljen i uredan.
Bio je divlji, vrludao je, imao je svako malo slapove i okolo njega su rasle vrbe.
Ma baš pravi savski potok - idila.
Naravno da je idila imala i drugu stranu priče - potok je svako proljeće nekoliko puta poplavio, a u korjenju vrba su se kotili štakori.
Ali kad si djete - vidiš sve ružičasto.

Priča broj 1 - Potok i klompa
Moja najbolja prijateljica, onda i danas živjela je dvije kuće od mene. Tj. ona još uvijek živi a ja sam se udala.
I naravno jednog sunčanog dana smo nekaj petljarile oko potoka kao i obično.
Jedino što je ona imala brand new klomple. Lijepe. Tamno drvo i crvena koža.
I ona je u jednom trenutku, šeprtljava kakva je, izgubila ravnotežu i zamlatarala nožicama i klompa je - buć - u vodu. I ode.
Pokušavale smo ju naravno uloviti ali su nas sprječavale ograde a potok je klompu nosio sve dalje i dalje.
Preostalo nam je samo sjesti i plakati.
I plakale smo. Više ona nego ja. Ali da je bila moja klompa - ja bi plakala više. Razumljivo.
I tako smo mudrijale što ćemo, kako ćemo ali nije nam preostalo ništa drugo, tj. njoj nije preostalo, nego pojaviti se doma s jednom klompom.
Na svu sreću samo joj je tata bio doma a on je jedna dobra duša.
I on se dosjetio kako malo dolje na potoku postoji neka kao brana i da bi ta klompa mogla tamo zapest.
I tako je i bilo. Klompa potočarka je bila na brani. Malo su ju oprali, osušila se na suncu i bila je ko nova. Mislim, ko i ova druga klompa.
Happy end.

Priča broj 2 - Poplavljena škola
Kao što sam već rekla, potok je redovito bježao iz svog korita nakon proljetnog otapljanja leda na Medvednici, i u jesen nakon dugih jesenjih kiša.
Moj vrt je tada redovito nastradao ali kako je to bilo "iza kuće" nismo se posebno oko toga uzrujavali. Osim kad bi poplavio u kasno proljeće iz nekog razloga, kad bi mama već zasadila svoje gredice sa salatom, paradajzićima, krastavcima, graškićima... E onda bi mama bila ljuta jer mora sve ponovno.
I toga dana sam se ustala rano jer sam imala školu ujutro. Škola se nalazila zračne linije od moje kuće, cca 300 m. Bila je nešto udaljenija od potoka nego što je moja kuća, ali svega možda 50 m.
Ispred škole se nalazi dvorište koje ostavlja dojam da je ukopano malo ispod razine zemlje, i onda iz nejga idu stepenice u školu.
Toga dana nas je pred školom dočekao bazen. Potok je bio poplavio skoro skroz do ceste.
Ali kao nije to ništa strašno, napravili su oni mostiće od dasaka i mi smo svi hrabro ušli u školu.
Naša učionica se nalazila na strani koja je gledala na potok. I tako smo mi gledali kako voda naočigled raste i raste.
Škola je tada bila sasvim nova, lijepo uređena, sa velikim prozorom na uglu, koji se pružao od stropa do poda. U prvoj klupi do tog prozora sam sjedila - ja. Dakle dožviljaj iz prve ruke. I naravno prenošenje uživo.
Nitko naravno nije pazio na nastavu - jer potok je poplavio. Klincima koji nisu uz potok to je bio doživljaj godine, jer nikad nije bila tako velika poplava kao te godine.
Voda je ubrzano rasla i rasla i počela je dosezati razinu tog velikog podnog prozora.
Još malo i bili bismo kao u akvariju. Na svu sreću ništa nije probilo unutra.
Pustili su nas kućama i par dana nije bilo škole dok se štete u okolišu ne uklone i dok se sve ne očisti.
Ali bilo je baš fora.

Ustvari sam danas htjela pisati o voćkama jer nemrem skinut pogled sa ove trešnje preko puta koja je krcata plodovima koje nitko ne bere. Cijeli dan danas na poslu zvjerkam kroz prozor na to crvenilo...
Ali o voću, povrću, cvijeću i kako ih ubiti u kratkom roku - sutra...

Danas je za ručak riba. Na roštilju.
Iliti na gradele kako bismo mi to doma rekli.
A od gradela ni g. Ni malo ni veliko.

Inače svake nedjelje ručamo kod svekrve i svekra - u prizemlju.
Naš udio u nedjeljnom ručku se sastoji od spuštanja niz stepenice nakon što nam pozvone na zvono.

Ali ove nedjelje se pekla riba. Skuša. Iz škrinje.
Not my favourite but what can you do...
I promolim ja svoj nosić neprimjetno kroz vratašca čisto da vidim u kojoj je fazi roštilj.
Uf super pomislim, taman su ga založili.
Uto se prolomi glas: Hajde dolje... danas ti pečeš.

JA?!?!?!? Kaj ste vi sigurni da želite danas ručat?

I tako: dopala me čast peć ribu na +32 koliko je pokazivao termometar - u hladu.
Objašnjenje: ja jedina imam dalmatinske krvi i ja sigurno znam ispeć ribu na gradele.

Hm... u teoriji - znam. U praksi - samo sam gledala tatu kako to stručno radi.

Ali ne znaju oni s kim imaju posla. Ne znaju oni kakva sam ja glumica.

Da da... budem ja...

Gledajte, kao prvo ovaj roštilj vam nije baš dobar. Moraju biti što tanje prečkice.
Ali nema veze, snaći ću se.
(Koja bleferica ha?)
Da da, vatra je sad baš taman.
(Kao imam pojma o vatri!??!?!)
I malo maslinovog ulja donesite.
Ribice ćemo sad ovako poslagat i premazat ulje.
Ne okreću se dok im oko ne pobijeli jer će se inače razmrvit.
(To je valjda jedino što znam o pečenju ribe na gradele).

Ukratko, brljala sam po tim ribama i mrljala ih maslinovim uljem dok nisam skužila da su gotove. Valjda.

Kao da se tu ima što i zeznut.

Na kraju sam ih teatralno prelila mixom od maslinovog ulja, petrusimena i češnjaka.

I ta na na na - ručak je bio gotov.

Dobro, mrvicu sam pretjerala s tim češnjakom i tako sad taj okus u ustima moram ubiti sladoledom.
Tonom sladoleda.
Ledo - Queen - vanilija sa čokoladnim preljevom i mrvicama badema.
Novootkrivena ljubav.

Povlačim se po kući cijelo poslijepodne. Ko krepana mačka.
Svako malo sam u frižideru ali sam bila lijena nešto pošteno skuhat a glad nisam uspjela zavarati sladoledom, čokoladom i inim slatkišima.
Sad bi stvarno bio red da stanem za štednjak. Sva sreća da je sve meso smrznuto. Uf...

Ustvari volim kuhati. Posebno neke specijalitete. I to vikendom.
Evo čak i jučer nisam bila ljena napraviti lasagne i ubila sam se u žderilu.

Ali najveći mi je problem preko tjedna.
Mislim fakat nemam ni snage ni bolje kuhati kad dođem doma crknuta nakon 10 ili 12 sati na poslu.
Taj problem uglavnom rješavam pohranjivanjem raznih čušpajza i saftova u škrinju i onda moj dragi može i sam podgrijati rajnglicu i napraviti si tijesto ili nešto slično.
Nije da mi izbor čušpajza nešto velik: mahune, grašak, bolognese ili piletina na saft.
I to se vrti skoro svaki tjedan. A kaj mu ja mogu kad je izbirljiv.

Zato mu to vikendom to nastojim nadoknaditi pa kuham oblizeke.
Tj. uglavnom pečem jer za njega je ipak meso zakon.

Ali sada mi se stvarno ne daaaaaaaaaaaaaaaa...

Zašto nemam neki čarobni štapić i puf: ručak...

Joj! Pa jesam plavuša: halo pizza! Jednu sa šunkom i vrhnjem... i malo kulena... i mmmm... ma dosta je to...

Dobar tek!

Evo za apstinenticu - dijeta koja djeluje - samo treba biti karatkter i malo se kontrolirati.
Dakle ide ovako:

Ova dijeta traje 90 dana i svih tih 90 dana za doručak je voće.
Voće mora biti u paru (2 jabuke ili 2 naranče) ili ako je sitnije voće u količini dvije jabuke.

Punije osobe mogu skinuti 18-25 kg.
Ja sam prošle godine skinua 9 kg za dva mjeseca s tim da sam varala. :)

Obroke treba planirati dan ranije, ne smije se brljaviti i treba se držati navedenih uputa.

U tih 90 dana treba se imati 3 vodena dana. Kava i čaj mogu se piti u neograničenim količinama, ali sa umjetnim sladilom. Sok je dozvoljen ali ne prečesto.

1. DAN - PROTEINSKI DAN (meso, riba, jaja, tofu)
RUČAK: mesa u količini 3 šnicla, šnita kruha i salata u neograničenoj količini
- ili umjesto mesa - 3 jaja ili svježeg sira, 2 dcl goveđe juhe procjeđene

VEČERA: isto kao i za ručak samo bez juhe

Treba se voditi računa da ako su za ručak bila jaja i za večeru moraju biti jaja, dakle ista vrsta hrane.
Meso i jaja se mogu kuhati i peći.
Ovo je jedini dan kada se može piti mlijeko.

2. DAN - UGLJIKOHIDRATNI DAN
RUČAK: pun tanjur krumpira ili graha ili graška ili riže, šnita kruha i salata. Ne smiju se miješati npr riža i grašak.

VEČERA: isto kao i ručak samo pola tanjura i manje kruha, salate naravno neograničeno

3. DAN - ŠKROBNI DAN
RUČAK: 3 slanda ili pizza samo s kečapom ili tjestenina sam s kečapom

VEČERA: 2-3 kolača ili 3 kugle sladoleda i obavezno red čokolade za kuhanje (inače dobiš trčkalicu)

4. DAN - VOĆNI DAN
Dopušteno je sve voće, i voćne salate pod uvjetom da se ne slade.

Nakon što prođe 90 dana još 90 dana za doručak treba jesti samo voće da bi se stvorile promjene u metabolizmu.
Tijekom dijete se ne smije konzumirati alkohol, a ako se baš mora, dijetu treba prekinuti 48 sati prije konzumiranja.

Eto - sretno svima koji se žele okušati.

Dobra je stvar što uglavnom nisi gladna, i što su obroci jednostavni za ponjeti na posao.

- Dođi mi na blog -

Mislim, WTF je to? I to svako malo negdje pročitam u komentarima.
Kaj su išli otvarat blogove po redu i samo su pisali - dođi mi na blog.
A ne bi ja bila ja da nisam kliknula na blog. OK nakon što sam 10 put vidla taj poziv.
Ali blog neću uopće komentirati jer nije ni važno.
Važna mi je neuljudnost i nekako mi je to sve... ne znam... fuj...

Jeste i vi kliknuli?

... ak kako je dobro... Koračati bosa po pločicama koje tako ugodno hlade... bosa po betonu koji samo mrvicu bocka... zatvorim oči i zamislim da sam na svojoj plaži... hodam po svom kamenju koje me vodi do mora...

Sorry ali ovih dana što god da počnem pisat - završim na moru.
Što god da počnem pričat - završim na moru.
Već sam i sebi i svijetu dosadna.

Za tu bolest postoji samo jedan lijek - otići na more a to je skoro pa nezivedivo slijedeća tri mjeseca.
Osim... osim ako budem jako jako jako pametna i dobra pa užicam koji slobodan dan i bris na bus za Omiš. Eh to mi je misao vodilja slijedećih nekoliko tjedana dok ne skužim da li ću taj pakleni plan izrealizirati ili ne.

I ne vrijedi me tješiti sa bazenima i toplicama. Nije stvar u kupanju. Stvar je u moru.
To je nešto što ne mogu objasniti. Puno me stvari u životu veseli ali onaj tren kad se prođe Klis i kad se razmaknu brda i ukaže se ona plava linija iznad Splita - to je nešto sasvim drugo. Od tog trena moje su oči prikovane za plavetnilo. I uvijek idemo starom cestom uz more bez obzira na gužvu i to što nam nekad od Splita do Omiša treba i sat i pol ili dva. Nije važno jer to je najljepša cesta na svijetu. Svi vi koji ste išli ovuda znate o čemu pričam a oni koji nisu - probajte. To je jedini dio gdje magistrala prolazi tik uz more a Omiš je jedini grad kojem magistrala prolazi kroz centar i vijuga uz rivu.

Ah kuda sam ja odlutala...

A htjela sam vam reći da smo kupili rekete za badminton i da me sad boli cijela ruka i leđa i rit jer sam se previše sagibala - naravno loptica nam je stalno ispadala. Ali ispraksirat ćemo se mi a onda ćemo kupiti i mrežicu i otvoriti pravi turnir.
Baš dobra rekreacija za ljeto.

Ja sam inače jedna od onih jadnika koji moraju raditi sutra.
Nije mi to teško palo jer imam ionako previše posla pa bih došla i da smo spojili praznik sa vikendom.
Dragi radi pa mi je svejedno radila ili ne.
Samo mi je malo krivo što je dio firme dobio priliku taj dan odraditi jednu subotu pa su sutra spojili a to pravilo nije vrijedilo za sve. Malo nefer ali više moji kolege i kolegice dižu paniku oko toga nego ja. I inače nam je atmosfera u uredu malo jača. Jedva čekam ovaj naš zajednički izlet da vidim kako će se svi podijeliti u grupice i nikakva animacija od strane uprave nam neće pomoći. Jedino se bojim da bi ovaj put mogla ugledati neke nove načine uvlačenja a to mi se iskreno - ne gleda.

Eto, bili smo kod mojih na oproštaljci.
To je već nekoliko godina tradicionalno kod mojih staraca, dođemo se svi pozdraviti sa njima jer odlaze na more preko ljeta.
Ove godine mi je posebno teško jer ih neću vidjeti 3 mjeseca. Na godišnji idem tek 29.08.

Volim to kasno ljeto daleko dolje na jugu.
Volim poluprazne plaže.
Volim kad nema dječje vike i cike.
Volim kad mogu naći mjesto za sjesti u omiljenom kafiću na omiljenom trgiću.
Volim kad mogu plivati u miru.
Volim kad nema gostiju u kući previše.
Volim kad nema nećaka i kad je brodić samo naš.
Volim svoj mir i svoju komociju.

Ove godine ćemo prvi puta biti cijeli godišnji u svom apartmanu.
Spavat ćemo na svom velikom i lijepom krevetu.
Doručkovat ćemo na svom balkončiću sa predivnim pogledom na Brač.
Seksat ćemo se kad god ćemo htjet a ne samo kad staraca ne bude doma.
Ah, uživancija.

Samo, tko će čekati tri mjesecaaaaaaaaaaaaa... poludjet ću...

U zadnje vrijeme sam totalno zabrijala na neke aktivnosti koje pomalo vuku na sport.
To inače ni pod teškim drogama ne bi bio moj izbor.
Posebno sam zabrijala na bicikl i na badminton.

I tako dragi i ja danas krenuli na Turbo centar kupiti onu mrežu za badminton i rekete.
Nekako su mi se na putu do reketa ispriječile jedne divne japanke boje fuksije.
Inače nisam pobornih pink i inih boja i jedino što je prihvatljivo od tih je boja fuksije.

I bila sam sasvim dobra. Lijepo sam pogledala cijenu. 179,99 Kn. Kak u toj Magmi sve vole "zaokružiti" na 0,99 Kn. Kao to psihički djeluje na ljude. Jeah...

I onda se moj mužić sjetio da je vidio jedne dobre trofrtaljne hlačice koje su super za njegov bike i da bi u njima bio pravi biker.
Narančaste. 350 Kn.
Lagano mi se digla svaka moja kratka vlas na glavi.
"OK, ak već moram pljunuti 350 kn za hlače, kupi si bar normalne hlače. Evo ove sive."
I nakon pol sata "prijateljkog uvjeravanja" uzeo je sive troftaljke.
I jedne crne japanke "za plažu" koje pašu uz hlače naravno.
I onda smo spazii jedne šminka Tom tailor tene koje su mu se baš svidjele.
Pa smo uzeli i njih.
Onda je moj mali kalkulator u glavi napravio bzzzzzzzzzz... 750 kn. The end of your shopping.

E pa ak može on - mogu i ja.
Japankice mojeeeeeeeeeeee... stižem...
I onda tuga beskrajna - nema br. 36.
Nikad nigdje nema br. 36.
Ali... možda... sasvim malo možda, ali zaista mi možda budu pristajale br. 37.
I pristajale su.
Japanke su inače Made in Brazil. Heheheh.. Sad znam zakaj je Marisi tak luda za njihovim japankama.
Eh ta boja fuksije baš uvijek upada u oči.
Tak je i meni upao jedan divan cekerčić boje fuksije. Samo 100 kn. I moj je.

I naravno da smo kupili još i najbolji čips na svijetu i još sladoled i total je bio 1050 KN.
Hvala mojoj dragoj frendici na posuđenoj kartici za zaposlenike - platili smo 750 Kn.
Što i nije loše.
I sad smo sretni ko mala djeca.
Mašemo repom... I idemo sretni pajati.

Koji je bio aktivan iako pomalo dosadnjikav.

Bila sam sa ekipom s posla na svadbi frendici. Mislim da sam u životu bila samo na jednoj goroj svadbi ali neću puno to komentirat jer bi se moglo lako skužit, samo ću se trudit to što prije zaboravit.

Danas sam provela dan sa mužićem.
Pri tome ne mislim na svakodnevnu poziciju: ja na trosjedu čitam ili gledam tv, a on na kompu igra igrice.
A ne ne... ovo je bilo kvalitetno provedeno vrijeme. Išli smo na Sljeme.
No dobro, išli smo autom ali samo do lugarnice a onda smo se preko Činovničke popeli do žičare i onda gore na Vidikovac. On je umlatio grah s komabsicom a ja sladoled.
Cijelo vrijeme smo se držali za rukice i mazili kao da nismo već cijelu vječnost zajedno.
Baš lijepo.
Ovakav romantičan dan zaslužuje i romantičnu večer ali to je već tema nekog drugog posta.

Please, set me free...

Tražim ja danas po netu tvornicu iz Sinja. Tvornica se zove Dalmatinka i proizvodi konac koji mi treba za proizvodnju. I ukucam ja na Google: dalmatinka konac...

I što mi se pojavi na 4 mjestu odozgoda?
Ptica trkačica blog...

E kad sam se počela smijat ko luđakinja ove moje kokoši su me sam pogledale...

I eto kuda sve vodi konac...

Uvijek sam se ponosila svojom spsobnosti multitaskinga.
U prijevodu za one koji nisu čuli taj i za mene relativno novi izraz: obavljanje više poslova odjednom.
U dobrom starom hrvatskom jeziku: katicaz za sve.
Ja recimo istovremeno mogu pričati na telefon, odgovarati na e-mail, reći kolegi koja je šifra za neki artikl i otvarati poštu. Mogu ja još i štošta drugo uz to ali mi sad ništa ne pada na pamet.

Sposobnost multitaskinga je uglavnom vrlo razvijena kod žena. Možda se sjećate one jedne reklame gdje žena isto radi više poslova odjednom a u tome joj pomažu neki ulošci koliko mi se čini.

Moj muž nema multitasking job. Oni ma one-task job. Vrlo jednostavan i nezahtjevan.

Ali sam upravo sada kod njega uočila naročito razvijenu sposobnost multitaskinga:
- jede jaja na oko
- pije kapučino
- gleda Colomba
- sluša trance
- slaže parove za kladionicu

Pa nek onda još netko kaže da muškarci nemreju raditi više poslova od jednom.

... i šta ste pomislili kad ste pročitali naslov?

Pih perverznjaci... znala sam!

Ne ne... to tek slijedi...

Bila sam naime na aromaterapiji + masaža.
Prvo me teta fino izpilinigirala, onda sam se tušnula i onda je slijedio: raj na zemlji...
Joj da me bar netko hoće napol tak svako veče. Ovaj moj ljenjivac - ništa.
E onda kad me je svu izmljackala umotala me u foliju i pojačala termo dekicu i svu me umotala i ostavila me 45 minuta. Jedno par put sam zaspala. Bilo je divno, divno.
Foot SPA i manikuru sam ostavila za slijedeću subotu.
Ne valja naime sve blagodati ispucat odjednom. Ovak malo po malo je slađe...

Jedan događaj koji se desio u obitelji bliske mojoj potaknu me na razmišljanje o smrti. O smrti mojih roditelja. Naime, jednoj mladoj ženi umro je tata. Iznenada. Iz potpunog glupog razloga. A mogao je poživjeti još godinama.

Mislim kada je neka bliska nam osoba bolesna, nekako se uvijek podsvjesno pripremamo na mogućnost da će umrijeti. Ili kad je netko star. Znamo da je realno da će umrijeti.

Ali ovako iznenada...

Razmišljala sam kako bih ja reagirala i što bih napravila i zaključila sam da - nemam pojma.

Uvijek svoje roditelje uzimam zdravo za gotovo, jer su oni oduvijek tu kraj mene i tu za mene što god da trebam i nekako zamišljam da će oni uvijek biti tu kraj mene.
Oni su moj oslonac bez obzira što sam udata i što imam 30 godina.
Oni su moji temelji, i noseći i pregradni zidovi i krov i svi ukrasi.
I bez obzira što im ponekad to i ne pokazujem, znaju da ih volim i ja znam da oni mene vole.

I odbijam misliti da ih jednog dana neće biti jer ja onda neću znati kud sa sobom.

... me inspirirala na pisanje ovog ranojutarnjeg bloga.

Inače nemam naviku pričati o vremenu ali sorry, ja sam proljetno djete, meni je sunce život, meni je sunce hrana i voda i zato nemrem i nemrem funkcionirati po ovom vremenu.

Prošli tjedan sam hodala u kratkim rukavićima i sandalicama a danas u kaputu i vunenoj vesti.
Pa jel to normalno?!?!?!??!?!
Nije.

:(

Organizacija mi je bila vrhunska tako da fakat nisam skoro ništa radila osim posluživanja hrpetine ljudi.
Ovo je definitivno zadnji čoporativni ručak i gotovo. Nemrem ja to više. Šta je previše - previše je.

Uglavnom jučerašnji shopping je bio totalni promašaj.
Cipele su sve popizdile i sve su u nekim divljim bojama.
Majičice su još više popizdile i još su u luđim bojama. Uz to su se još i smanjile i sve izgledaju kao dječje.

U svakom dućanu u koji sam ušla su me gledali kao čudo. Hellooo! Ja nisam čudo. Ja sam žena veličine 42. Dobro, u nekim djelovima 44 ali za te djelove nisam kupovala odjeću. I samo želim naći normalnu majicu koja mi se neće usjeć u šlaufeke i u kojoj neću izgledati kao da imam 45 godina. I bez šljokica i štrasa. OK znam da previše tražim.

I zato sam odlučila lijepo kupiti materijale i sašiti si nešto lijepo. I nek se dućani fino fućkaju.

Eh da, pokloni su mi cool:
- mužar od mramora koji želim već dugo dugo - od šogija i cure
- zidni sat koji mi je tak tak ali dobro - isto od šogija i cure
- od svekra i svekrve novi stalak za sušenje veša
- predivna staklena vaga za mjerenje tjelesne težine - od muža (da li mi time želi nešto reći?!?!?)
- knjiga: 365 salata - od druge najbolje frendice
- tretman uljepšavanja: aromaterapija sa masažom za cijelo tijelo + footSPA + manikiranje - isto od druge najbolje frendice
- od najbolje frendice: Bourjois mlijeko za tijelo, dezić koji miriši na marelice, lak za nokte + Sisley majičica
- od mame 500 Kn
- od seke i šogija 300 Kn + balonska čestitka

U totalu: super pokloni!

Mmmmmmm... baš sam umorna... idem vas malo pročitat i u krpice.
Sutra je novi radni dan i novi radni tjedan.

Uf... curke hvala na čestitkama iako su bile mrvičak preuranjene ali za dobre želje nije nikad ni prerano ni prekasno.

Uglavnom, na jučerašnji dan... prije... khm khm ... 30 godina... u Zajčevoj bolnici u Zagrebu... ranom zorom (zato sad valjda volim tak spavat) rodilo se jedno pogužvano crveno ćelavo derište... to sam bila ja...

Jučer nisam stigla ni primirisat blogu ni ničem jer sam odmah s posla jurila doma spremat večeru za svoju ekipu s posla. Narintala sam se ali je bilo baš sve OK.
Čak sam i vinčeko malo jače potegla jer sam bila doma i nisam morala nikam vozit što mi je bilo baš cool. Osim što sam se zarumenila ko Idared jabučica oko Božića. Hehehehhe...

Uglavnom, bio je dobar dan. Moram reći da sam se iznenadila što su me se sjetili neki ljudi za koje nisam očekivala da će se sjetit.

Do vikenda nastavljam u revijalnom tonu - što će reći - po kavama s frendicama.
U subotu me mama vodi u shopping - da si izaberem što god hoću. Isuse... bit će ko da imam 15 godina - s mamom u shoping.

U nedljelju je zatvaranje Birthday week-a. Veliki ručak za svoju užu rodbinu (nas 12) i kumove (3) i najfrendicu (1) = total 16 ljudova. Ne brinite, neću se pretjerano naradit: muž i šogi peku roštilj, mama jedan kolač, svekrva drugi. Preostaje mi prilog i salata i servirat stol i nakon toga sve pohitat u perilicu. Hehehehhe... ugledala sam se na svoju seku i njen moto: sve je stvar dobre organizacije.

Pusa svima i čitat ću vas sve preko vikenda i vjerovarno ostavljat zastarjele komentare...

U petak sam trebala ići sa curkama tamanit koktele i poslije u tvornicu na Elemental, ali jednoj je nešto iskrslo i nismo.
Prolongirale koktele na subotu i izlazak u film pub.
Jedna otkazala. Imale smo bar šta analizirat zašto nas izbjegava, ali je sva analiza prestala već nakon prve runde. Nismo baš bile raspoložene za koktele već smo krkale nekaj konkretnije.
E onda nam se prkirpio neki frendičin frend koji je beskrajno smješan. Prikačio nam se do kraja večeri.
Super mi je taj film pub jer je tak dobra mjuza. OK da idem češće vjerovatno bi mi starih hitova bilo prek glave. Ovak mi baš paše svakih nekoliko mjeseci izđuskat se na 60-te i slične rock and roll hitiće.
Gužva je bila strahovita sve dok ja pametnica nisam išla na pi-pi i snimila prazan separe i pozvala ekipu.
Raščisitili smo stol i stolce i napravili mjesta za plesat rock&roll. Rulja oko nas se uobičajeno umišljeno držala ali baš me bilo briga. Nek gledaju i nek se fućkaju kad su tak ukočeni.
Zanimljivo je da nakon 4 votke ne fermam živu silu. Baš nam je bilo dobro.

U nedjelju se naravno nisam mogla izvuć iz kreveta do ručka.
Nakon toga ovi moji navalili ić u prirodu. Ja sam predložila Trakošćan. Nemam pojma kaj mi je bilo.
Krenuli smo naravno starom cestom jer je bliže. Još jedna od mojih briljantnih ideja tog dana.
Naravno da mi je nakon pol sata bilo zlo onak zbućkanoj.
Onda je šogi fala bogu skrenul za autoput. Fala šogi. Samo to ne smijem priznat.
U Trakošćanu - mali milijon ljudi. A mi došli u pol šest.
Još su me natjerali penjat se na dvorac. I još po štengama. Uf...
Ali bilo je baš lijepo. Još da se nisam gužvala na zadnjem sjedalu sa dva mamlaza - bilo bi još bolje.

Jedino me sekirali što sam znala da nisam niš doma pospremila a da mi dolazi ekipa s posla i da bum se svaki dan otelila popodne da to sve sredim. Ali bum ja to. Neke kozmetičke zahvate sam već poduzela a i ostale bum već nekak.

Ovaj tjedan sam odlučila bit cool pa ma šta se desilo. Pa ipak mi je ročkas. Čak me i diša nekak sa smješkom gleda i valjda ne bum dobila ribaonu do kraja tjedna.
Još slijedeći tjedan odvalim famliliju i onda sam na konju.

I mužić i ja smo se dogovorili - od slijedeće godine ne slavimo ročkase. Bar ne ovak na veliko.
Dokoturali smo se do 30 i to je to.