Jedan događaj koji se desio u obitelji bliske mojoj potaknu me na razmišljanje o smrti. O smrti mojih roditelja. Naime, jednoj mladoj ženi umro je tata. Iznenada. Iz potpunog glupog razloga. A mogao je poživjeti još godinama.
Mislim kada je neka bliska nam osoba bolesna, nekako se uvijek podsvjesno pripremamo na mogućnost da će umrijeti. Ili kad je netko star. Znamo da je realno da će umrijeti.
Ali ovako iznenada...
Razmišljala sam kako bih ja reagirala i što bih napravila i zaključila sam da - nemam pojma.
Uvijek svoje roditelje uzimam zdravo za gotovo, jer su oni oduvijek tu kraj mene i tu za mene što god da trebam i nekako zamišljam da će oni uvijek biti tu kraj mene.
Oni su moj oslonac bez obzira što sam udata i što imam 30 godina.
Oni su moji temelji, i noseći i pregradni zidovi i krov i svi ukrasi.
I bez obzira što im ponekad to i ne pokazujem, znaju da ih volim i ja znam da oni mene vole.
I odbijam misliti da ih jednog dana neće biti jer ja onda neću znati kud sa sobom.
Post je objavljen 11.05.2005. u 20:50 sati.