Cranberrie - under construction

Odrastala sam i odrasla na periferiji grada. Nije da danas živim u centru, ali za moje naselje se nikad nije znalo da li pripada gradu ili ne. Pravo naselje na kraju grada. Uvijek smo govorili da je već ona zemlja preko potoka koji prolazi iza moje kuće - Zagreb. A mi nismo.

Nije mi ni žao jer onda iza kuće ne bih imala vrt, voćnjak, potok.
Iza potoka pogled na livadu i šumu. I Medvednicu - cijelu.
Ne bih imala buđenja uz cvrkut ptica.
Ne bi imala mirise u rane proljetne noći koji su se prikradali do mog kreveta.
Ne bi imala ljuljačku - navišlju u naselju.

Ah da divni su bili ti dani djetinjstva.

Uvijek nam je najdraži bio potok.
Dok sam bila sasvim mala potok još nije bio uređen. Čitaj - nije bio produbljen i uredan.
Bio je divlji, vrludao je, imao je svako malo slapove i okolo njega su rasle vrbe.
Ma baš pravi savski potok - idila.
Naravno da je idila imala i drugu stranu priče - potok je svako proljeće nekoliko puta poplavio, a u korjenju vrba su se kotili štakori.
Ali kad si djete - vidiš sve ružičasto.

Priča broj 1 - Potok i klompa
Moja najbolja prijateljica, onda i danas živjela je dvije kuće od mene. Tj. ona još uvijek živi a ja sam se udala.
I naravno jednog sunčanog dana smo nekaj petljarile oko potoka kao i obično.
Jedino što je ona imala brand new klomple. Lijepe. Tamno drvo i crvena koža.
I ona je u jednom trenutku, šeprtljava kakva je, izgubila ravnotežu i zamlatarala nožicama i klompa je - buć - u vodu. I ode.
Pokušavale smo ju naravno uloviti ali su nas sprječavale ograde a potok je klompu nosio sve dalje i dalje.
Preostalo nam je samo sjesti i plakati.
I plakale smo. Više ona nego ja. Ali da je bila moja klompa - ja bi plakala više. Razumljivo.
I tako smo mudrijale što ćemo, kako ćemo ali nije nam preostalo ništa drugo, tj. njoj nije preostalo, nego pojaviti se doma s jednom klompom.
Na svu sreću samo joj je tata bio doma a on je jedna dobra duša.
I on se dosjetio kako malo dolje na potoku postoji neka kao brana i da bi ta klompa mogla tamo zapest.
I tako je i bilo. Klompa potočarka je bila na brani. Malo su ju oprali, osušila se na suncu i bila je ko nova. Mislim, ko i ova druga klompa.
Happy end.

Priča broj 2 - Poplavljena škola
Kao što sam već rekla, potok je redovito bježao iz svog korita nakon proljetnog otapljanja leda na Medvednici, i u jesen nakon dugih jesenjih kiša.
Moj vrt je tada redovito nastradao ali kako je to bilo "iza kuće" nismo se posebno oko toga uzrujavali. Osim kad bi poplavio u kasno proljeće iz nekog razloga, kad bi mama već zasadila svoje gredice sa salatom, paradajzićima, krastavcima, graškićima... E onda bi mama bila ljuta jer mora sve ponovno.
I toga dana sam se ustala rano jer sam imala školu ujutro. Škola se nalazila zračne linije od moje kuće, cca 300 m. Bila je nešto udaljenija od potoka nego što je moja kuća, ali svega možda 50 m.
Ispred škole se nalazi dvorište koje ostavlja dojam da je ukopano malo ispod razine zemlje, i onda iz nejga idu stepenice u školu.
Toga dana nas je pred školom dočekao bazen. Potok je bio poplavio skoro skroz do ceste.
Ali kao nije to ništa strašno, napravili su oni mostiće od dasaka i mi smo svi hrabro ušli u školu.
Naša učionica se nalazila na strani koja je gledala na potok. I tako smo mi gledali kako voda naočigled raste i raste.
Škola je tada bila sasvim nova, lijepo uređena, sa velikim prozorom na uglu, koji se pružao od stropa do poda. U prvoj klupi do tog prozora sam sjedila - ja. Dakle dožviljaj iz prve ruke. I naravno prenošenje uživo.
Nitko naravno nije pazio na nastavu - jer potok je poplavio. Klincima koji nisu uz potok to je bio doživljaj godine, jer nikad nije bila tako velika poplava kao te godine.
Voda je ubrzano rasla i rasla i počela je dosezati razinu tog velikog podnog prozora.
Još malo i bili bismo kao u akvariju. Na svu sreću ništa nije probilo unutra.
Pustili su nas kućama i par dana nije bilo škole dok se štete u okolišu ne uklone i dok se sve ne očisti.
Ali bilo je baš fora.

Ustvari sam danas htjela pisati o voćkama jer nemrem skinut pogled sa ove trešnje preko puta koja je krcata plodovima koje nitko ne bere. Cijeli dan danas na poslu zvjerkam kroz prozor na to crvenilo...
Ali o voću, povrću, cvijeću i kako ih ubiti u kratkom roku - sutra...