Cor Unum
utorak, 03.12.2013.
misao dana;
"Pustite dječicu neka dolaze k meni; ne priječite im jer takvih je kraljevstvo Božje! Zaista, kažem vam, tko ne primi kraljevstva Božjega kao dijete, ne, u nj neće ući.« Nato ih zagrli pa ih blagoslivljaše polažući na njih ruke." Mk 10, 14 - 16˙
meditacija dana
»Baobabi« se brzo šire i rastu
O svijetu djece i odraslih pisali su mnogi književnici s dosta kritičnosti. Između ostalih, poznato je djelo »Mali princ«, francuskog pisca Antoinea de Saint Exuperya. Stjepko Težak ovako piše: »To je priča o autorovoj težnji da pobjegne iz svijeta odraslih i da potraži utočište u svijetu djetinjstva... To je osuda svijeta gdje odjeća čini čovjeka. To je osuda svijeta lažne, naopake ozbiljnosti, taštine i čežnje za vlašću, to je osuda svijeta birokrata, slabića, pijanaca, usamljenika i umišljenika. To je osuda svijeta bez ljubavi za čovjeka...«
U priči »Mali princ« spominju se »baobabi« - korov koji se brzo širi na sve strane, u početku nevidljiv, a poslije nezaustavljiv. Korov, odnosno loš odgoj, djecu vodi na stranputicu života. Neki roditelji moralne vrednote svode na niži stupanj zamjenjujući ih vrednotama prestiža, moći, bogatstva, publiciteta, ugleda i izgleda, uspjeha, želja za povlađivanjem, dopadanjem itd. To su vrednote koje vrše pritisak na duhovne vrednote. Bez usavršavanja motivacija moralnog djelovanja u obitelji, razvijat će se čudesnom snagom »baobabi«, korov, još na samom početku rasta djece, zaključuje Manja Kovačević. Roditelji imaju odgovornost usmjeravati djecu na one vrednote koje ih vode u susret Isusu Kristu, odnosno da se odazovu na njegov poziv.
»Pustite k meni malene«, riječi su Isusa Krista upućene starijim osobama za sva vremena. Poruka je aktualna i danas, zato što utire put odraslima i djeci prema pravim životnim vrijednostima utemeljenim na istini evanđelja, a opet omogućava imati u vidokrugu i neke opasnosti koje prijete moralnim vrednotama i ugrožavaju rast malenih u duhu poruke evanđelja.
Jakov Rafael Romić uočava neke opasnosti: čovjek promatra sebe pod nekim vidom (ukoliko je inženjer, trgovac, umjetnik...) i tako djelomičnom vrednotom zamjenjuje cjelovitost moralne vrednote. Ali, posebna opasnost koja prijeti moralnim vrednotama je kad se ono što je nemoralno veliča kao moralno, kad ono što zavrjeđuje prezir veliča kao hvale vrijedno i kao norma moralnosti. To je posvemašnja pokvarenost.
PUSTITE MALENE K MENI
Kompendij Katekizma Katoliče Crkve u žustrini pitanja i odgovora daje otkriti nešto što je možda teže zamijetiti kada se čita veliki Katekizam Katoličke Crkve. U razlaganju četvrte Božje Riječi (zapovijedi), pod poglavljem: Dužnosti roditelja, u Katekizmu se naširoko objašnjavaju koje sve dužnosti roditelji imaju prema djeci s obzirom na prenošenje vjere. U Kompendiju je to sročeno u nekoliko riječi. Na pitanje: Kako roditelji odgajaju svoju djecu u vjeri? glasi odgovor: Poglavito primjerom, molitvom, obiteljskom katehezom i sudjelovanjem u crkvenom životu.
U ovom četveropregu koji djecu vuče prema Kristu i kraljevstvu Božjem, može se primijetiti, da je uključivanje u crkveni život na zadnjem mjestu. Bez sumnje je da su četiri roditeljska djela poslagana po važnosti i snazi upliva.
Prvo je uvijek vlastiti primjer. Krist kaže „da vide vaša dobra (lijepa) djela i proslave vašega Oca koji je na nebesima.“ U Evanđeljima možemo vidjeti na bezbroj mjesta da su ljudi bili privučeni Kristu gledajući ono što je činio, a može se reći i zbog načina kako je činio ono što je činio. Krist je rekao da će sve privući k sebi kada bude uzdignut sa zemlje. Prema tumačenjima bibličara, Kristovo uzdizanje sa zemlje ne znači samo uzdizanje na križ, nego i uzlazak u nebo, kao i stanje uzdignutosti, proslavljenosti, koje je trajno prisutno u Crkvi. Crkva je, po svojim djelima, koja u njoj čini Duh Isusa Krista Uskrsnulog, Uzdignutog, trajno svjedočanstvo Kristove proslavljenosti. Po tome što se braća i sestre u Crkvi ljube kao što Krist ljubi nas, svi ljudi znaju da su Kristovi učenici. I to je stvarno „poglavito“ djelo prenošenja vjere svima, pa i djeci unutar obitelji. Krist privlači sebi po međusobnoj ljubavi kršćana. Bez tog Kristova djela u roditeljima, bez te ljubavi u kojoj se drugog ljubi kao Krist, nemoguće je učiniti korak dalje. Molitva je bez tih djela licemjerje, obiteljska kateheza je prazna, a uključivanje u crkveni život dosadno i naporno.
Djeca su gotovo neprevarljiva. U svojoj usmjerenosti prema imitiranju, prvo što hvataju jesu geste roditelja i duh s kojim se čini ono što se čini. Ispočetka djeca ništa drugo niti ne razumiju osim djela. I oni sami sve govore preko djela. U tijeku odrastanja povećava se u njima sposobnost razlučivanja riječi od djela, ali uvijek ostaje prevladavajući utjecaj djela. Ovdje bi bilo zanimljivo donijeti dijelove Jakovljeve poslanice, koji razjašnjava prvim kršćanima smisao djela i njihov odnos prema vjeri. I Ivan u svojim poslanicama težište stavlja na sama djela. „Tko ne ljubi, lažac je i u njemu nema istine. Kako ćeš ljubiti Boga kojega ne vidiš, ako ne ljubiš brata kojega vidiš.“ Pavao sve svoje poslanice završava s pozivom da se bude ono što je Krist u nama ostvario. Krist je uništio mrtvo tijelo, odložimo, dakle, mrtva djela. A djela su života vječnoga smatrati druge višima od sebe i svih onih dvanaest plodova Duha Svetoga koje donosi naš Kompendij: ljubav, radost, mir, strpljivost, velikodušnost, uslužnost …
Po snazi upliva na drugom je mjestu molitva. Nema kršćanina bez molitve. Kršćanin ne moli jer je to dužnost, nego jer je to nužda. Pavao je svima govorio da svagda mole. Molitva je snažna koliko i Onaj komu se molimo. Ona je dominantni posao. Rabini kažu da postoje samo dva božanska djela, a sva ostala su samo ljudska, a to je molitva i rad u prirodi. U njima je čovjek slika Božja i živi slično Njemu. Naš Katekizam i Kompendij donosi cijelo poglavlje o molitvi. Vrijedi to sve pročitati i nad tim moliti. Ne mogu propasti djeca tolikih molitava (suza), da parafraziramo riječi koje su rečene Augustinovoj majci.
Za odrasle je molitva borba. Za djecu je još uvijek užitak. Djeca mole u svoj spontanosti. Oni u maniri imitiranja s lakoćom uče molitvene formule i izričaje. Njihove duše su do pred malo vremena bile skroz blizu Bogu, jer ih je direktno stvorio (iz ništa) u utrobi majke, a po krštenju su postale hramovi Duha Svetoga. Duh Sveti se sam zauzima za njih da mole i kada ne znaju kako treba. Po molitvi se širi njihovo iskustvo Boga. Djeca već po sebi imaju neka mistična iskustva. Molitva intenzivira ta iskustva i ukorjenjuje ih u konkretan život. Molitva je oblik po kojem u dječje duše najlakše ulaze i sadržaji vjere. Ovime prelazimo na treće roditeljsko djelo.
Treće je djelo danas najupitnije – obiteljska kateheza. Nakon dva školska sata vjeronauka i plus sata župne kateheze, zar je još potrebno govoriti o obiteljskoj katehezi koju bi trebali imati sami roditelji? Kompendij je posložio stvari malo drukčije. Obiteljska kateheza je ispred one u župi i školi. Ona je po uplivu zasigurno daleko važnija i jača. Nju djeca primaju iz toplih roditeljskih usta. Ona je propraćena s toplim obiteljskim ambijentom u kojem se nitko ne gubi u anonimnosti i izoliranosti. Ona je, kao i Kristova kateheza apostolima, potpuno osobna. Krist je katehizirao mnoštvo, ali je posebnu pažnju poklonio katehiziranju svojih učenika. Taj se ključ može primijeniti u razlikovanju obiteljske i župne (školske) kateheze. Kristova katehizacija dvanaestorice događala se posvuda: na putovanjima, u kući, na polju, uz more, u lađi, itd. Oblik obiteljske kateheze nigdje do sada nije kodificiran, a niti se, zasigurno, može kodificirati. Katehizirati se može uz zajedničko čitanje evanđeoskih perikopa, dijelova Sv. Pisma, unutar neke zajedničke molitve, pred blagdane, u obilasku crkava, pri komentiranju događaja ili vijesti. Neki prakticiraju malo kućno bogoslužje s psalmima i čitanjima dijelova Sv. Pisma koja se tumače u dijalogu između roditelja i djece.
Obiteljska je kateheza prevažna i nenadoknadiva. Svima nam je jasno da smo najviše ponijeli ono što su nam roditelji govorili. Bez nje župna (školska) kateheza visi u zraku i nužno je nedostatna. Katekizam kaže: „Obiteljska kateheza prethodi, prati i obogaćuje druge oblike vjeronauka.“ Vez koji veže roditelje i djecu toliko je jak da kroz njega lakše prolaze i one teže stvari, one koje su u kršćanstvu tvrđe i neugodnije. Ta je kateheza uvijek u činu. Katekizam kaže: „Domaće ognjište osobito je prikladno mjesto za odgoj u krepostima. Taj odgoj zahtjeva priučavanje odricanju, ispravno rasuđivanje, vladanje sobom, što su uvjeti svake prave slobode.“ Kroz obiteljsku katehezu, što je daleko najvažnije, dijete lakše dotiče najdublje otajstvo: trojstvenog Boga koji je ljubav. Kada dijete sluša iz usta onog koji ga ljubi i troši život za njega da je Bog ljubav i da Bog sve proviđa, sigurno da se u njemu lakše ukorjenjuje ta temeljna istina. Roditelji koji imaju veliki kapacitet praštanja svojoj djeci lako im mogu predočiti Boga koji je beskrajno praštanje. Otac koji s blagošću prima svog neposlušnog sina lako mu može prenijeti bit prispodobe o dobrom ocu ili izgubljenom sinu. Majka koja obasipa dijete tolikom nježnošću lako govori o Bogu koji je „sama nježnost i milosrđe“.
Osvrt na niz patrijarha: Abrahama, Izaka i Jakova (Bog Abrahamov, Bog Izakov, Bog Jakovljev) zorno nam predočuje silinu obiteljskog posredovanja vjere. (Za olakšanje pritiska katehetama u župi i školi, treba reći, da njihove manjkavosti nisu ni približno pogubne koliko su pogubne manjkavosti na prvom stupnju prijenosa.)
Na kraju se samo možemo osvrnuti na potrebu sudjelovanja u crkvenom životu. Samo se po sebi razumje da roditelji koji daju lijepi primjer, mole i katehiziraju svoju djecu, posreduju djeci vezu sa Crkvom. Sve ono što oni imaju dolazi od Crkve. Crkva je velika obitelj koja hrani sve obitelji. Kao što papa Benedikt XVI. stalno naglašava da je opća Crkva ispred mjesne, jer najprije se rodila opća, na Pedesetnicu, a zatim je Ona rađala mjesne, tako se može reći i za odnos Crkve i obitelji. Kršćanska je obitelj plod Crkve. Crkva je majka svih obitelji. Roditelji su djeca velike Crkve, i sve što imaju posreduju djeci male Crkve, Crkve u malom, obitelji. Katekizam kaže da je euharistijska zajednica srce bogoslužnog života kršćanske obitelji.
Uz ovaj četvoropreg može se stvoriti i neki surogatni, klerikalni ili „golodidaktički“, ali taj sigurno ne može dovući dušu djeteta do susreta s Bogom ljubavi. Na kraju krajeva, prenosi se vjera - ne sustav, ljubav - ne ideja, Osoba - ne bezlično božanstvo.
Svetac dana
SVETI FRANJO KSAVERSKI (1506-1552) i njegovi nasljednici
Franjo Ksaverski rodio se na dvorcu Xavier, u kraljevini Navari, 7. travnja g. 1506. Svršivši prve i osnovne škole u domovini, pun ambicije za karijerom, nije se htio natjecati sa svojom braćom koja od reda bijahu vojnici, već je svoj životni poziv tražio u crkvenoj službi. Stoga je kao mladić u rujnu 1525. pošao u središte europske znanosti, u Pariz, na studij. Ondje se upisao na glasovito Sveučilište Sorbonu. Nastanio se u Kolegiju sv. Barbare.
Nakon četiri godine studija stekao je akademski stupanj "doktora". Ondje je počeo sanjariti o jednoj višoj karijeri, bogatoj prihodima u svojoj domovini, u Pamploni. No njegov sudrug sa studija privukao ga je k sebi. Bio je to njegov zemljak Ignacije Loyola, kasniji osnivač Družbe Isusove. On mu je često ponavljao riječi iz Evanđelja: "Što koristi čovjeku, ako dobije cijeli svijet, a izgubi svoj život" (Mk 8,36). Smrt majke (1529) i svete mu sestre Magdalene (1553), otkriće revolucionara inovjeraca koji su pohađali Sveučilište, izopačeni primjer nekih profesora te mnogih studenata, na Franju je učinio toliki dojam da je položio zavjet u kapeli Svetih mučenika na Montmartru da će hodočastiti u Svetu zemlju te se posvetiti siromašnom životu i svetoj čistoći. Prije nego je započeo studij teologije pod vodstvom Ignacija Loyole obavio je velike duhovne vježbe od 40 dana koje ga zauvijek upraviše prema Božjoj ljubavi i spasenju duša.
Po osnutku Družbe Isusove Ignacije Loyola, kao general reda, poslao je Franju Ksavera u misije. Na molbu portugalskog kralja Ivana III. šalje ga kao misionara u Indiju, gdje počinje njegova plodonosna djelatnost najprije u Goi, zatim na Ceylonu, pa na obali zvanoj Travancor, na Malaci, na Molučkim otocima sve do otoka Celebesa. Vrativši se natrag u Indiju oko god. 1548 propovijeda u pokrajini Cochim. Od 1542. djelovao je u Indiji, a g. 1549. putuje čak u Japan i ondje udara temelje Crkve. Sve do g. 1551. djeluje u Japanu, a 1551-1552. pokušava prodrijeti i u Kinu. To je bilo vrlo teško jer je u tu zemlju bio strog ulaz. Blizu kineske obale na otoku Sancijanu, čekajući na pouzdano prijevozno sredstvo, Franjo se teško razbolio na plućima. Nikakvo čudo jer je vladala jaka i okrutna zima. Lišen svake njege, na otoku Sancijanu pred obalom Kine ujutro 3. prosinca 1552. predao je dušu svom Stvoritelju, nakon što je po svojevrsnom obraćenju proveo život u najpožrtvovnijem radu za duše.
Svetog Franju Ksavera smatraju pionirom misija novoga vijeka koje su vodene po jednom sustavnom planu, osvajanjem i prilagođivanjem. Ksavera je resila izvanredna revnost kojoj jedva da ima premca. Njegova su pisma puna žara za duše, poticajna za nove misionare, apostole onih koji nisu upoznali Krista i od njega nam doneseno spasenje. Njegov su način misionarenja proučavali pa i slijedili ne samo katolici nego i evangelici. Računa se da je sam Franjo Ksaver pridobio za Krista te krstio 30.000 duša. On je uz strogo misionarenje obavljao i druge dužnosti. Bio je Papin legat, provincijal, pionir koji mora izvješćivati o svojim misijama te spremati za novo misionaranje drugih područja.
Malo odmori
Sirena
- Znaš li da tvoji susjedi kažu da pjevaš ko sirena?
- Pa to je lijepo od njih, zar ne? Polaskana sam
- Da, ali protupožarna sirena, pojasni sugovornik
Nakana današnjega dana u molitvi i žrtvi, za našu djecu, posebno za one koja su ugrožena i zlostavljana , da im naša prisutnost u molitvi bude jak oslonac za život i vraćanje dostojanstvu.
Neka vam je današnji dan radostan i na blagoslov, vaš don Marin
