Dont tell me U`r sorry cuz U`r not...It`s over now...go on and take a bow....

Nisam još prešla preko nekih stvari...Nisam prešla preko onog šta se dogodilo...
Netreba raditi toliku dramu oko toga...ali neznam ni sama...kažem si..prestat ću...ali nemogu...
Jače se neke stvari od mene...jači su neki osjećaji...
Lako je reć budi sretna...ali ako ja to neželim...ako neželim njega...ha Dea??...Šta onda???....znaš šta mislim o tome...da je to jedna velika sprdancija i pogreška i da se nemogu pomirit da sam ostala bez onog najbitnijeg...osobe do koje mi je najviše stalo...još uvijek...
Previše je toga u meni šta mi neda mira...neda mi da slobodno razmišljam o ostalim stvarima i budem poput malog djeteta...šta bi najradije htijela...
Htijela bi se vratit u ono vrijeme kad mi nikakve stvari nisu bitne...u petogodišlju djevojčicu koja želi samo igre i razuzdani smijeh..zašto???...Pa mogu reć da mi treba odmor od ovakvih stvari i sranja koje se dešavaju...
Previše se osoba uplelo u moj život...možda sam previše savjeta slušala...
bila sam optimistično dijete, nasmijana lica...gdje je to nestalo?...stalno se pitam...
Još uvijek mislim da nema vedrije osobe od mene, jer me rijetko vidiš potištenu...ali sve držim za sebe i samo za svoje trenutke razmišljanja....



Da i onda se ti trenuci pretvore u dane, kad više ne gledam oko sebe s pozitivom negu u svemu vidim nešto loše...prešlo mi u naviku...prešlo mi u naviku da će se neke stvari ponovit...
Ne bojim se razočaranja, ali treba ga podnijet...puno njih bi došlo do kraha i nebi znalo kako dalje...nisam ni ja znala u nekim trenucima...sad znam...možda sam naučila na svojim greškama...a možda ću ih i ponovit...
Možda i previše puta..previše je tu i toga možda...
Želim da opet postane moguće...
Da ostvarim ono najbitnije...
Jer moje želje neće ostat neispunjene...
Neće drugi gazit po njima...
Ja ću sama upravljat sobom, svojim željama i trudit se da dobijem ono šta želim...ići do kraja...više nikad ne posustati...uskladit osjećaje i razum i nikad ne bježati od stvarnosti...



Samo se jednom iskreno voli
Samo jednom se iskreno ljubi
a opet tisuću puta srce boli
i tisuću puta život se gubi!
Ljubav tada ostavlja za sobom
dubok trag,
gasi svijetlo u srcu
i ostavlja samo mrak
A srce zatvara svoja vrata,
neželi bol,
niti želi da u njemu živi
patnja!
Samo jednom se duboko voli,
samo jednom i nikad više...
a opet toliko puta srce boli,
i iz očiju suznih...
padaju kiše...

Ne nisam sjebala stvar....
znam šta ćeš reći....super si bili ti trenuci, riječi...sve...
znam da kad poželim ono šta je bilo...dobit ću to...dogovorili smo se....znam...
htijela sam ovako...i dobro mi je...ali fali mi sve ono što je bilo...
svaka riječ....možda pretjerujem...al jebiga....
znala sam da je trajalo dugo... al ništa nije vječno...
znala sam da više neće ići...zbog mene...znaš?!
Dada...možda se kajem..možda me uopće nije briga...neznam ni sama...
Boljet će svaki pogled na tebe...ne zato što još uvijek nešto osjećam nego, na uspomene...sve ono!...
Nisam ni sigurna više u ovo šta radim...=(
Nikad neću reći da je bilo uzalud...
Nikad neću zaboraviti...=)
Gledam na sve s jedne velike pozitive...nisam razočarana...nemam zašto biti...
Al smijem bit nesigurna u ovo...rekla sam sve...iskreno...ali opet nije vrijedilo...
Ili ipak je...?!
Dada...reći ćeš...vidi je...opet nezna što želi...
I istina je...stvarno neznam...neću previše razmišljati...shvatit ću s vremenom šta želim....
Shvatit ću kako dalje...znam da hoću...
Samo neznam...
Što želim??
teško pitanje u ovom trenutku...
tebe??...
nemogu reć ne...kad nisam sigurno!
Boljet će još dugo znam...maybe...
ali zapečaćeno u meni ostat će puno...jako puno toga...=)))

Dada....promijenila sam se...ili se promijenila okolina....neam blage...
ali znam da su se sve kockice posložile na svoje mjesto i da sam super i sretna...napokon...
Trebalo mi je ovo...čekala sam to jako dugo...jesam dobila sve šta sam poželjela???....ne...nisam...ali zadovoljna sam trenutno s ovime...ima par sitnica koje me muče....ali bilo bi nam dosadno da je sve savršeno???....zar ne?...
Prisjetila sam se danas malo nekih događaja, susreta, pogleda....za kojih ovih dana nije baš bilo mjesta u mom rasporedu...a o kojim sam prije neprestano razmišljala....znam...krenula sam opet s tim...ali jbg....




Riješila sam i neke razmirice i drago mi je zbog toga...napokon i to!
Sad kad se sve posložilo na svoje mjesto...hehe...
Koliko čovjek ustvari traži stvari koje želi....koliko se trudi....ponekda premalo...meni je trebalo vremena da dobijem što želim...nisam dobila sve....razočaralo me samo nešto tj. netko tko mi je prije previše značio...a sad se ni ne sjetim te osobe...tj. razmišljam o njoj još uvijek previše ali znam da nesmijem...jer mučim samu sebe...




Vratila sam se kao vječni optimist...ono šta sam i prije bila....i to napokon....
Kao da su mi se sva vrata sada otvorila i da je sve super i ostvarujuće...osim šta sam dobila kecu iz kemije...=))))
U ono šta sam vjerovala da je nemoguće, ispalo je totalno suprotno...prekinula sam neke stare odnose s drugima, okrenula sam se ljudima koje obožavam...hehe....znaju oni...svi do jednog....
Znaju da ih volim, svakog na drugi način....
Znam da se vrijeme nikako nemože vratit i da ga nesmijem potratit na stvari koje ga nisu vrijedne....




Pozdravići: Ivi&Dei, Sari&Tei, Petri&Ani...Robiju&Bilotu, Kočiju&Sedli, Hakyju&Matiji....sad ostatak ljudi koji znam vrlo kratko ali su mi opičeni do daske....Filip, Ivan, Josip, Dino, Dominik, Marko, Željko ( prestani se ljutit na mene )...Nela, Altea, Sara, Dajana, Azra i neki ostali...ali neću sad o njima!

(Velika pufa i vama koji čitate)

I know i wasn’t there
when you needen me the most
I know i didn’t care
and was afraid to get so close
tonight it’s getting hard to fall in sleep
cause it becomeing clear that I procalling to peaces
and I can not reverse
so I’ve got one more thing to say

I’m sorry for your pain
I’m sorry for your tears
for all the little things i didn’t know
I’m sorry for the words i didn’t say
but one i still do
I’m still lovin you…

I know i let you wait
and been away for far to long
but know i can relate
to everything that i did wrong
stop breahting when i think i’m losing you
and will be know it’s cute?! so i’m on my knees
so listen please
let me hold your hand ones again

I’m sorry for your pain
I’m sorry for your tears
I’m sorry for all the little things i didn’t know
I’m sorry for the words i didn’t say
I’m sorry for the lies
I’m sorry for the fights
for nature in my love it doesn’t times
I’m sorry for the things that i call mine
but one i still do
I’m still lovin’ you...





(ovo iznad se ne odnosi na ovo ispod) =)))


Evo mene opet...shvatila sam puno stvari...razgovor u kojem je jučer sudjelovalo puno nas na jednom rođendanu.....shvatila sam da trebaš imat povjerenja u ljude...možda ne pretjeranog...ali nikad ne prestaj vjerovati...shvatila sam tko me razočarao puno puta...i to ne samo mene....ne želim odbaciti tu osobu...ali možda je to jedini način da shvati kakva je zapravo???
Možda je vrijeme da promisli o svojim postupcima i reakcijama....na sve je načine odvajala ljude od sebe...jeli to bila ljubomora???neznam...ali pričali smo...izjasnili puno toga....
Možda je vrijeme da joj nešto kažem...da joj kažem da je krajnje vrijeme da shvati neke stvari...ali bez ikakve svađe....neželim da bude odbačena od društva...ali činjenica je da se mora promijeniti...a ona to mislim ni nezna...nezna koliko je ustvari sebi štete nanjela....
Pravo prijateljstvo nemože nestati, niti neće....
Do jučer nisam znala koliko bih trebala imat povjerenja u te osobe oko mene...
Do jučer nisam znala koliko smo odrasli...
Do jučer nisam znala da je svaka riječ koja je izašla iz mojih usta i bila upućena njima...povrijedila ih u trenutku u kojem su se najmanje nadali...
Do jučer nisam znala da su na mojoj strani...
Do jučer nisam bila u potpunosti happy...
Danas osjećam olakšanje šta smo se svi zbližili...ili da je možda malo prekasno...znate na šta mislim...
Ali kako bude bit će...a nadam se da će bit super i da se prijašnja mišljenja neće vrtit u tom krugu frendova...jer mi smo jedinstveni i možda se pretežito i ne slažemo...ali da neki našim nepromišljenim postupcima nismo ni shvatili koliko smo se međusobno ustvari povrijedili...ali sada znamo da je to prijateljstvo prvenstveno bilo čvršće nego što smo mislili...i ostat će takvo...uvjerena sam...=))))

Pa svaki post ima nešto vedro...nemojte mi pričat suprotno...
Šta da vam kažem...toliko o postovima....zašto imam blog???
heh! Imam par razloga...al nećemo o tome....
Želite nešto vedro??....evo!
Oćete čut???Šta??? Da sam sretna??...
dada, napokon jesam...napokon sam super...imam sve šta želim...
U svemu sam zadovoljna...sa svima sam zadovoljna...
Kako je to lijep osjećaj a nisam ni bila svijesna da je uvijek u meni, da sam gledala sitnice koje su me izbacivale iz takta...eee....pa toga više nema....nema više smješka iza kojeg se krije tuga, ne,ne,nema...sad je samo smješak pun optimizna, zabave...



I ozbiljno to mislim...ozbiljno mislim da mi treba još puno toga, ali zadovoljna sam s ovim što imam...imam pažnju, ljubav, prijateljstvo...tu tkz. toplinu u duši...heh!
Mislim da sam najsretnija osoba na svijetu...lol...malo šale ne škodi nikome...
Najljepše je znat da imaš prijatelje kojima vjeruješ...koji su tu, koji te trebaju i koje ti trebaš...super je imat onu osobu do koje ti je najviše stalo, i znaš da je njoj stalo također...da si siguran u sebe, u ono šta radiš....i nedaš drugima da te gaze...meni je trebalo puno da stanem na svoje noge...ponovno....imam onaj prijašnji osjećaj...znaate ono...happy,happy,happy...hehe....
Osjećaš se poseban kad imaš one do kojih ti je stalo kraj sebe...ma to je nešto najljepše...jebeš pare i ostalo....ne kažem da nisu bitne...ali osvrnite se oko sebe i shvatit ćete puno toga...jel tako Dea??....



Nema poraza dok se ne odustane,nema završetka dok se ne stane.I bez obzira koliko neuspjeh boli i bez obzira kakve su rane,čovijek nije pao dok nije pao u prašini i odbija da ustane.Sudbina ga može šibati,dok ne postane ljut,al čovjek nije pao sve dok ima šanse za jo jedanput.Čovijek nije pao sve dok ne umre niti je pobijeđen sve dok s pokušajima ne prestane...UPAMTITE TO...=)

Evo pročiitala sam post na jednom blogu koji me bacio na razmišljanje...
Gdje nas vode razmišljanja??'
U svijet nemogućeg...u stvarnost ili nešto sasvim drugo...
Gdje nas vode osjećaji??
Na zabranjena mjesta...osobe....
Šta kad nas preplave emocije...i nemaš ništa osim njih....?
Šta kad misliš da su te svi napustili..naravno da nisu...to je samo tvoja misao...uvijek je tu netko tko te voli...roditelji, prijatelji, dečko...
Nikad nećeš ostati sam....nikad nisi ni bio sam....ili sama...
Koliko puta plačeš zbog nekog tko te nije ni zavrijedio???...Koliko puta plačeš za sitnice????...Koliko si puta uopće dozvoliš da plačeš???...previše...a možda čak i premalo...
I znaš onaj osjećaj da je najgore voljeti nekog kojeg znaš da ga nikad neće imati...a zašto???
Čemu se mučiti prevelikim pitanjima??:...kad bi život trebao biti savršen...tj. trebaš si ga takvim napraviti...a nemožeš...to je nemoguće...kao šta ljudi imaju svojih mana...tako i taj život ima dobre i loše strane...i koliko god se trudio nikad nećeš biti u potpunosti zadovoljan ni sobom ni svojim životom, a najviše ljudima oko sebe....
Što je ustvari sreća??...jeli to osjećaj???....znamo li mi stvarno što je sreća ili samo mislimo da znamo??...
kad kažeš:"ja sam sretna!"...pa uhvati te neki osjećaj nečega....ali jeli to sreća..ili nešto drugo...
Neželim da netko pomisli da nisam sretna...jesam...valjda...ali ne u potpunosti...to nikada neću biti...zašto??neznam...mislim da to nitko nezna....
Za sve treba vremena...tako i za moje želje....pustit ću da vrijeme odlučuje....ako je to dovoljno!?

Okretanje nove stranice u životu...zar je tako teško????
Zar je tako teško preć preko nekih riječi, događaja, ljudi....izgleda teško!
Ponkead ni neznaš koliko ti je s nekim osobama bilo lijepo, dok ju ponovno ne vidiš...sjetiš se svega, razgovora, zajedničkih gluposti, druženja...SMIJEHA...
I uvijek imaš onaj osjećaj da ti je teško u životu ni ne obraćajući pažnju na ono šta se dogodilo...pozitivno naravno....negativne i loše stvari treba pobrisat zauvijek...ali to je još teže!??
Vjerovanje ljudima!! Čemu??? kada su jedino životinje oni koji vas nikada nisu ni neće razočarati i povrijediti....
Koliko puta ste ustvari bili slijepi na neke stvari???a da to niste shvatili sve do sada....
Koliko puta ste oprostili nekome, koji vas je iznova razočarao....ha??Koliko puta...?


Koliko mislite da imate prijatelja....onih pravih koji vas nikad neće napustit i uvijek biti tu za vas?...
Teško si je postavljat neka pitanja, vjerovat u nešto nemoguće...
Jeli nešto nemoguće??? Ili se ipak može ostvarit ako uložiš puno truda...možda to nekad nije dovoljno....
Baš sam danas razgovarala s jednom osobom koju nisam dugo vidjela, nije mi baš ni bilo jasno zašto smo posvađani...shvatila sam neke stvari koje sam pogriješila u vezi njega....zbog vjerovanja pričama je tako i bilo....
Mogu reć da pokušavam svim snagama promijenit moje sadašnje stanje...ono...okrenut novu stranicu života...
Izbrisat iz sjećanja neke meni vrlo važne osobe, ali koje nisu vrijedne mojih razmišljanja...čestih razmišljanja i jakih osjećaja....:///
Zar je tako teško počet iznova...ili zaboravit nekog???
...možda samo moj um to želi??? Jeli to dovoljno???
;)

Evo me!
Vratila se ja....bilo je super....super...super...ludilo!
Znala sam ja to...blabla...da krenem iz početka...

Prvi dan- putovanje do Hvara...mislila sam da ću umrijet od isčekivanja, ali nije bilo tako....hehe...ajd ok bus je došo po nas kod dobro znane bašktare i krenuli mi po brđane....pokupili smo ih i krenuli dalje...imali smo i radio, naravno skupili za baterije, i slušali muziku cijelim putem....inače mi smo svi opičeni muzikom...
Došli smo do Splita, pa onda na trajekt i tako 2 sata do Hvara...dođemo mi tamo....kad došli u neki shit od hotela...Pharos...ja ono gledam koji kurac...nismo ni tv imali, kupaonica kao da je u nju pala bomba...ali par minuta poslje nije nam ni bio bitan izgled svega toga....naši dečki su svi bili na donjem katu tako da smo se cijelo vrijeme seljakali...onda smo se razočarali jer prvu večer nije odmah bio disko i tu je nastalo ludilo...ali sve je to prošlo ok jer smo išli u šetnjicu Hvarom...vratili se natrag...otišle mi par cura kod Ivana i Robija u sobu cugali votku, pive...pušilo se kao nikad...cijela soba je bila zadimljena pa smo poslje odletili na terasu...I onda smo se dogovorili da idemo tu večer spavat kod Sedlića, Matije i Kočija u sobu....bilo nas je brdo...smijali smo se ko idioti....i onda je došlo to da su učitelji krenuli pregledavat sobe...mi ono mislili ajd šutit ćemo pa će nas možda pustit...vraga...uletio Kršulko u sobu potjero pol njih van....ja izletim iz kupaone a on: Patricia ajde idemo gore....brzo!!! ja ono grrr...ubit ću ga...onda smo ja i Iva i Sandra spavale na balkonu, cugale...itd...onda nam se pridružio Sedlić i mislili mi spavat na balkonu, ali bilo nam je prehladno pa smo se vratile u sobu i tako u 5h zaspale...prebudile se u 7h.....

Drugi dan- tu je bilo razgledavanje Hvara, svi mrtvi umorni, padali smo s nogu...vratili smo se na ručak...i poslje smo trebali imat slobodno posljepodne, ali smo išli na neku plažu...došli smo tamo...skakali po onim stijenama na moru, kupali se....valovi su bili ogromni....bilo je super...a restoran do plaže je bio supač...bili smo i tamo...vratili smo se u hotel, odteturali do bazena, već svi spremni za disko a još nije bila ni večera, i onda SMO UPOZNALI LIKOVE IZ MATULJA i likice....HEHE...
bili su s nama cijelo vrijeme, zajebavali smo se...hmhm....itd....bilo je super...nakon toga večera pa onda napokon disko...čim smo došli poludili smo svi...počeli plesat...nastavnici su samo gledali je ovo naš razred...koji k....muzika je bila super....Matuljančani su nam se pridružili i cijelu večer smo proveli s njima...meni je zapeo za oko jedan lik..pa....blabla...Ana oće Anteta, Sandra s Tonijem...itd...ovaj vikend idemo kod njih...hehe...i poslje je usljedila svađa s nastavnicima jer smo u 1h otišli iz diska...drugu večer smo spavali u Sarinoj sobi...isto brdo nas...ali ovaj put su nam to pustili...haha...opet nismo spavali...LoL...

Treći dan- Razgledavalje Brača....jebote ubili su nas s tim....ali bilo je super...bili smo u Bolu....Ručali smo u nekom restoranu na plaži, plaža je super....ali nije se mogla mjerit s onom na koju smi išli....Zlatni Rat...plaža je nevjerovatna....bilo nam je super i tamo...vratili smo se i onda opet svađa...nismo trebali ić u disko...ono subota je a nemožemo u disko...ludnica....i onda smo čuli da Matuljančani idu...pa smo mi jedva dogovorili taj disko i onda se uspostavilo da pola matuljančana neide...uglavnom dečki....zvali smo ih i jedva ih nagovorili...kao oni će ostat na bazenu...ma oćeš kurac...i nakraju su išli svi matuljančani a neki od naših su išli u glupu šetnju jer im se nije dalo u disko...šta ja nekužim al nema veze...eto opet...naplesali smo se ru zadnju večer ko nikad...dibili par pohvala....morala sam sminkat i uređivat brdo njih, ali sjetila sam se ja prvo sebe....haha...vratili smo se u hotel....opet nismo spavali u svojim sobama....trebalo se dignut u 6 i pol...a rijetko ko je zaspao...onak dobro...


četvrti dan- dizanje....doručak....brzinsko pakiranje i već u 9h smo krenuli za Split...i Matulji su bili s nama...=)....na trajektu smo se zajebavali, pričali i to dosta dugo...strašili strance...heh!... u Splitu smo se nakratko razišli s Matuljančanima ali vidjeli smo se u palači poslje....i nakon tog dosadnog razgledavanja...a znam već cijeli Split napamet...vratili smo se u bus....govna jedna nisu nas htijeli otpeljat na Poljud da se slikamo još malo i sprdamo ali kao bilo je prekasno...i tako pozdravili smo se s ovima iz matulja, razmjenili brojeve...i krenuli dalje...svu su spavali u busu....ko je mogo jer je muzika kreštala...nastavnici su poludili....dečki se zaljepili za Thomsona i narodnjake jedva smo izmamili malo techno....zivkali se s ovima iz drugog busa da se nađemo na pupama....i jadve smo uspjeli u tome....i eto zadnja pumpa...svi zajedno...dogovaramo se kad ćemo se vidjet...spojili su se neki parovi...heh!...idemo ovu subotu kod njih a oni kod nas u nedjelju...supač...kaj ne???
i pozdravili se još jednom...i krenuli ća....natrag na spavanje...dečki su cijelo vrijeme zajebavali one kojima je bilo slabo...a jadni...ali šta ćeš takvi su naši...neki su rigali ko ludi...meni je bilo užas to gledat....ali kaj ćeš...nisu navikli...i eto pustit mi brđane došli pred Bakar...svi se deru, plješću...i tak to...i na ulazu u nautičku...vidiš sudar....bus i dva auta....ništa teže...ali bio je....ali mi smo to zanemarili i nastavili s zajebancijom...pustili nas ovi kod baškotare....krenuli mi doma....itd...došla sam doma...starci počeli ispitivat....nisam imala snage za ništa...bacila sam se na krevet i odo ja spavat a tek je bilo 10 i pol....ah!...šta ćeš...nisam danas ni išla u školu...nije da nisam mogla nego mi se nije dalo...

Pozdravi&Puse: Toniju, Antetu, Luki, Antoneli, Dajani, Ivi, Sari, Medini,
Martini...neam blage kako se drugi zovu...nemogu ih se
sjetit ali ovi će mi sigurno ostat u sjećanju...veljikom...hehe!
Zatim cijeli moj razred...velika pusica svima i nadam se da ćete 4ever bit tako ludi...Matuljančani see ya soon...u subotu!

Dea...dat ćeš mi onu minicu iz diskača....baš mi je nekako fensy....LoL...može??? =))))

A vi koji čitate svima jedna veljika pussa ;)