Nisam se mogla sjetiti zašto se više ljutim na njega. Tako tipično za mene… Jedino čega sam se trenutno mogla sjetiti bilo je da mi je srce malo prije htjelo iskočiti iz grudi, proparati mi kožu i sve slojeve zaštite od uspomena koje sam sve ovo vrijeme brižljivo slagala u slojevima, u trenucima dok sam bila dovoljno jaka i zaokupljena brigama koje nisu uključivale njega. Jurila sam onim dugim, zavojitim stepenicama preskačući istodobno dvije i nadajući se da me nije vidio. Činilo mi se da sam brža nego ikad i da odmičem od prostora gdje je mogao čuti moje teške, tvrde korake. Osjetila sam kako mi dah postaje sve hladniji i kako me počinje parati po grlu. Učinilo mi se da čujem nekog iza sebe, ali bilo je to samo moje premoreno dahtanje. A onda sam iznenada čula poznati glas od kojega sam morala protrnuti u bilo kojoj situaciji… Nisam se mogla koncentrirati na ono što mi govore njegove neobično pokretne usne, ali bila sam toliko pri sebi da zastanem i da osjetim svoje noge onakvima kakve su zapravo oduvijek bile; trome i lomljive. Nisam se htjela suočiti s njim. Hrabrost mi je bila nepoznata riječ čim bi se našao u mojoj blizini.
Sljedeće čega se sjećam je da sam se našla u njegovoj sobi.
Očito sam bila izvan sebe, opet. Nedopustivo. Izvan kontrole. Jer svaki bi trenutak s njim trebala moći trajno zapamtiti da se uvijek imam čemu veseliti, dok postojim pod njegovim nebom.
A ovih se trenutaka neću moći sjećati uopće jer sam dozvolila svojoj svijesti da mi pobjegne u ludilo moje zaljubljenosti… Glava mi je bila udobno naslonjena na njegova tvrda prsa i opet sam mogla osjetiti miris koji me mamio da zaboravim da ostatak svijeta postoji.
Nikad mi nije bio tako blizu na toliko načina. I nikad me toliko dugo nisu prolazili trnci cijelim tijelom. Pričao mi je o svemu i lice razvlačio u onaj iskreni osmijeh kojega se bez obzira na opčinjenost uzrokovanu njegovom blizinom koja izaziva paniku u mom slabašnom tijelu uvijek sjećam.
Kako mi je krivo što se detalja više ne mogu sjetiti.
Više si to ne mogu dopustiti.
Tada mi je rekao nešto od čega mi se zacrnilo pred očima. Mogla sam se zateći kako brišem granice otpora od boli koja će uslijediti. Nisam osjetila poriv da se zaustavim prije nego što ću reći nešto što nisam smjela ni pomisliti…
U mraku sam prstima napipala njegovo vrelo lice i poljubila ga u vršak savršenog nosa. Osjetila sam njegov sladak dah na obrazu i krenula… A onda se razdanilo. Sljedeće što sam pred očima mogla vidjeti bilo je pernato stvorenje koje je lebdjelo nadamnom i upijalo sve ovo što sam upravo doživjela.
Kažu da se snovi koje sanjamo uoči početka ljeta, ostvare.
P.S. Hvala prijateljici koja mi je kupila hvatač snova i omogućila mi da proživljavam savršene trenutke koji ipak postoje, barem u snovima…
