Sjedila je pred njim buljeći u prazno i očekujući neku drastičnu promjenu... Ali ništa se nije događalo. I dalje je tu bila samo usamljena osoba s malo ostvarenih briljantnih ideja. Ipak, nešto je ovoga puta bilo drugačije...
Kao i svake praznike, i ove je odlučila završiti dostojanstveno. Nastojala je uživati u svakom trenutku, a ovoga puta situaciju je uspoređivala s istom prošle godine. Nešto se promijenilo... Uzdahnula je, protrljala oči i opet utrnula pogled u prazno. Nije se mogla sjetiti... Ove ju je godine vrijeme dostiglo. Bila je poznata po tome da joj se uvijek negdje žuri, a opet je sve radila u zadnji tren. Ulicom je više trčala nego hodala, više skakala ne dodirujući tlo, nego čvrsto hodala po zemlji. Nikada nije prala zube u kupaonici, uvijek je nešto radila u isto vrijeme... Smatrala je to previše dosadnim. Nikada nije pospremala krevet nakon buđenja, uvijek ju je čekalo nešto puno uzbudljivije i hitnije. Nikada nije završila ni jednu svoju priču, uvijek bi joj na pamet pale bolje ideje, koje je morala započeti. Nikada nije pospremala cipele niti objesila jaknu na vješalicu. Uvijek bi ih bacila po strani, jer druge su stvari u centru pažnje. K njima hrli. I uvijek se spotaknula... Jedva je stizala živjeti...
Uvijek je nastojala misliti na budućnost, biti ispred svojih godina. Sada ju nešto zaustavlja... Sada ju nešto tjera da nauči živjeti... Vrijeme.
Shvatila je da se osjeća nezaštićenom. Opet se prekrila tom svojom nesretnom dekiom i čvrsto zažmirila.
Prije je imala o čemu pričati. Bila je poznata po onim svojim zanimljivim pričama za starije, po svojim "zrelim" razmišljanjima i čudnovatim zgodama. Prije su ju ljudi voljeli slušati. Sada to ne žele. Zašto?!
Vrtila se u krpicama svog kreveta dok joj je postajalo vruće.
Nešto je pošlo po zlu... Spotaknula se. Možda je vrijeme da počnem prati zube u kupaoni, možda je vrijeme da odem spavati na vrijeme i da prestanem trčati pred rudo... Jer tako to rade moji vršnjaci. Zašto ih ne slušam? - razmišljala je.
Naglo se ustala iz kreveta, mršavim nogama preskočila razbacane knjige i odjeću i ugasila svjetlo. Nešto joj nije dalo mira... Morala je upaliti voštanu svijeću na stolo i primiti pisaljku u ruku. Ovu ću priču završiti... Ali sutra. Sutra postoji. Sutra je novi dan.
Puhnula je u plamen koji se netragom izgubio u tami i kao sva djeca poželjela da ju majka ušuška u snove.
