Znam da je bezobrazno i glupo od mene što ovako dugo nisam pisala o svemu što mi se događalo... Kao da sam tražila sebe... Pronašla sam se. Vedra strana mene koju moram pokazivati prijateljima u školi i znatiželjnim pogledima na ulici potpuno je jednaka vedroaj osobi koja ja jesam. Šalim se, pričam o svemu što me tišti i što mi se događa, ali na sve gledam nekim drugim pogledom. Nekim očima na koje su nabijene naočale s velikom dijoptrijom koja mi ne treba.. Pa mi zapravo kvare vid i svijet vidim zamućeno, onako kakav svijet jednostavno nije. Ponašam se kao da to nisam ja... Nikad prije nije mi -MOJ SVIJET- toliko izmicao kontroli. Smiješno zvuči jer zna mda sama kreiram svoj svijet, ali upravo mislim da sam ga iz nekog nedokučivog razloga, krivo iskreirala. Glupo je možda razmišljati da je svijet u kojem trenutno živim, kojeg sam si stvorila glup i nepromišljen i da mi se ne sviđa, ako sam u njemu sretna... Više ne znam ni sama.. Ponekad mi se čini da sam sasvim izgubila razum... U ovom svijetu kao da sam zalutala, kao da to više nisam ja... Sve gledam nekim tupim pogledom. U jednom trenutku činilo mi se kao da sam izgubila sve konce svog života. Da podliježem ljudima koji gube i koji me vode u propast. U ovom svijetu škoal je na zadnjem, a ljenčarenje na prvom mjestu... Jednostavno nemaš volje da dotakneš knjigu, a učenje smatraš nužnim zlom koje ako je ikako moguće izbjegavaš u širokom luku. U ovom svijetu muljanje prijateljima, starcima, samom sebi sastavni je dio svakodnevice. Nema toga što te može natjerati na razmišljanje o nečem daljem od simpatije iz škole... U ovom svijetu ne mariš ni za što i ni za koga. Jednostavno, u ovom svijetu to nisam ja ili možda jesam ali naopačke :).. Sve je nešto naglavačke, onako kako ja nikada ne želim činiti, a evo me tu sam, u neurednoj sobi, daleko od briga koje sam odavno trebala riješiti. Osjećam da sam na krivom mjestu. Poželim pobjeći od svega i zavući se u svijet koji meni odgovara, u moj svijet u kojem ma koliko tužno izgledala i bila, u kojem sam to ja!! Znam da nitko od mojih vršnjaka (čast iznimkama) ovo ne bi shvatio i da bi me otkotrljali na psihijatriju, ali, iskreno, uopćene marim za to. Baš zato to i je moj svijet. Jer ne podliježem pravilima pogrešnih ljudi. Sama i tužna, a opet tako zadovoljna i sretna što ne lažem, što se ne bojim, što stvaram ovdje i sada, što svijet činim boljim. Ponekad pomislim ne bi li bilo bolje da prekinem sve ovo. Sve pokušaje da budem ono što nisam, da sebe činim sretnom tamo gdje nisam... Da mi je nestati u prošlosti....
Još se sjećam svijeta iz očiju djeteta... Sve se čini tako jednostavno, čarobno i lijepo. Nije potrebno puno. Zaštićen si i sretan dok gumenim čizmicama s likovima iz crtića gaziš po lokvama otopljenog snijega. Još osjećam toplinu kristalnih zraka sunca na svojim leđima... Sjećam se kako je svijet izgledao. Krezubi osmijeh osjvjetljivao je i najtmurnije dane. S vrećicom kiki-bombona u ruci koračala sam, smijući se u tatin zagrljaj. Nisam marila za političare na televiziji, za uplakane ranjene ljude na drugom kraju zemlje... Lutkice i lopta moj su svijet. Ne pravim štetu kao oni. Moje se pogreške lako ispravljaju. Bila sam svjetlost koja je vedro obasjavala zemlju. S prijateljicom mijenjam duplikate sjedeći bosonoga i čupava na prašnjavom betonu... Nije me briga za globalno zatopljenje dok sjedim u bakinom krilu i slušam novu priču za laku noć... Ti osjećaji postaju sve mutniji. Gube se među oblacima... Nažalost, sve sam sličnija odraslima koji puno traže i ne vide dalje od sivila dana... Više ništa nije i ne može biti jednostavno.
