Vjerujem da mnogo ljudi znaju o čemu pričam. Kreneš se liječiti, a kad te puste van, u totalnom si kurcu, nemaš volje za ništa....i ono najgore, osoba se povuče u svoja četiri zida. A u ta četiri zida nastaju čudne misli, pa i razmišljanje o suicidu. Volio bih vam reći samo ovo: odjebite s takvim mislima jer s tim nećete ništa postići. Većina vas zna da onaj koji je počinio samoubojstvo, sekundu prije bi odustao, ali je čin počinjen i nema mu spasa. Taj je gotov. I ta sama samoubojstva su kukavički čin pa ne želim vam kratit vrijeme s tom temom, iako vjerujem da ću vas tu i tamo baciti u suicid.. Pričati ću vam uglavnom kroz šta sam ja prolazio..


PA DA KRENEMO
Kad sam imao 15god, ubio mi se frend i to me jebeno pogodilo.Prije toga mi se susjed ubio u dobi od 14god. E tada mi je sve krenulo nagore, imao sam osjećaj da tonem, bio sam u kurcu, deprimiran. Kad sam prvi put pokušao samoubojstvo, spasio me pas koji je lajao dok nije došao susjed. Cijela obitelj je bila izgubljena, utučena. Znao sam da sam ja krivac te situacije. Par dana kasnije smo odlučili otići psihijatru, razgovor mi je dobro došao, a uz sve to, dobio sam i laganu terapiju.


Pošto to nije imao nikakvog efekta, odlučili smo potražiti pomoć u Zagrebu....Smješten sam u bolnicu za djecu i maloljetnike . U ustanovu KUKULJIĆEVA11. U početku me i bilo strah. al nakon 2dana, sam bio kao kod kuće. Moji su otišli kući i bio sam prepušten samom sebi. Iz dana u dan mi je bilo sve bolje i bolje. Uživao sam tamo.Bio sam opušten, ali kad smo dobivali terapiju, imao sam osjećaj kao da sam na nekim drogama,....divan osijećaj.

U bolnici mi je bilo super, bilo je ljubavnih veza, slušala se mjuza, čitali smo. Ja sam uvijek čitao Jacka Londona kojeg i dan danas čitam. Da ne duljim, kad nam tehničari nisu dali cigarete, kolektivno smo odlazili po injekciju prazina.......uglavnom, taj dio proveden u KUKSI, mi je bio najljepši u životu.....

A sad kako postati ovisan? Nije neka mudrolija. Primjerice kad jednom uzmete xanax i piete ga nekih pet,šest tjedana i tako u krug,,,,,fora je u tome da nam taj jedan xanax postaje slab i odmah udvostručimo dozu. No nakon nekog vrenena ni to nije dovoljno. Tada počnete tražiti lijekove koji će vas opustiti..No taj način života ne vodi nigdje, nego u rupu, u propast, travu, kokain, heroin.Kad shvatimo da smo ovisni , trebali bi pronaći nekakvu pomoć. Nije sramotno otići k psihijatru ili psihologu.





Za kraj,,...neki tvrde da se lakše skinuti s koke isl jer je terapija bazirana na lijekovima, subotex i slične pilsice. Kod nas tabletomana je drugačije jer se skidamo s tableta upravo tabletama....tu je cilj smanjivanje doze, i tako postepeno. Kod naglog prekidanja dolazii do apstinencijske krize, a to može uzrokovati jako teške zdravstvene probleme..

Ja sam se vrlo brzo riješio tabletomanije. Prvi korak je priznati sam sebi da si ovisnik, a onda direktno psihijatru, a ako je moguće ostati desetak dana na psihijatriji da liječnici mogu pratiti vaš napredak.....bio sam ovisan o diazepanima, znači o helexu, misaru, apaurinu, normabelu, prazinama i svakoj tableti koja je sadržavala diazepan.Četiri mjeseca sam čist i osjećam se bolje. Doduše, pijem tablete koje sam dobio, no ni jedna ne sadržava diazapen.U skorije vrijeme se nadam da će se i ova terapija smanjiti sve dok ne dođem na nulu.




Ako ikoga zanima nešto više o ovoj temi, neka mi se slobodno javi.....SVI ZA JEDNOGA, JEDAN ZA SVE ..........

Ljudi su stvarno glupa stvorenja koja razmišljaju samo o sebi, nemaju ni malo sažaljenja nad drugima, nemaju srca. U našoj maloj lijepoj državi se baca na tone hrane, dok u nekim afričkim zemljama djeca doslovno umiru od gladi. Amerikanci su mi nažešći...bogata nacija, velesila koja samo javnosti maže oči da želi pomoći, a zapravo ih boli ona stvar. Nedavno sam gledao film s meni omiljenim glumcem Gerrardom Butlerom koji je sniman po istinitom događaju i skoro sam zaplakao. Osim Afrike, uzmimo u obzir i Irak, Afganistan i druge ratne zone kojih nažalost ima sve više, i u tim zonama je sve više djece ratnika ili djece ubojica. Nije to ništa novo, svima nam je to poznato, no žalosno je vidjeti desetogodišnjaka s puškom u ruci...kroz šta sve ta djeca prolaze nije normalno, no nije normalno ni da mi svi skupa na takve stvari zatvaramo oči, okrećemo glavu kao da se to nas ne tiče. Ne znam kako, ali znam da svaki pojedinac može pomoći na neki način. Ekonomska kriza nas je sve pogodila, neke više, neke manje, ali činjenica je da i dalje živimo luksuznim životom. Svaki dan pušači kupuju barem jednu kutiju cigareta, kupujemo grickalice, žene odlaze u kozmetički salon, na razne estetske operacije, kupujemo aute koji i nisu baš jeftini, da ne nabrajam dalje...sve je to luksuz. Da ne pričam o hrani koju nakon jednog dana bacimo u kontenjer jer previše skuhamo i ne jede nam se ista hrana dva dana za redom.

Ne razmišljamo o maloj, nevinoj aričkoj djeci koja bi sve dala da imaju jedan pošten obrok na dan, previše smo licimjerni, škrti i glupi. Toj djeci je potrebna pomoć, trebaju lijekove, hranu, odjeću, obuću da bi preživjeli. Ne znam koliko ih umre na dan zbog gladi, ali znam da je broj užasno velik. Valjda nismo dovoljno osviješteni......mi smo imali tu sreću da završimo školu i imamo dovoljno sretnu budućnost, a ta djeca samo čekaju kad će ih stići smrt. Vikendom se topimo u alkoholu, a oni nemaju pitke vode...žalosno je kako nam život određuje budućnost samo po tome di smo rođeni, a još je žalosnije što mi koji imamo ne razmišljamo srcem, nemamo sućuti prema drugima jer mi smo siti, a oni umiru....

Oznake: glad