Bio je to dan koji sam prezirao cijeli svoj život, moj prokleti rođendan. Jednostavno nisam podnosio svoj rođendan. Iako sam svake godine naglašavao da ga ne želim slaviti, uvijek bi bilo obratno. Pod prisilom sam ga na ovaj ili onaj način morao proslaviti. Ove godine sam, tj. danas sam navršio dvadeset i deveti rođendan..čovječe, kako sam star. Kolege s posla su mi već rano ujutro počeli čestitati, ja sam im zahvaljivao i kiselo se smješkao. U pet sati ujutro me nazvala mama kako bi mi prva čestitala. To je radila svake godine. Znao sam da mi prijatelji pripremaju neko iznenađenje, barem su uvijek priređivali. Jednostavno bih odustao i prepustio se, na kraju bih završio mrtav pijan. Tako nešto sam planirao i ove godine.
Dan je bio vruć, sredina srpnja i bilo je užasno sparno. Jedva sam čekao da završim s poslom i odem u stan. N mom stolu je bilo raznih poklona koji su bili pomalo i smiješni. Kondomi, lutka za napuhavanje i slično. Znam što s time žele reći. Smijali su se, a i ja s njima. A šta mi je drugo preostalo, morao sam prihvatiti igru, Napokon je došlo i tih tri sata. Pokupio sam se iz ureda i otišao u svoju oazu mira. Bacio sam se na fotelju, u usta ubacio par apaurina i zalio ih hladnim pivom. U stanu sam imao pravu malu ljekarnu, od sedativa, antidepresiva do tableta za bolove. Na fotelji sam i zadrijemao. Probudilo me zvono na vratima. Trznuo sam se i doletio do vrata. Nisam se iznenadio kad sam ispred praga ugledao Samantu. Zagrlila me, poljubila i čestitala mi rođendan. Što reći o njoj? Samanta je bila moja najbolja prijateljica, znala je o meni stvari koje nitko drugi nije. Volio sam je kao i ona mene. U rukama je držala dvije vrećice. U jednoj moj poklon, starke. Znala je da na svijetu ne postoji nijedna stvar koja mi je draga kao starke. A u drugoj nekih pet, šest limenki piva. Heh, pivo sam obožavao. Bilo je oko 17h. Sjedili smo, razgovarali i pijuckali pivo. Samanta je bila tri godine mlađa od mene. Bila je savršena, obožavao sam tu curu, nisam bio zaljubljen u nju, jednostavno sam ju iskreno i prijateljski volio. Imala je dugu plavu kosu, savršeno tijelo, pune usne i male slatke zelene oči. Ma tko je nebi poželio oženiti? Zazvonio mi je mobitel, bila je to Iva, dobra kolegica s posla. Hodali smo više od godinu dana, no nije išlo. Kad je odlučila prekinut sa mnom, rekla je da ne može pratiti moj ritam života. Bitno je da smo i dalje ostali dobri prijatelji i kolege. Zvala me da mi kaže da dođem na izvor Riječine. Eto iznenađenja, noćno kupanje. No bilo mi je drago da nismo u centru Rijeke jer mi je bilo dosta uzavrelog asfalta. Samanta i ja smo i daje cugali. Nakon nekog vremena, iz torbice je izvukla bočicu nekakvih tableta i žlicom ih počela mrviti. Uzela je novčanicu i svrkala ju. Približila je nos bijeloplavom prahu i ušmrkala. Smijala se kao luda. Ja sam učinio isto što i ona. Oči su joj sjajile. Nije mi prvi put da sam takvo nešto napravio. Prvi put sam šmrkao tablete upravo kad smo se nas dvoje upoznali. Bilo je to kad sam imao 17god, a ona 14 u čuvenoj psihijatrijskoj ustanovi za mlade pod nadimkom Kuksa. Ona je tamo završila zbog napada na prijateljicu, razrezala ju je staklom, a ja zbog depresije. I ona i ja smo ostali dobri prijatelji, a pred koju godinu smo se našli u Rijeci. Ona je tu studirala, a ja radio....

Oko 20h smo došli na Riječinu. Samanta je vozila. Tamo su nas dočekali prijatelji, neki su već bili dobro pripiti. Iz auta se čula muzika, neki su roštiljali i cugali, a neki se pak kupali. To je bilo savršeno mjesto za feštu. Šuma, rijeka i dobri prijatelji. Čak i ja koji nisam volio rođendane, sam bio oduševljen. Samanta je stalno bila uz mene. Smijali smo se, naguravali, čak sam je bacio u vodu i nije joj smetalo. Onako mokra izgledala je poput sirene. Sjedili smo i pijuckali, a Samanta i ja smo svako malo uzeli koju tableticu, nije bilo bitno koju...samo da nas udari, to je bio cilj. I na njoj se primijetilo da ju je dobro udarilo. Onako mamurni htjeli smo malo tišine pa smo se odlučili malo maknuti od glazbe koja je dopirala iz jednog auta. Otišli smo dublje u šumu i sjeli uz jedno drvo. Nagnula je glavu na moje rame...prošli su me trnci, zatim me uhvatila za ruku, pogledala ravno u oči i poljubila. Uzvratio sam joj poljubac, nisam se bunio. Ta mala vragolasta darkerica mi se odavno urezala u srce i samo je bilo pitanje vremena kad će do ovoga doći. Počela je sa sebe svlačiti odjeću, a ja..ja joj nisam mogao odoljeti. Milovao sam to savršeno tijelo i na kraju je uzeo. Nešto kasnije smo ležali polugoli i gledali u nebo. Čuli smo vrisku pokraj rijeke. Samanta je zapalila cigaretu. Ta situacija u kojoj smo se nalazili bila je kao u nekom ljubiću. Strašno! No, ipak, ispalo je da mi je to bio najbolji rođendan do sada. Bilo je vrijeme da se vratimo ostalima da se nebi zabrinuli, a možda nisu ni primijetili da nas nema.

Kad smo se vratili, društvo se i dalje zabavljalo. Uzeo sam dva piva i dao jedno Samanti. Iva je došla do nas. Bila je pijana i jako radoznala. Toliko da je počela i vrijeđati. Primio sam Samantu za ruku i otišli smo do vatre. Oko 3h iza ponoći, bilo nas je sve manje. Društvo je polako odlazilo. Iva je došla sa svojom prijateljicom koja se zvala Ingrid. Bila je to čudna ženskica. Ona nije znala što je zabava, živjela je u nekom virtualnom svijetu. Nije puno pričala, a glava joj je većinom gledala u tlo, a kad bi nekog pogledala, čovjek bi imao osjećaj da gleda kroz njega.Mrzila je sve što se kreće, a pogotovo muški rod. Mene je posebno mrzila jer dok smo Iva i ja hodali, Iva ju je često ignorirala, bila je ljubomorna. Smatrala je da iskorištavam njezinu najbolju prijateljicu i jedino je ona bila sretna kad smo prekinuli Navodno ju je očuh silovao kad je bila klinka. Na kraju smo ostali samo Samanta i ja. Napokon sami. Poljubili smo se i onako pijani pali na tlo. Imali smo sreću što nismo pali u nečiju bljuvotinu. Ležali smo tako zagrljeni neko vrijeme. Nakon kratkog vremena, otišao sam malo dublje u šumu pišati. Pritom sam gutnuo još par sedativa. Dok sam pišao, ugledao sam automobilska svjetla na uskoj cestici. Dozvao sam Samantu, no nije se odmah pojavila. Došao sam do vozila i primjetio da je to auto od gospođice Ingrid, ali u njemu nije bilo nikoga. Ulovila me panika. Malo sam dozivao Ivu, malo Samantu. Ni nakon 15 minuta nisam nikog čuo ni ugledao. Iz džepa sam izvukao mobitel nebili nazvao policiju, no prije nego sam izvukao mobitel, na vratu sam osjetio hladan metal. Bila je to oštrica noža., hladna kao led. Nisam se ni snašao, a nož se udubio u moj vrat.Krv mi je počela teći iz usta, a nož je i dalje bio u mom vratu..nekoliko sekundi kasnije, moje beživotno tijelo je palo na cestu.

Ona se samo glasno nasmijala, okrenula i nestala u dubini šume.....

Vjetar je sve jače puhao, lomio je grane. Oblaci su se skupljali i davali jeziv prizor na velikom okupljalištu. Bilo nas je puno, svi smo buljili u zemlju kao da se nečega sramimo. Izgledali smo jadno. Tu i tamo bi me netko od okupljenih pogledao, onako ispod oka misleći da ih ne primjećujem. No, osjećao sam kad god bi me netko pogledao, makar to bio netko tko stoji iza mene. Odjednom se spustio pljusak, u tren oka sam bio mokar. Osjećao sam kako mi se odjeća moči, kosa mi se spustila niz obraze, a kada bi došao nalet vjetra, neukrotivo bi letjela na sve strane.. Možda sam ipak trebao svezati rep, mislio sam u sebi, a i na ovakvim okupljanjima ne bih smio izgledati poput klošara. No, nisam mogao izgledati drugačije no što izgledam. Barem sam si dao truda i obukao sam sako i kaput iz kojeg se već cijedilo. Po prvi put sam podigao pogled i ugledao mnoštvo mokrih muškaraca i žena. Neki su se skrivali ispod kišobrana, a neki su, poput mene jednostavno kisnuli. Pomalo su već svi bili nervozni... Bilo je užasno hladno, vjetar je bio leden, a kiša je neumoljivo padala. Pravi jesenski dan. Volio sam jesen, no danas mi nije bilo ni do čega. U zadnjih nekoliko dana mi se život okrenuo na glavačke.

Nakon više od pola sata čekanja na ovoj hladnoći napokon se pojavio kombi. Svi su se okrenuli prema njemu. Ja sam nastavio buljiti u sad već, blato. Otvorila su se stražnja vrata i četvorica momaka su iz njega izvukli drveni kovčeg. Nisam mogao, a da ne pogledam. Naježio sam se. Obrisao sam mokro lice. Da, to mnoštvo i ja smo stajali na groblju, na najružnijem mjestu na svijetu. Kovčeg s tijelom je prošao pored mene. Iza je išao mladić s križem, moj prijatelj, a na križu je bio napisan broj 17 i ime Gabriel. Zatim je prošao svećenik, zaustavio se pored mene i potapšao me po ramenu. Pošao sam za njim i stao pored rake gdje će za koju minutu biti položen lijes. Stajao sam nasuprot lijesu i buljio u broj 17, pored mene je bilo nekoliko mojih prijatelja. Vrijeme se malo razbistrilo, no i dalje je padalo. Svećenik je počeo s molitvama i propovijedi. Nisam se čak ni prekrižio, a o molitvama da i ne pričam. Dok su se ostali molili, ja sam buljio u taj broj i razmišljao kako je život zapravo prolazan. Čemu se nadati ako znaš da ćeš kad tad nestati s ovoga svijeta? Odjednom je život postao besmislen. Počeo sam shvaćati tekstove Curta Cobaina. On je znao sve o životu i tako je sam odlučio kada će umrijeti...Dok su se ostali molili, ja sam bio u nekom svom svijetu. Razmišljo sam o životu i neumoljivom Bogu koji gotovo stalno čini iste pogreške. Barem se meni tako činilo.

Nakon šta je lijes nestao u raki, ljudi su se razišli. Ostao sam sam, totalno pokisao... Samo tjedan dana prije imao sam pored sebe najoptimističniju osobu na svijetu, osobu koju sam volio cijelim srcem, osobu koja je bila moja jedina obitelj, imao sam-svoga brata. A sad, sad njegovo beživotno tijelo leži u kovčegu pokrivenim blatom. Nikad više ga neću zagrliti, nikad više nećemo izvoditi gluposti..Proklet bio onaj dan kad sam ga pustio da sjedne na moju Yamahu. Razmišljao sam i shvatio da sam ga ustvari JA ubio, da mu nisam dopustio da se provoza, danas bi on bio u školi, a ja na poslu.. Isuse, pa imao je samo 17god. Cijeli život je bio pred njim. Ustao sam, poljubio križ i otišao kući. U kući je bilo dosta mojih i njegovih prijatelja, izražavali su mi sućot, no to mi nije ništa značilo.

Ušao sam u Gabrelovu sobu, natočio si čašu amara i sjeo na njegov krevet. Od kada je poginuo, nisam ništa dirao u njegovoj sobi. Sve je ostalo onako kako je on ostavio, moj dragi Gabriel. Nisam razumio smrt, a život još manje. Na njegovom radnom stolu još uvijek su bile pjesme koje je svakodnevno pisao. Ustao sam, iz džepa izvadio pištolj, prislonio ga na sljepoočnicu i povukao okidač. Kućom je odzvonio pucanj...Gabriel, oprosti mi...volim te.