Kad se spusti večer, u meni se budi sanjar...budni sanjar...u glavi mi se miješa milijun stvari, milijun rečenica, milijun stihova. Večeri provedene s mojim mislima su nešto najljepše. U svojim sanjarenjima ja sam svoj gazda. Ponekad mi u kasnim satima dođe da napišem neki stih, neku misao, ali jednostavno sam prelijen da uzmem olovku i papir u ruke. Pustim si dobre, stare evergreene, legnem u krevet i sanjarim. Sanjarenja su predivna. Dok sanjarim, svijet mi se čini kao bolje mjesto za življenje, poštenije i ugodnije. Često sanjarim o savršenoj ljubavi, o ljubavi kao iz filma ili romana Nore Roberts. Ovako besmisleno hodanje kroz život je nezdravo. Odlazeći od žene do žene i tako u krug.. Sanjarim da ću naići na onu pravu, no možda sam je već našao, ali sam je takoreći preskočio. Možda je bila u mom naručju, ali ja to nisam uočio.
Razmišljajući tako često se pitam bih li išta promijenio u životu ili je sve onako kako bi trebalo biti..ne znam. U mojim stihovima je sve savršeno, bez ijedne pogreške, barem ja tako mislim. Znam da savršenstvo ne postoji, no često u svojim mislima zamišljam savršen, idiličan i bezbrižan život s onom pravom ljubavi...no, to su samo moje misli. Pitam se koja je svrha moga života, za šta sam stvoren? Nemam odgovor na to, no u mojim mislima mogu biti što god poželim. Sanjarim o svijetu gdje sam sretno zaljubljen..naravno, ja sam glavni lik tih mojih priča.
Ne znam što ću ostaviti jednog dana kad umrem. Volim razmišljati o smrti. Ne bojim se jer ne znam šta me poslije zemaljskog života čeka. Svaka sekunda provedena na ovom svijetu me približavaju smrti, a nikad ne mogu znati kad će ona doći po mene. Možda je ovo poslijednji post koji ću objaviti..možda ću nakon toga umrijeti, a možda za 50 godina. Dok se to ne dogodi, udisat ću ovaj zrak, pisati stihove, tekstove, sanjariti..jednostavno ću živjeti. Sanjarim, sanjarim kao malo nevino dijete, a već odavno to nisam. Ja sam samo čudan cvijet koji po danu vene, a dolaskom sumraka oživi i procvjeta. Ponekad sam toliko izgubljen da po cijelu noć uz svijeću buljim u strop i sretan sam. Presretan jer u tim trenucima uživam..da, uživam sa svojim čudnim, djetinjastim mislima. Misli su sve što imam. Iz njih proizlazi moja kreativnost, moja sloboda...moj cijeli život.

I dok život prolazi, mogu uživati u svojim sanjarenima, stihovima i to mi nitko ne može oduzeti....u svojim mislima ja sam JA....:)))))
.........................i dok lađar smrti ne dođe po mene
ja bit ću cvijet koji nikada ne vene...

Tetura cestom poput idiota
vlastita smrt mu se po glavi mota.
Smrdi po alkoholu i pomalo je lud
hladno je, a on nema kud.
Pali cigaru jednu za drugom
plače bez suza, suočava se s tugom.
Odavno on za sreću nije znao
...od onog dana kad je dušu sotoni dao.

Noću se ulicama skiće
svakodnevno gleda kako jutro sviće.
Ljudi ga izbjegavaju i to ga strašno boli
iako je skitnica
i on bi želio da ga netko voli.

Okrutan je život prema njemu bio
a i taj život okončat bi htio.
Nema u njemu života ni malo
no, ni ne trudi se jer mu uopće nije stalo...

Oznake: narkomanija

U zadnje vrijeme se sve više prisjećam mladih dana..nije da sam star, tek mi je 25, ali ono, osjećam se kao da sam proživio već 50god. Puno toga mi se izdogađalo u životu, i lijepih i loših stvari, vjerojatno kao i svakome od nas. Počevši od prve ljubavi, prve tuče, prvog okršaja s policijom isl. Jedno od najljepših iskustava koje sam doživio je koncert legendarne grupe BON JOVI..oni su za mene carevi, čak imam i njihov logo istetoviran. Takve stvari se ne zaboravljaju...ali ima i onih drugih stvari koje počnu loše, krenu nabolje i nakon par godina čovjek poželi da se sve ponovi.
Jedna od tih stvar mi se dogodila kad sam imao 16. Ubio mi se prijatelj i završio sam u tzv. Kuksi, tj. psihijatirskoj bolnici za mlade Kukuljevićeva11. Prvih dana u toj ustanovi mi je bilo užasno. Nikog nisam poznavao, zatvorili su me u akutnu sobu s dosta problematičnim klincima,tj.baš bolesnima koji ni govoriti nisu mogli. Jadna djeca.. Bio sam izgubljen, samo sam htio ići kući, ali pošto sam potpisao da želim na liječenje to nije bilo moguće. Kako su dani prolazili, bilo mi je lakše. Premjestili su me u drugu sobu..e tu je bila ekipa, doslovno. Počelo mi se sviđati u toj zgradi. Hmm, tu sam se čak i zaljubio. Nikad neću zaboraviti kad su mi počeli davati terapiju. Inače smo u zahodu pušili pljuge. Nakon prve terapije došao sam zapaliti totalno drogiran, nisam mogao govoriti. Naopako sam stavio cigaretu u usta, heh. Neću sad imenovati nikoga, ali bila nas je ekipa od desetak osoba koji smo se stalno držali zajedno i bilo je ludo..pa bili smo u ludnici :) To vrijeme provedeno u Kuksi mi je vjerojatno bilo najljepše doba života i na neki način odredilo moj život. Žao mi je samo što i dalje nismo ostali u kontaktu. Ostao sam u kontaktu sa svega dvije osobe, no i za ostale tu i tamo čujem...sjećanja iz Kukse su mi nakljepša iako od onda nosim etiketu luđaka. Družili smo se, slušali muziku, zabavljali i liječenje na kraju nije ispalo nimalo traumatično. Prvih nekoliko dana nakon što sam izašao se nikako nisam mogao prilagoditi na okolinu. Tresao sam se i u nekoliko navrata sam zvao bolnicu i rekao da želim natrag. Idućih godinu dana sam iđao na grupnu terapiju....ta prokleta Kuksa mi je zauvijek ostala u srcu i nekad mi dođe da se rasplačem kad se sjetim tih vremena...ima osoba koje bih htio ponovno vidjeti i onako dobro izgrliti...sva sreća šta uvijek imamo uspomene :)))))

Oznake: kuksa

Ok, već me dugo nije bilo ovdje, vjerojatno nisam imao inspiracije..no dobro..


Prošli petak i subotu sam imao gadnoh problema...razlog tomu je što sam ostao bez tableta. Inače pijem jako puno tableta..narkotika, sedativa, antidepresiva pa i tableta protiv bolova. Konzumiram ih od svoje 15 godine i normalno je da sam se onako jebeno navukao na njih. S godinama su mi psihijatri mijenjali terapiju, ali uglavnom su mi mijenjali jedan lijek za drugi. Ako se ne varam, rekord popijenih tableta mi je 90helexa od 1mg i nekoliko valliuma. Vjerovali ili ne, ni tad nisam uspio zaspati kako treba. Jedino sam bio jako opušten i srce mi je jedva radilo..ne sjećam se točno zašto sam ih toliko popio, no da nebi bilo zabune, nisam se pokušao ubiti :)
Jednostavno ne funkcioniram bez tableta, sama pomisao da ih nemam me plaši. Kroz godine sam postao imun na gotovo sve narkotike i sve veća doza mi je potrebna što nije ni čudno koliko ih godina već pijem. Nekako sve postane lakše kad sam lagano drogiran, pogotovo kad sam pod sedativima. Prije tri godine sam se skidao s pojedinih lijekova i uspio sam, no dobio sam zamjenske tako da praktički nisam ništa napravio samo promijenio lijek. Svjestan sam ovisnosti i htio bih se toga riješiti, ali to je tako teško...sad za vikend nisam imao ni jedne tablete..mislio sam da ću izluditi. Znojio sam se, bio nekoncentriran, tresao se, u glavi mi je bio kaos..imao sam osjećaj da će mi mozak eksplodirati...užasan osjećaj, tri noći i dana nisam oka sklopio, srce mi je udaralo ko ludo, vrtoglavica..čista koma. A kad su stigli lijekovi, par minuta nakon uzimanja osjetio sam osjećaj blaženstva, nevjerojatni osjećaj oslobađanja i napokon zaspao...nekako mi se čini da ću cijeli život gutati ta sranja, ali jednostavno sam izgubljen bez njih. Negdje sam pročitao da se lakše skinuti s koke i heroina nego s tableta. Ne znam, ali znam da je meni jako teško bez tableta. Dnevno i po dvadeset tableta popijem, a kad imam viška onda i više...valjda je to bijeg na lakši način. Na kraju ću završit kao Michael Jackson :) uglavnom, klonite se pilsa..vjerujte, nije zanimljivo...

Oznake: table