Vjetar je sve jače puhao, lomio je grane. Oblaci su se skupljali i davali jeziv prizor na velikom okupljalištu. Bilo nas je puno, svi smo buljili u zemlju kao da se nečega sramimo. Izgledali smo jadno. Tu i tamo bi me netko od okupljenih pogledao, onako ispod oka misleći da ih ne primjećujem. No, osjećao sam kad god bi me netko pogledao, makar to bio netko tko stoji iza mene. Odjednom se spustio pljusak, u tren oka sam bio mokar. Osjećao sam kako mi se odjeća moči, kosa mi se spustila niz obraze, a kada bi došao nalet vjetra, neukrotivo bi letjela na sve strane.. Možda sam ipak trebao svezati rep, mislio sam u sebi, a i na ovakvim okupljanjima ne bih smio izgledati poput klošara. No, nisam mogao izgledati drugačije no što izgledam. Barem sam si dao truda i obukao sam sako i kaput iz kojeg se već cijedilo. Po prvi put sam podigao pogled i ugledao mnoštvo mokrih muškaraca i žena. Neki su se skrivali ispod kišobrana, a neki su, poput mene jednostavno kisnuli. Pomalo su već svi bili nervozni... Bilo je užasno hladno, vjetar je bio leden, a kiša je neumoljivo padala. Pravi jesenski dan. Volio sam jesen, no danas mi nije bilo ni do čega. U zadnjih nekoliko dana mi se život okrenuo na glavačke.
Nakon više od pola sata čekanja na ovoj hladnoći napokon se pojavio kombi. Svi su se okrenuli prema njemu. Ja sam nastavio buljiti u sad već, blato. Otvorila su se stražnja vrata i četvorica momaka su iz njega izvukli drveni kovčeg. Nisam mogao, a da ne pogledam. Naježio sam se. Obrisao sam mokro lice. Da, to mnoštvo i ja smo stajali na groblju, na najružnijem mjestu na svijetu. Kovčeg s tijelom je prošao pored mene. Iza je išao mladić s križem, moj prijatelj, a na križu je bio napisan broj 17 i ime Gabriel. Zatim je prošao svećenik, zaustavio se pored mene i potapšao me po ramenu. Pošao sam za njim i stao pored rake gdje će za koju minutu biti položen lijes. Stajao sam nasuprot lijesu i buljio u broj 17, pored mene je bilo nekoliko mojih prijatelja. Vrijeme se malo razbistrilo, no i dalje je padalo. Svećenik je počeo s molitvama i propovijedi. Nisam se čak ni prekrižio, a o molitvama da i ne pričam. Dok su se ostali molili, ja sam buljio u taj broj i razmišljao kako je život zapravo prolazan. Čemu se nadati ako znaš da ćeš kad tad nestati s ovoga svijeta? Odjednom je život postao besmislen. Počeo sam shvaćati tekstove Curta Cobaina. On je znao sve o životu i tako je sam odlučio kada će umrijeti...Dok su se ostali molili, ja sam bio u nekom svom svijetu. Razmišljo sam o životu i neumoljivom Bogu koji gotovo stalno čini iste pogreške. Barem se meni tako činilo.
Nakon šta je lijes nestao u raki, ljudi su se razišli. Ostao sam sam, totalno pokisao... Samo tjedan dana prije imao sam pored sebe najoptimističniju osobu na svijetu, osobu koju sam volio cijelim srcem, osobu koja je bila moja jedina obitelj, imao sam-svoga brata. A sad, sad njegovo beživotno tijelo leži u kovčegu pokrivenim blatom. Nikad više ga neću zagrliti, nikad više nećemo izvoditi gluposti..Proklet bio onaj dan kad sam ga pustio da sjedne na moju Yamahu. Razmišljao sam i shvatio da sam ga ustvari JA ubio, da mu nisam dopustio da se provoza, danas bi on bio u školi, a ja na poslu.. Isuse, pa imao je samo 17god. Cijeli život je bio pred njim. Ustao sam, poljubio križ i otišao kući. U kući je bilo dosta mojih i njegovih prijatelja, izražavali su mi sućot, no to mi nije ništa značilo.
Ušao sam u Gabrelovu sobu, natočio si čašu amara i sjeo na njegov krevet. Od kada je poginuo, nisam ništa dirao u njegovoj sobi. Sve je ostalo onako kako je on ostavio, moj dragi Gabriel. Nisam razumio smrt, a život još manje. Na njegovom radnom stolu još uvijek su bile pjesme koje je svakodnevno pisao. Ustao sam, iz džepa izvadio pištolj, prislonio ga na sljepoočnicu i povukao okidač. Kućom je odzvonio pucanj...Gabriel, oprosti mi...volim te.
Post je objavljen 25.11.2013. u 20:49 sati.