subota, 05.08.2006.

San Jose Bridge Club

Klub se nalazi u prostorijama Campbell Comunity Centera, bivše škole u centru mjesta koja je preuređena za potrebe raznih sportskih i kulturnih organizacija. To je bogati okrug sa brojnom starom populacijom koja kreativno provodi vrijeme družeći se u Centru. U krugu bivše škole nalaze se i mnogobrojni sportski klubovi i tereni tako da tamo ima mnogo mladih.

Campbell je dio San Josea koji se nalazi jugozapadno od San Francisca. Put do kluba koji bi sa automobilom trajao oko 45 minuta pretvorio se u trosatnu odiseju sa tri različita javna prijevoza. Povratak koji sam naštimao u minut uzeo mi je skoro dva sata. Nije ni čudo da većina igrača preferira BBO. S druge strane alternativa je bila provesti cijeli dan u shoping centru sa Ivom. Preporuku za klub sam našao na news grupi rec.games.bridge a adresu preko klupske web stranice.



Rad kluba mi je predstavila Lynn Yokel, organizator. Turniri se igraju svakodnevno, a nekim danima ima i po dva tri turnira. Članovi kluba su većinom stariji ljudi u mirovini i oni se vole nalaziti tokom dana dok zaposleni članovi igraju većinom navečer od 19 sati. Turniri su ograničeni po snazi igrača koji smiju igrati. Open turnir se igra samo dva puta tjedno. Početnici sa manje od 20 ACBL bodova mogu igrati svaki dan turnire bez jačih igrača. Zbog toga imaju veliki broj starijih članova koji igraju nekoliko godina ili su ponovo počeli igrati nakon nekih tridesetak godina pauze.

Klub je dobio na korištenje prostor od gradske uprave: dvije velike prostorije spojene u oblik slova L. Svaka prostorija ima mjesta za sedam osam stolova, tako da se mogu podijeliti u jaču i slabiju salu ako je puno početnika. Slobodne termine klub iznajmljuje. Svaki TD koji je zainteresiran može od kluba dobiti termin u kojem vodi tjedni turnir. Od stolarine plaća ACBL-u naknadu za vođenje rezultata i rang liste a od preostalog dijela pokriva svoje troškove. Svaki sudac priprema kavu, vodu i zakusku za igrače, od malih sendviča do voća ili kolačića.
U klubu je na snazi 'Zero Tolerance' pravilnik koji sankcionira nedolično ponašanje, vrijeđanje protivnika pa čak i izgled igrača – dress code. Sudac ima pravo udaljiti osobu koja je alkoholizirana pa čak i ako se nije oprala.
Stil suđenja je dosta proceduralan – igrači često zovu suca da se zaštite i to je normalno. Dosta polažu na proceduru za razliku od nas gdje je važnije pitanje procjene suca. Suci uvijek koriste kodeks pred igračima. Svaka presuda se donosi tek nakon barem jednog listanja kodeksa. Tajna je u tome što igrači ne vide što sudac čita ali listanje djeluje okrepljujuće.



Klub je poznat po snazi svojih igrača. Na open turniru se igra veoma jaki bridž sa nekoliko Life Grand Mastera. Najpoznatiji članovi su američki reprezentativci i prvaci Peter Weischel, Chip Martel i Rose Meltzer. Osim njih ima nekoliko jakih iskusnih igrača poput Eda Barlowa koji se redovno javlja na panelima u licitaciji Bridge Worlda. Kibicirao sam ga za vrijeme open turnira i stvarno odlično igra. Fascinira me njegova koncentracija i brzina igre s obzirom na zrelu dob. U presudnom trenutku zna spustiti karte na stol, pokriti oči i ostati u transu minutu dvije. Nakon toga odigra brzo sve karte najčešće bez greške. Dok se u parcijalcu borio za prekoštihove sudac je prekinuo turnir da objavi važnu vijest. Upravo su mu javili da je Rose Meltzer, članica kluba, osvojila Mix Transnational tim u Veroni. Kibicirajući igru dobio sam malu lekciju o kontroli. Gospar Ed bez problema rasturao u svim zagrebačkim salama.
Na turniru sudjeluje i nekoliko parova tipa profesionalac – klijent. To je čest način napredovanja za situirane ambiciozne igrače. Nakon turnira takvi parovi ostaju za dijagramima bordova po pola sata gdje učitelj objašnjava klijentu greške i kako vježbati.



Upoznao sam i simpatičnog starijeg gospodina Beckera. Dolazi iz New Yorka ali već dugo vremena živi u području San Josea. Naučio je igrati bridž u gimnaziji, išavši u razred sa bridge legendom Irom Rubinom, višestrukim američkim prvakom. Rubin je još kao gimnazijalac igrrao turnire i rubber bridge za novac u paru sa Gorenom, ali nikad nije otkrio kako je uspio tako mlad nagovoriti Gorena da igra sa njim. Pokazao mi je i ploču na kojoj svaki life master igrač kluba ima svoje ugravirano ime.



Članovi kluba u prosjeku su sedamdestih godina života. Veliki dio aktivnosti je prilagođen njima: od satnice, broja turnira do stalnih predavanja o tehnici igre. Iako klub ima svoju web stranicu internet se malo koristi jer članovi najviše vremena provode družeći se na turnirima i predavanjima u klubu. Neke stvari se ipak pomalo mjenjaju, sve više dolazi novih igrača koji su naučili igru na internetu. BBO je najkorisniji servis koji 'proizvodi' nove igrače.
Međutim novi igrači se ne zadržavaju dugo. Nemaju dovoljno vremena i nemaju interesa u druženju sa starijom klupskim igračima. Iskusni uigrani parovi rasturaju nove igrače a sa druge strane ne žele s njima igrati tako da novi igrači ne napreduju dovoljno brzo.
Gotovo svaki vikend igra se Sectional turnir u okolici gdje se u dva dana igra više parskih i timski turnir. Na njima većinom nastupaju stari uigrani parovi i popularnost im značajno opada. Sad je skupiti dvadeset stolova na pojedinom događaju uspjeh iako pričamo o populaciji reda veličine stanovništva Hrvatske.
Mlađa generacija nije zainteresirana za bridž jer zahtjeva rad. Danas jedan srednjoškolac ima više vrsta zabave na raspolaganju nego ikada. Stare igre ustupaju mjesto novima za koje treba manje truda (poput računalnih igrica) ili nema već uhodane konkurencije (ekstremni sportovi, magici role playing igre). Bridž se u USA nalazi na prekretnici. Pojavila se i konkurencija televizijski praćenih igara: od Texas hold 'em pokera pa čak do domina.
Sa druge strane mladi igrač nema suigrače svojih godina i ne nalazi izvan same partije karata društvo za razgovor i druženje. Generacija računala ne želi biti sa baby boomerima i u tom raskoraku budućnost ovog kluba je upitna.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv

Komentari da/ne?