srijeda, 25.08.2010.
... Moje " zdravlje " ...
Prije više od pet godina, moja je zdravstvena situacija postala katastrofalna... 
Završila sam u bolnici, mjesec dana sam bila tamo, ne sjećam se ničega, cjela situacija je bila čudna... No, nebi to bio problem da je bolnica popravila stvar, da se situacija rješila, onda bi bilo sve ok! No, situacija se od tada samo mjenja, bude ok, pa nebude ok i tako stalno u krug! Moj prvi posjet bolnici, bio je težak, za mene, a pogotovo za moju familiju! Stvarno sam bila u banani... I onda, ljekovi, koji su me udebljali totalno, tužno do kraja, da sam od ljekova dobila 35 kg. I, naravno, kao i većina mladih ljudi, prestala sam ih piti u nadi da će mi sve biti ok, no, nažalost, nije bilo tako... Svaki prestanak uzimanja lijekova, tražio je nove problem, svaki put je bilo sve gore i gore! Od tada sam još dva puta bila hospitalizirana, na sreću u svjesnom stanju... I drugi put je bio težak, ležati u sobi, gledati u plafon i razmišljati što i kako dalje... U to sam vrijeme prekinula školovanje i bila sam frustrirana zbog toga, san mi je bio postati geodetkinjom, no... Nikad taj san nisam uspjela realizirati. Nakon uzimanja velike količine ljekova i nakon pretjeranog spavanja, prestala sam odlaziti u školu, a nisam to htjela nikome reći... Šutila sam, bojala se optužbi... I sada se kajem, full! Jer, da sam se nekome obratila, možda bi mi pružili pomoć, pomogli mi, možda bi pauzirala godinu, oporavila se i nastavila dalje... Tu sam ogromnu grešku napravila! 
Kajat ću se zbog toga do kraja života... Samo, shvatila sam da je vrijeme da se trgnem i nastavim dalje, da ne patim za geodezijom, iako, to je onaj moj kamen na srcu! Kada vidim geodete po ulici, obuzme me odličan osjećaj, jer se vratim u vrijeme kada sam i ja stajala iza teodolita i kada sam i ja uživala u tome! Uživala bi ja opet, samo... Nemam više priliku... Sada se trudim postati tehničarka cestovnog prometa, nije ni to loše! Nadam se da na tome neću stat, oduvijek mi je želja bila da završim fakultet i da budem na sebe ponosna, super je to! Svaka diploma, bilo čija, izmami mi 
! Valjda će i moja jednoga dana biti u mojim rukama, predobro bi to bilo...
No, treći posjet bolnici, bio je... Tužan! Završila sam opet zatvorena, daleko od svih... Osjećala sam se tužno, sama sam sebi prebacivala neke stvari... Ali, ovaj put sam imala posjete svaki dan, baš svaki... Dragi, tata, seka... Bili su uz mene svaki dan, neprestano me bodrili da moram krenut naprijed, da je sve iza mene, da nisam sama, da me vole... I tako mi je drago da su bili tada uz mene! Nikad to neću zaboraviti, nikada!!! I moj je dragi pustio suzu kad smo se pozdravljali, plakao je i nekoliko puta kada je dolazio, plakao je i tati na telefon, tako mu je teško bilo... A i meni! Srce mi je pucalo... Najbolje vrijeme godine, Božić, Nova godina... A ja zatvorena! Uf, kako samo boli kada se sjetim... Znala sam da ću plakati pišući ovaj post, znala sam da će mi biti teško... Uf, katastrofa!!!
No, to je moja sudbina, to je moj svijet, to je križ kojeg nosim na leđima, a težak je full ! Samo, sretna sam jer imam ljude koji me vole, koji su uz mene i koji mi pomažu boriti se sa opakom i neizlječivom bolesti... Kako je teško prihvatiti činjenicu da imam samo 20 godina i da ću se cjeli svoj život morati lječiti, uf, kako je teško!
Iako, znam da prestanak terapije opet ima velike i teške posljedice, ne želim si to opet dopustit! Dovoljno sam boravila u onoj ružnoj žutoj zgradi, preeeeviiiišeeee!
I zato, moram sama sebe tjerati da svaki dan pijem ljekove i da se nadam da ću biti bolje...
- 08:27 -
