srijeda, 08.04.2009.
Tražim sama sebe,a pitanje je kad ću se naći?
Poneki put se uhvatim u dubokom razmišljanju. Dođe mi da na papir napišem svoje mane i svoje vrline,da podjelim to s nekim i da me netko pohvali i iskritizira iskreno! Nekako,znam se nać u vrtlogu lošeg raspoloženja,teškog vremena i tada izbijanje mana počne punom parom. U sebi vidim osobu bez kvaliteta,sa apsolutnim izražajem mana.
I onda mi se u glavi otvori pitanje smisla mog postojanja i smisla mog odnosa sa okolinom.
Neznam gdje je nestala ona curica od prije 10-tak godina koja je uvijek nasmijana,uvijek mislila na ljepote života,na to kako će kad naraste biti ono što želi,kako će imat dobru budućnost,lijep i smiren život? Gdje su nestali iskreni osmjesi?
Tako teška pitanja!
No,proći će,mora jednom završit i moje loše mišljenje o samoj sebi. Jednom i ja moram krenut sigurnim korakom! 
Ali,kako svaka medalja ima dvije strane,tako ih ima i moja priča! Sama sebe znam pohvalit i sama sebi znam skrenut pažnju na to kako sam ubiti podosta jaka osoba. Prošla sam dosta,i uvijek kažem da ima onih kojima je gore od mene,a ima,naravno,i onih kojima je bolje,a ja se sa svojim problemima donekle dobro i nosim.
Svjesna sam svojim pogrešaka,svojih loše odabranih životnih puteva,ali... Ne mogu 19 godina života promjeniti tek tako.
Ne mogu biti osoba koju vole oni koje sam sama odabrala,ne mogu nikad vratiti vrijeme i imati maminu ljubav,tatinu podršku,brigu sestra. Nemogu promjenit svoje vlastite stavove tek tako,ali... Mogu oprostit,možda ne ni oprostit,koliko preć preko nekih grešaka mojih roditelja i sestri. Možda mogu jednostavno odmahnut rukom na svu tu lošu komunikaciju,na sve te loše odnose. Jednostavno,sami su ih stvorili. Čujem se sa svima i svima mogu reć koju lijepu riječ,udjelit neki iskren kompliment,toplo se nasmijat... Samo je pitanje mogu li mi oni uzvratit istom mjerom?
Može li mene svaki član moje obitelji razveselit i dat mi poticaj za novi dan,za novo stvaranje,za novi osmjeh?
Možda i sama previše tražim s obzirom da sam svjesna situacije u kojoj se nalazim,no... Trebam li ja uvijek biti tuđe rame za plakanje,"predmet" iskaljivanja bijesa,osoba na kojoj će se isticat mane odgoja?
Naravno da ne trebam i ne želim biti!
I ja sam dijete u srcu,dijete koje ima "svoju novu obitelj". Koje ima razloga za svakodnevno buđenje,za početak novog dana...
Smatram da imam nekoliko ljudi uz sebe koji me vole onakvu kakva jesam i koji me cjene zbog onoga što jesam. Kojima nije bitno imam li doktorat ili nemam srednju školu! Bitno im je da sam njih,kao i oni mene prihvatila zbog unutarnjih kvaliteta!
Tako se beskonačno mogu zahvaljivat što imam dragog kakvog imam! Koji me voli beskonačno,bez predrasuda i ograničenja,mogu bit sretna što imam osobu koja me neće osudit za ništa,moju punč kuglonu,što su uz mene bez obzira na suze,smijeh,dobro,loše raspoloženje!
Hvala im na tome! 
- 11:30 -
