četvrtak, 20.11.2008.
Ratne rane u mojoj obitelji...
I mislila sam da se neću odvažit i napisat nešto o svome rodnom gradu,ali...
Uglavnom,još kao maloljetnica,odselila sam se od svog tate,a mama se "izgubila" u vrtlogu vremena,tako da se skoro pa ni ne sjećam da je ikada postojala u mom životu.
Uglavnom,moj je tata (kažu svi koji ga znaju od prije rata) ,bio iznimno vedra i vesela osoba sa jakom voljom i željom za život,ali takvog ga ja ne poznam.Od jedne mirne osobe,moj je tata postao slučaj,kojem definitivno treba pomoć,čiji su živci tanji od lista papira,a tolerancija u njegovom svijetu ne postoji. Mislim,moram i njega na neki način shvatit,prošao je stvarno katastrofu,kao i svatko tamo,ali i sama se uvijek pitam ćemu sve to? Ćemu sva ta mržnja,ćemu ružne riječi,sukobi?
Ipak,pitanja se i dalje otvaraju,ali odgovora nigdje...
Sve se promjenilo,sve je uništio netko,a da nikoga za to nije ni pitao,taj rat,taj ludi rat,a na kraju ništa extra pametno od njega nismo ni dobili...
Bila sam beba i u vrijeme rata,nisam uopće bila svjesna što se to događa,ali sad... Ovoliko godina poslije,itekako vidim posljedice. Vidim na što je došla moja obitelj,iako nismo nikoga izgubili u ratu,ničiji se život nije ugasio,ali.. Sve se promjenilo. Kao prvo,obitelj se raspala,svatko na svom kraju,tata je koma,sestre također,a ja sam bila premala da bi me taj rat toliko opustošio... I teško je,full je teško gledati obitelj,koja se svakodnevno vrača na pitanje "Što bi bilo,da nije bilo rata?",teško je odgovorit,a još teže slušat sve te strašne priče i pokušavat ih izbjeć,ali... Nemoguće je!
A kad vidim slike,pune oči suza... Sva ta lijepa okolina,polja,lijepe kuće,crkva,nasmijani ljudi,a sad! Sada jedino mogu vidjeti rupe po zidovima,zabrinuta lica,uništen krajolik... Preloše,preloše!
Moj rodni grad,izgleda tako pusto...
Bila sam prije dvije godine,nisam mogla prolaziti gradom tek tako,osječala sam u sebi neku tjeskobu,nemir,lošu energiju... Sve razrušeno,pusto,koma! I nije loše otić tamo,vidjet svoje,malo se prošetat ulicama grada,ali kad prođe taj jedan dan posjete Vukovaru,sve postane koma. Nadvlada me depra,osjećaj koji nemogu opisat,kao da nosim dio krivnje na svojim leđima... I onda,bolje mi je biti ovdje gdje jesam,daleko od ratnih rana,daleko od suza,daleko od želje za povratkom vremena!
I kako sam ovaj post posvetila malo gradu,nemogu proć,da ne spomenem meni najvažniju osobu na svijetu,mog njamilija...
Sve mi je na svijetu,apsolutno i relativno sve,moj osmjeh,moja nada,moje sve!
I jedva čekam da dođe doma,da ga vidim,zagrlim,poljubim,ma samo da je tu!
Jučer sam se potrudila i napravila mu za ručak ono što najviše voli,juhu od rajčice,pogano bijelo meso,pire krumpir i kupus salatu. Lijepo stavila cvjetić na stol,upalila dvije mirisne sviječice,zagijala dnevni i čekala ga doma...
Oduševljenje na njegovom licu,sreća,ništa draže od toga! 
- 10:28 -
