fra gavun

četvrtak, 15.10.2015.

Krenulo me, krenulooo

Jedna moja fb prijateljica (čudo je taj efbi, umalo da dopišem aj, odma smo prijatelji a nisam morao ni kavu platit) kako zna da pišem ponešto, onako za dušu, pošalje mi emajliranom poštom upit, bih li joj poslao koju priču da je objavi na svom portalu.
No odmah je dodala kako to nije za novce jer ipak smo mi Hr-virtuala, nego ako oću onako, lišo.
Kontam, meni je to ok, naviko sam na takvo poslovanje a po onoj međunožnoj, 'svuda mu je bolje nego u gaćama', rekoh neka ljudi čitaju ako im se čita, mislim ono.
I objavi Ona prvu priču koju sam poslao. Sretan ja ko kučić. (nema R)

Prošlo je nešto vremena i eto meni opet mail: 'objavila bih onu drugu priču ali mi se ne dopada svršetak pa mogu li ja to malo reznut'?
Odgovaram: 'Možeš! I ja se često dvoumim oko svršetka a znam da ćeš ti kao profesionalka to dobro napravit'. Pozdrav. Smajlić. I to je to.

Priča je objavljena, čita se, pa računam idem se malo našalit.
'Hvala ti! Dobro je da mi nisi naplatila ono što si odrezala zadnje dvije rečenice'. Smajlić.

Nije trebalo dugo čekati odgovor, veli: 'dobro si me sjetio, evo ti broj računa…..pa uplati 50eura, hvala!'
Čitam ono i nasmijem se! Prozborio sam nešto sebi u bradu, kad eto nove poruke.
Rekoh, ovo je isprika sto posto, brza li je bogati!
Trebala je ipak malo sačekat da se žestim a ne ovako, nije gušt kad se odmah ispriča, propade joj zez.
Čitam poruku a ono…veli: 'skoro da zaboravim, uplati odmah i PDV na to jer taj porez uvijek plaća krajnji kupac! Bok i falaaa'!
- 23:05 - Komentari (14) - Isprintaj - #

petak, 09.10.2015.

Djeca iz moje ulice

Bilo ih je desetak sve jedno drugome do uha, mahom između 4 i 5 godina mladosti.
Škvadra koja se družila u igri, naivni i plahi ali odani i vjerni jedni drugima.
Mali Lovre nekako tih dana za rođendan dobije vlakić s tračnicama i to je bila radosna preokupacija svih, igri nikad kraja.
U petoj kući od Lovrine živio je mali Marko koji nije bio omiljen u škvadri jer je volio 'ćopit' i vazda je podozrivo gledao pa su ga prozvali Kokošar.
Do Kokošarove kuće živila je mala Linda, plavokosa naivna djevojčica ali puno zavidna pa su je djeca iz škvadre prozvali Zloćka.
I oni su prije bili dio ekipe ali im je Kokošar svako malo po nešto ćopio a Linda bila brza na jeziku pa im je škvadra okrenula leđa.
Te dvije kuće bile su s desne strane ulice, što će reć da su Lovre i njegova družina, Kokošaru i Zloćki bili s lijeve bande.

Kokošar i Linda imali su oho-ho igračaka, i za bacanje, ali su ipak zavidno promatrali svoje vršnjake kako se igraju s vlakićem i rodi se ponovo želja da im se pridruže.

Na pustopoljini udaljenoj svega pedesetak metara bila je 'kućica u cvijeću' sa ružama, nekoliko borova i zelenim travnjakom koji je bio ograđen zelenom živicom.
To je barba Matina kuća! Osobenjaka i grintavca koji je živio sam i uživao u održavanju zelene okućnice.

Njihova igra uglavnom se odvijala blizu Matine kuće koji je grintao i vikao na njih da im slučajno lopta ili što drugo ne bi padne na njegov njegovani travnjak. Dva puta im je brtvulinom iskidao lopte pa su ga se bojali.

Tu je Kokošar našo motiv za svoj scenarij pa je nagovorio naivnu Zloćku da se sprijatelji s barba Matom ali da je škvadra ne vidi.
Zloćka je poslušala svog uzora, Kokošara, i otišla kod barba Mate. Počelo je s vodom. Kao žedna je pa se napila i nakon nekoliko žednih puta jednom mu je odnijela dva kolača od kuće.
To je barba Mati otopilo malo leda oko srca pa je Lindu gledao drugim očima.
Sad je imala barba Matu za prijatelja pa osokoljen tom činjenicom Kokošar je uputi u novi korak.
Zloćka se primakla škvadri i pohvalila se s novim prijateljstvom te je oni ponovo prime u igri jer, računali su, tako neće imati problema s barba Matom ako im slučajno uleti lopta.
Pričala im je o divnom travnjaku, o ružama, o barba Mati kako nije zao što na prvu izgleda, kako obožaje djecu…ma sve u superlativu.

I teke po teke Zloćka ih nagovori da se igraju s vlakićem na barba Matinom travnjaku koji je svojim izgledom naprosto mamio na druženje. Rečeno-učinjeno.
Kad su oni posjedali u krug oko tračnica po kojima je jurio vlakić na baterije, Linda je otišla svojoj kući pod izlikom da je boli trbuh pa će se vratiti.
Djeca su bila radosna kao mali kučići jer ih je zeleni tepih očarao.
Ta radost je trajala do trenutka kad se barba Mate vraćao iz dućana pa vidjevši dječurliju na travnjaku zaurlao je reko bi čovjek da se brdo valja.
Plaha dječica su poskakala i pobjegla kroz živicu kud koji a grintavac Mate zarobi vlakić.

Mali Lovre kome je to bila omiljena igračka sutradan se uz potok suza izjada svome tati a onda se tata izvikao na njega i malo je falilo da izvuče batine.
No kad se ohladio nazvao je barba Matu i porazgovarali su kako to odrasli znaju, a onda ga je zamolio da vrati vlakić uz garanciju da se to neće ponoviti. Tako se dogovore da mali Lovre može doći po vlakić.
Lovre blistajući od sreće ispriča škvadri da ide po vlakić pa se oni okupe preko puta preteći ga pogledom.
Lovre se podozrivo primicao Matinoj kapiji i gledao u pravcu kuće hodajući kao da gazi po jajima.
Vidjevši Kokošar što je na stvari, uputi Zloćku što joj je činiti pa je skočila i trčeći pretekla Lovru te uletila kod barba Mate u kuću koji je radosno dočeka.
Naravno da joj je barba Mate predao vlakić kad mu je rekla da su nju poslali da ga donese te mu je zahvalila i izašla.

Noseći spakirani vlakić zaputila se prema škvadri visoko uzdignute glave, ponosna što će opet biti dio škvadre skupa s njezinim Kokošarom.
Mali Lovre još uvijek je stojao na sred ulice začuđeno gledajući kako joj škvadra, svi kao jedan, okreću leđa.
- 12:43 - Komentari (8) - Isprintaj - #

nedjelja, 04.10.2015.

Kraljica

Čim sam proćirio na jedno oko gurnuo sam ruku dolje i glasno odahnuo kao da su mi kredit otpisali.
Dobro je, još sam on.
Pomislio sam nakon groznog sna u kome sam bio kraljica neke prvobitne zajednice od nekoliko plemena koja su vječito svoju snagu trošili na svađu.
A kraljica, to jest ja, uživala je privilegije, ALI privilegije što bi reko Pervan!
U našem plemenu sve je bilo drukčije od ostalih. Svi smo bili vjernici i vjerovali smo u mrak pa dok ostala plemena nisu zemlju puštali na miru i ubadali i razbacivali nekakvo sjemenje u nju što bi kasnije naraslo pa su to jeli, mi smo bili napredniji bar za dvije konjske duljine.
Oni su uzgajali gudine, živad i ostale beštije a mi smo još tada znali da je to uzaludno trošenje vremena. Zašto se mučiti i trošiti na alatke kad smo s po muke pod okriljem našeg zaštitnika, mraka, ubirali njihove plodove.
Bila sam prava beleca, ni tuka mi nije bila ravna, šetala sam od plemena do plemena a najviše kod onih što su imali neko fino brašno pa umjesto da od njega čine kruh ili kolače oni bi s njime trljali nos. Kako mi je to brašno bilo drago, sve češće sam bila njihov gost.
Imala sam čuvare i savjetnike kako i priliči visokoj kraljici plemena da ne lanem nešto prigodno, da me ne ureknu jer kako bi onda kraljevala?
U tim našim plemenima bile su ustanovljene i neke vrijedne nagrade poput plaketa ili one vrjednije poput džambo plakata a glavno žezlo bila je ona muška međunožna potreba! To je neka vrst svetinje kao i materina rodnica (ne ono, domovnica, putovnica, šahovnica, rodnica-rodni list) nego živa, prava.
Kad ti neko rekne 'ajde u kurac' to je bilo kao u nekih primitivaca kad reknu, 'duša od čovjeka' ili 'Papa Franjo'.
Najbolji ili najbolja u plemenu proglašavala se 'glupačom' i to je bila titula najveće časti.

S druge strane, ako neki član nije znao kako prehraniti sebe i obitelj, spašavali smo ga tako da bi ga zatukli jer pored zdravih pet prstića i prijatelja mraka biti siromah pravi je grijeh.
Što da vam reknem, bili smo primjer cijelom svijetu i okolici.
Jednoga dana osobni vozač, Kamenko, vozio me u limuzini s tek isklesanim kotačima od oniksa kad nas je zaustavila kolona u kolima puno niže klase.
Izašli su iz auta a svaki je nosio veliku kamenu ploču, čekić i špicu. Bili su to novinari.
Ja sam kao hrabro žensko da ne zakrčavam cestu izlizla iz auta a moji savjetnici su napravili krug oko mene i odmah je palo prvo pitanje, glasilo je; 'dobar dan'!
Novinari su štemali po kamenim pločama upisujući svoje dojmove a ja sam se krenula izrazit ali me prekinuo moj savjetnik i zagrmio.
- Stop, stop! Prvo ćemo nazvati meteorologa da čujemo je li to istina.
Taj moj nastup prepoznat je kao odgovor pred-sezone, sezone i post-sezone u svim plemenima i radi toga sam dobila nagradu najvišeg ranga. Nagradu džambo plakat na kome je pisalo: 'OPET SAM ISPALA GLUPA KO KURAC'!
Lijepo li se probuditi!
- 21:33 - Komentari (15) - Isprintaj - #

četvrtak, 01.10.2015.

Para je para

Imam ja jednu rodicu preko grane koja mi je puno draga i danas mi pade na um te je nazovem i pokušavam nagovorit da mi dođe u goste. Pita Ona zašto? Pa nismo se dugo vidjeli bogati a nikad druženja puno a i…
E to 'i' me zanima. Što si sad smislio?
Što sam smislio? Tebi je za korist kako god okreneš.
Meni?- nepovjerljivo će Ona.
Bome je, samo me poslušaj.
Ae govori ae da čujem.
Uzet ćeš hrvatsko državljanstvo za početak…
Imam ja to.- ka iz topa će Ona.
Odlično, još bolje, onda ćeš doć, pokupit 1000 eura i doviđenja.
Hm, kakvih 1000eura i što ti imaš od toga?
Ja!? Božesačuvaj da bi centa uzeo ali akoš me častit s 500eura nije red da te odbijem.
Majke ti mile objasni više.
Jel se zoveš Beba, je.
Je, ali si popizdio pa ne pamtiš.
E viš, glasat ćeš fino za Karamarka a on je obećao svakoj bebi dati po 1000eura i to je to, jel ok.
Mjke ti mile, ne sprdaš me?
Nu?
Pokupit ću ja još desetak Beba i eto nas za izbore kod tebe.
- 16:07 - Komentari (11) - Isprintaj - #