Stari moj
Da je živ danas bi napunio 88g ali, nažalost, otišo je devedeset prve u osvit rata. Bio je učesnik drugog svjetskog rata, pri kraju, no i ako nismo živjeli u Hrvatskoj na spomen ove republike lice bi mu zasjalo, neka vedrina bi načela priču ali veoma škrtu i odmjerenu da ne bi spomenuo Ustaše. Nije ih volio. U Boki je bio mali broj Ustaša, oni su se prebacili na područje Hrvatske i tu ostali, hladni.
Bio je veseljak i kavalijer (kavalir), nekad i nedopustivo velik pa se sjećam tako kad me prvi put odveo u 'Makedonca' i naručio mi pašte (kolač-slastica) koliko god sam htio.
Kako sam bio sretan! Ne znam ko je bio zadovoljniji On ili ja. On jer je eto imao para da mi udovolji a ja jer sam bio slab na kolače kao i danas. Na nekim postovima znam ostaviti komentar: 'nemate ni srca ni duše', kad se o kolačima radi!
Nakon 15-20 min činio sam rigoleto a drob bi me bolio sljedećih nekoliko dana ali ko to pamti.
Nije samo prema meni bio takav, ne, sva četvorica smo uživali jednaki tretman i ne samo mi, djeca, bio je široke ruke i prema prijateljima, poznanicima, ma svakoga je bio spreman počastiti kad je imao para. To je obično činio kad bi primio plaću a trajala je koliko i 'ženske stvari' nakon toga te niko ne pozna. Mater bi šizila kad bi ostatak plaće stavio na trpezu ali…
U 'brkatim' godinama nismo se dobro slagali sve tamo do iza moje tridesete kad je to neslaganje prešlo u pravo prijateljstvo i razumijevanje, nešto radi sazrijevanja a nešto zbog daljine koja nas je razdvajala.
Znao sam mu reći 'neću' čim bi nešto zapovjedio raditi, iako bi kasnije to učinio ono 'neću' ostalo bi upisano u mozgovnu bilježnicu pa mi je znao u ljutnji reći da sam ljenčina i: 'na Božić ćeš biti gladan'!
Za razliku od mene mlađi brat bi uvijek klimao glavom a nikad ne bi učinio, no ono prvo ostaje u 'bilježnici'.
Pored pisma i obveznog ljetnog odmora kući, znali smo se čuti i telefonom nekih jedan put tjedno. On bi nazvao s pošte, nismo imali kući telefon, mene na radnom mjestu i popričali bi kako priliči razumnim ljudima.
Taj 10.04.'91 (datuma) nazvao me i između ostalog požalio se da teško diše kad pješači uzbrdo na što sam u šali odgovorio neka se odmori.
Završili smo razgovor u šali ali nešto je u meni govorilo drukčije. Navečer sam odlučio otputovati dolje pa mi se i brat pridružio. Bilo je otpora od strane zakonite, da što idem čim se malo prehlade i slično ali odluka je bila jača.
Išli smo autom i nakon 7h vožnje zaustavili se nešto prije 11h na glavnom putu jer su na prilazu kući bili auti.
Krenuli smo veseli prema kući a u susret su nam dolazile medicinska sestra (susjeda) i doktorica.
Oči su im suzile pa su samo pokazale rukom jer ih je jecaj lovio. Krumpir u grlu i njima i nama.
Pred kućom se već skupio narod. Mati je rekla da je zgasnuo prije sat vremena.
Sad sam u tim godinama i ne plašim se hoću li dijeliti istu sudbinu jer to me svakako čeka ali me 'Božić' brine!
Počivaj u miru Stari moj!
|
