fra gavun

Već je bolje

Presretan sam što se Ona učlanila odma se osjetio boljitak (donila je one pare iz fonda za djecu) i spremit ću teke bolji ručak!
Iz garaže sam istjerao četverokotačkog ljubimca. Klima je tu jedino fale brisači. Desni žmigavac ne radi pa ću žmigat okom.
Pičim da todorićevci ne zatvore.

Svratim do bankomata...

A jes neki cicija... vraćam se autoputom doma. Nisam platio cestarinu jer ne znaju u koju kategoriju spada vozilo.

Dobrodušno ću ostavit prijatelja neka i dalje spava žao mi ga budit.
Raport predao i odo spat. Laku noć!

Oglas

U ime Oca i Sina i svetoga Eura amen!

Bome lijepo ga je imati što je je pogotovo kad sluša, kad je nemiran ko cipal skočac i kad obadvije funkcije obavlja besprijekorno a usto nije šmedljiv. Dakle riječ je o tome da i onda kad je napet kao Šarafcineger i spreman na svetu dužnost produljenja vrste opet zna učiniti štetu.
Ma kome je on štetu učinio pitam ja vas? Fra Prč (imamo isto prezime, fra) je svoju dužnost obavljao više nego dobro na zadovoljstvo vjernika a naročito vjernica u svim župama gdje je propovijedao. Obnavljao je i crkvene građevine, vabio mlade u crkvu, jednom riječju bio je omiljen. I sad, ako je On bio omiljen a je, zašto mu uzimati za grijeh ako se neka mala stvar i njemu omili?
Božja providnost mu govori da voće valja brati dok je sočno, da zemlju valja obrađivati da bi bila plodna, da novac valja trošiti jer to je sistem balona, ovamo stisneš tamo iskoči, ali eto…

Sad je listopad a toliko razvikani kupoprodajni ugovor potpisan je na čuveni datum 10-og travnja. (čuven jer se tada rodio moj stariji)
Novac na račun provincijata sjeo je najkasnije u srpnju?
Oćete reć da ja ne bih znao da mi neko na tekući pljune par sto kuna a kamoli milijuna?
Puhni mi u oko.

Onda je to meni palo na živac i sinoć eto ga na di će nego u san, sve potanko, sve na tanane. Božesačuvaj da se ne bi kogod od svetih ljudi naljutio. Velim, samo sam sanjao a san se ne može naručit.
No čini mi se da bih najprije morao pojasniti (za one koji ne znaju) koja je razlika između fratara i svećenika. Fratri (franjevci, ima i drugih) nisu pod zapovjedništvom ordinarijata biskupije, oni imaju svoj provincijat. Fratri ne smiju živjeti u izobilju a svećenici mogu. Što se žena tiče isto im je, mogu voljeti ali se ne smiju ženiti.

I sanjam ovako. Fra Prč je u dogovoru sa provincijatom franjevačke provincije Presvetog Otkupitelja prodao oko 40 tisuća m2 zemljišta da bi uredili crkvu i za ostale potrebe.
Da se ne bi dogodilo kao i onda kad su prodali kuću na rivi u Baškoj Vodi pa morali dijeliti novac s ordinarijatom, novce su preko fra Prča i njegove bankarice (priležnice) u nekoliko puta podigli s računa i odnijeli na sigurnije mjesto.
No to se nije dopalo ordinarijatu i stvar je isplivala kao onaj leš u Zenti.
Spašavanje obraza.
Sad se provincijat i ordinarijat da ne bi 'bomba pukla' izljube i podijele šušanj. Naprave dogovor o zajedničkoj izjavi pa fra Prč svrši na krivo mjesto, u pržun.
No svakako se računa s tim da smo mi jedinstveni narod na svijetu s najvećim kvocijentom zaborava pa će se stvar ubaciti u 'malaksator' kao samljevene masline da otpočine a oni će opet uskrsnut kao pošteni i sveti ljudi.
Odma na taj san nadoveže se još jedan a to je da se isto tako fratri i svećenici vole u Hercegovini već desetljećima. Svako ima svoj takujin a Gospa Međugorska je fratarska i onaj utržak, a ima ga bogufala, s nikim ne dijele jer se Gospa ukazala baš njihovim vidilicama.
Jednom su pitali mostarskog biskupa Perića kad se odmarao na otočiću Gospe od Milosti u Boki Kotorskoj, da što je to među njima i fratrima?
Nije im uspio odgovorit jer ga je iznenada tako ćopio išijas da su ga morali otpratit u sobu.

Pedro visi! Zemljište se smije zbog pustih kupoprodaja ali i dalje stoji na istom mjestu vjekovima. Narod gušta.
Jadni fra Prč, nije mu toliko stalo što nema minđe pa će postiti neko vrijeme, nego ko će mu bankaricu servisirat?
Rekla bi moja susjeda: 'U jednu ruku ima pravo a u drugu taman bi stala moja sisa!

Radi čega?

Radi ljubavi, radi posla, radi trave, radi novaca, radi susjede…sve su to razlozi zbog kojih se baca u ambis. Nekako i mogu razumjeti takav čin. Očaj!
Normalno, onda se skače s mosta ili se baci pod vlak, ili u novi zagrljaj, ili se itne s nebodera ili se baci u bed…viš ovaj izraz 'baciti se u bed' garant dolazi iz bedrooma.

Dakle razumijem sve bedove i skokove, jade i nevolje ali koja je golema nevolja natrala čovka da skoči s ruba svemira teško da bi i 'Seka' objasnila.
Ajde da je Hrvat razumio bi, nemamo para za kupit avione 'Gripen' i ne možemo visoko letjeti s naši avioni tipa 'Kašljos' koji glume kokoš pa se bacio. Ali nije Hrvat.
Mislim ima kod nas još razloga nismo mi nemaštovit narod ali nije to.

Kažu probio zvučni zid?
Ne vjerujem!
Kod nas bar milijun Hrvata već dvadeset godina tuče glavom o zid pa ga još nismo probili.

Ja mislim da se on bacio radi 'Ajduka!
Naime 'Onaj Odozgo' po njemu je poslao onih milijun eura što je svećenik prodao teren u Baškom Polju da ih dadne križaru Kerumu za spas 'Ajduka'.

Međede jedan

Uvijek je bilo da se nije smjelo

Uvijek se na kapaljku smjelo a čega nije bilo 'snalazilo' se kako se moglo i umjelo dok te ne uvate! Uvijek se nekako provlačilo kroz iglene uši po načelu bolje po kurca nego prazna pička.
Uvijek je istina bila misterij i nije se mogla sasuti svakome u brk a naročito obrijanima. Položaj isključujem jer što je položaj visočiji lice je dalje.
Uvijek se oziralo okolo sebe iz objektivnih i subjektivnih razloga.

Prvo. Moj đede nije smio zujati samo: kontra cara, kontra glavara sela i kontra Ćaće.
(ne znam jel' smijem upotrijebiti ovu riječ sa slovom 'Đ'? Mi u Boki kao i Dubrovčani rabimo ga usmeno i pismeno. Ako bih napisao 'dida' osjećao bih se kao da sam ga zaboravio, iznevjerio ili ga se zasramio. Moj nekad dobri prijatelj nakon '91g. rekao je da su mu neprijatelji svi koji to slovo imaju u prezimenu, imenu ili ga izgovaraju. Pitao sam ga koje? Rekao je 'D' s crtom. Onda sam ga pitao kako se zove prvi hrvatski predsjednik? Nafunjio se.)

Moj je đede bez karte svršio u Francusku na kraju prvog rata, to se tada zvalo 'internacija'.
I dok je molio: 'nemojte mene ljudi, imam maloga'…samo su mu rekli 'i da imaš velikoga isto ti je' pihajući ga bajunetama u guzicu. Ustvari đede je imao Malenu ali je kontao da će ga pustit ako ima muškog potomka. Nije mu upalilo. A curica koja je ostala umrla je u osmoj godini dok je On bio u internaciji.
Čini se da smo sudbinski vezani za to francusko područje pa je đede tamo 'odmarao' dvije godine a ja otamo donio dvije zlatne medalje za inovacije. Što se koristi tiče tu smo isti, 0:0.

Drugo. Moj Ćaća nije smio govoriti kontra Tita a bome ni protiv Crkve jer inače ne bi nas (dva:dvije= neriješeno) uspio krstiti i pričestiti kad je ispao iz partije '57g. a toga se sjećam kao sad. Kako se neću sjećat kad sam morao sam držati krsnu svijeću jer je kum reko da ne može na rukama držati magarčinu od devet godina.

Treća sreća. Ja, bogufala živim u slobodi!
Slobodi u kojoj mladi mogu raditi gdje god požele! Penzioneri mogu šetat kud oće i koliko oće! Možemo slobodno govoriti sve što nam padne na pamet dok nam po njoj ne padne cigla.
Ja kritiziram koga oću ali iz 'poštovanja' ne diram u moćnike: seoske, općinske, gradske, županijske, državne, niti spominjem njihov imetak koji su stekli poštenim radom i trudom sa svojih deset prstiju. Irudati da čime će ako ne prstima.
S druge strane moj Mali tridesetogodišnjak, tragač posla po profesiji, kontra mene može govorit koliko god oće dok ga ne čujem a onda mećem katanac na frižider.

U ono vrijeme nije se smjelo spominjati Hitlera, Pavelića, Musolinija, Mihailovića…a moralo se veličati Tita, Lenjina, Čerčila, Trumana i njegova jaja a jedno vrijeme i Staljina, bez jaja.
Nekad smo Titu pjesme pjevali, neki kažu da se moralo, postao sam zaboravan?
Stoga sam čekao da čujem i danas pjesmu, recimo Tuđmanu, Šušku, Mesiću ili narodnim herojima ali ćuk, ništa.

Onda se nešto tumbalo pa se ne smije spominjat Tita, Lenjina i tako neke. Ustvari možeš govorit ali crne noći vole papat, gladne su.
Sad možeš slobodno blejat o Paveliću, Luburiću, Artukoviću, čitat Nikolića…vidim na telki, neki nose odoru i znakovlje veličajući 'pravednu borbu'. Pjevač 'zadarska Bevanda' u Livnu pjeva 'Juru i Bobana' a Hrvatska financira. Financira kroz 'pomoć hrvatskom narodu za očuvanje kulturnog identiteta'?
Neki viču 'za dom spremni' a istinu reć mi nismo spremni niti za kolibu Kunta Kinte ili kinta Kutle.
Dakle prije se nije smjelo biti nevaljalac ali smo napokon slobodni.
Sad možeš slobodno uzet radnu knjižicu kad oćeš, možeš (neki) slobodno ubiti homić- sapiensa, susjeda ako ti se ne sviđa njegova njuška i dobiti godinu dana uvjetno s rokom kušnje od dva mjeseca. (ako si pri lovi što bi Sanader rekao, 'pro bono') Drugo su amerikanci, oni takvima odvale 380 godina ili mu dodjele spejšl stolac sa isto toliko volti.
Možeš gledat stotine programa na telki, biti informatičar od formata ali nema programa, nema 'autoškole' koja će te naučiti voziti kroz život.

Kad god se gibam kalelargom i vidim puno satova uvijek mi se učini da je u blizini dr Dividenda a ono urar. Ali svejedno se sjetim one 's faksa na posao' no ova najnovija nadmašila je i samu sebe: 'iz prdekane za premijera'.
Zato jezik za zube, uši pod kapu a pamet u guzicu jer ovi današnji vjetrovi lako skalp otpušu!
Na koncu ove tirade ipak zaključujem da 'mi ne smijemo' i sigurno se pitate: 'a tko smije'?
Ne pitajte se tko smije nego tko se smije!

Sudac

Eto imao sam čast da i ja jedanput presudim pa kom' opanci kom' obojci što bi Raja rekla.
Koliko sam u tome bio uspješan? Mislim da jesam a Vas molim budite vrhovni sud i recite je li moja presuda bila pravedna i po zanatu.

Bijaše rođendan prijatelju ali brate veliki broj, viši od jedanipo put broja cipela, mašala!
Između nas ovozemaljskih našo se tu i jedan drugozemaljski ljud, isto naše gore list ali voli reći 'nema toga kod nas u Esterajh, kod nas ti je sve ziher, sve po zakonu'.
- Ma šta kod vas? Jebatebog jednako smo ka dica guzicu otrali kriškom kamena u ovom našom kršu a sad ti meni, 'nema toga kod nas u..u u čemu'…(pukne slavljenik)
- De de, ne se jiditi ja sam samo postao kulturan i školovan a priznam da, kad sam tek kročio na austrijsko tle da mi nije bilo lako. Ni slova ne znam beknuti njiovim a valja preživjeti.
Samo kad bi doša u dućan kupit štogod za isti muka issova. Ne znam božetebe ništa pa zvirim okolo po policama ne bih li kako olakšao potragu. Vidim mliko, nacrtana krava i ja ti upačim prstom pa muuu, mučem ka telac. Jebiga nije mi se ni mliko uvik pilo ali kako tražiti nešto drugo. Unda bi gledao kako drugi kupuju i pamtio, učio…e moj kole nije to lako benti kokošje trepavice.
- Sve te razumim ali nisi ti njiov ej, ovo je tvoj kamen, tvoj dom.
- Jee, ma nauči se čovik na dobro i svrši oni životni vakultet pa se malo zanese enti kokošje trepavice. Ae nazdravlje i da skupa proslavimo stoti, živijo!
- Živijo kole, onda za stoti? Može, živijo!
- Vidiš kole, u tom dalekom svitu ono kad ponekad neće san na oči pa razmišljam toliko duboko da se pripadnem što mi sve nadođe pameti. Vilozofija je to moj kole ako me razumiš.
Eto prija neku noć na um mi pade baba Manda i kako me učila na sat, veli: „Vako Ive moj, kad je mala švera na podne a velika na deset unda ti je to podne manje deset. A kad ti je mala na podne a velika na dva unda ti je to podne i deset. Moj sinko sat se vaik vrti u desno i ova liva polovica ti je prija podne a desna pozapodne“.
Dobra moja baba Mande, a viš ja to i sad pamtim.
- Mene je did naučija pa šta.
- E moj kole, nije to pa šta. Gledaj sad. Što bi ti reka na ono: 'podne manje deset' jal' to isprid podne ili iza podne. Ili ono: 'podne i deset', jal' to isprid ili iza podne.
- Ma šta? Ako još nije podne unda je prija podne, jebemu bilo jaje.
- E, ma te ja pitam jel' 'podne manje deset' isprid podne ili iza podne? Benti kokošje trepavice.
- Ti me zajebavaš jelda.
- A ne ne, ne zajebavam te samo sam ti postavija vilozofsko pitanje pa ćemo bacit okladu u 50 l crnoga, jel pošteno.
- Eto na, a okle tebi 50 l crnjaka?
- Dosta je da ti imaš. Evo ruka, benti kokošje trepavice.

I bogami na očigled nas nekolicine bace oni okladu i ja prekinem desnicom. E sad, kako sam ja 'prekinuo' automacki sam sudac i valja presuditi 'ko je u pravu. A ko će bit u pravu kad je pitanje u krivu.
Ja sam ovako reko. Prvo ne reče se podne manje deset nego jedanaest i pedeset. Ovo njegovo se može reći u slučaju ako je u pitanju crtež ali ako je u pitanju sat koji broji vrijeme, dakle nešto 'živo', onda se ne može reć da je 'podne manje deset' iza podne.
No ne da se 'švabo'.

- Gledajte, ja ću biti velika švera a ti budi podne i ja pored tebe koračam naprid…ae sad vi meni recite jel' onih deset minuta ostalo iza mene? Dakle iza podne?
Naravno da smo kontrirali ali neuvjerljivo. Jeli možda ipak on u pravu?
Ive nam je odgovorio.
- Prejak sam ja za vas enti kokošje trepavice!