Uvijek je bilo da se nije smjelo
Uvijek se na kapaljku smjelo a čega nije bilo 'snalazilo' se kako se moglo i umjelo dok te ne uvate! Uvijek se nekako provlačilo kroz iglene uši po načelu bolje po kurca nego prazna pička.
Uvijek je istina bila misterij i nije se mogla sasuti svakome u brk a naročito obrijanima. Položaj isključujem jer što je položaj visočiji lice je dalje.
Uvijek se oziralo okolo sebe iz objektivnih i subjektivnih razloga.
Prvo. Moj đede nije smio zujati samo: kontra cara, kontra glavara sela i kontra Ćaće.
(ne znam jel' smijem upotrijebiti ovu riječ sa slovom 'Đ'? Mi u Boki kao i Dubrovčani rabimo ga usmeno i pismeno. Ako bih napisao 'dida' osjećao bih se kao da sam ga zaboravio, iznevjerio ili ga se zasramio. Moj nekad dobri prijatelj nakon '91g. rekao je da su mu neprijatelji svi koji to slovo imaju u prezimenu, imenu ili ga izgovaraju. Pitao sam ga koje? Rekao je 'D' s crtom. Onda sam ga pitao kako se zove prvi hrvatski predsjednik? Nafunjio se.)
Moj je đede bez karte svršio u Francusku na kraju prvog rata, to se tada zvalo 'internacija'.
I dok je molio: 'nemojte mene ljudi, imam maloga'…samo su mu rekli 'i da imaš velikoga isto ti je' pihajući ga bajunetama u guzicu. Ustvari đede je imao Malenu ali je kontao da će ga pustit ako ima muškog potomka. Nije mu upalilo. A curica koja je ostala umrla je u osmoj godini dok je On bio u internaciji.
Čini se da smo sudbinski vezani za to francusko područje pa je đede tamo 'odmarao' dvije godine a ja otamo donio dvije zlatne medalje za inovacije. Što se koristi tiče tu smo isti, 0:0.
Drugo. Moj Ćaća nije smio govoriti kontra Tita a bome ni protiv Crkve jer inače ne bi nas (dva:dvije= neriješeno) uspio krstiti i pričestiti kad je ispao iz partije '57g. a toga se sjećam kao sad. Kako se neću sjećat kad sam morao sam držati krsnu svijeću jer je kum reko da ne može na rukama držati magarčinu od devet godina.
Treća sreća. Ja, bogufala živim u slobodi!
Slobodi u kojoj mladi mogu raditi gdje god požele! Penzioneri mogu šetat kud oće i koliko oće! Možemo slobodno govoriti sve što nam padne na pamet dok nam po njoj ne padne cigla.
Ja kritiziram koga oću ali iz 'poštovanja' ne diram u moćnike: seoske, općinske, gradske, županijske, državne, niti spominjem njihov imetak koji su stekli poštenim radom i trudom sa svojih deset prstiju. Irudati da čime će ako ne prstima.
S druge strane moj Mali tridesetogodišnjak, tragač posla po profesiji, kontra mene može govorit koliko god oće dok ga ne čujem a onda mećem katanac na frižider.
U ono vrijeme nije se smjelo spominjati Hitlera, Pavelića, Musolinija, Mihailovića…a moralo se veličati Tita, Lenjina, Čerčila, Trumana i njegova jaja a jedno vrijeme i Staljina, bez jaja.
Nekad smo Titu pjesme pjevali, neki kažu da se moralo, postao sam zaboravan?
Stoga sam čekao da čujem i danas pjesmu, recimo Tuđmanu, Šušku, Mesiću ili narodnim herojima ali ćuk, ništa.
Onda se nešto tumbalo pa se ne smije spominjat Tita, Lenjina i tako neke. Ustvari možeš govorit ali crne noći vole papat, gladne su.
Sad možeš slobodno blejat o Paveliću, Luburiću, Artukoviću, čitat Nikolića…vidim na telki, neki nose odoru i znakovlje veličajući 'pravednu borbu'. Pjevač 'zadarska Bevanda' u Livnu pjeva 'Juru i Bobana' a Hrvatska financira. Financira kroz 'pomoć hrvatskom narodu za očuvanje kulturnog identiteta'?
Neki viču 'za dom spremni' a istinu reć mi nismo spremni niti za kolibu Kunta Kinte ili kinta Kutle.
Dakle prije se nije smjelo biti nevaljalac ali smo napokon slobodni.
Sad možeš slobodno uzet radnu knjižicu kad oćeš, možeš (neki) slobodno ubiti homić- sapiensa, susjeda ako ti se ne sviđa njegova njuška i dobiti godinu dana uvjetno s rokom kušnje od dva mjeseca. (ako si pri lovi što bi Sanader rekao, 'pro bono') Drugo su amerikanci, oni takvima odvale 380 godina ili mu dodjele spejšl stolac sa isto toliko volti.
Možeš gledat stotine programa na telki, biti informatičar od formata ali nema programa, nema 'autoškole' koja će te naučiti voziti kroz život.
Kad god se gibam kalelargom i vidim puno satova uvijek mi se učini da je u blizini dr Dividenda a ono urar. Ali svejedno se sjetim one 's faksa na posao' no ova najnovija nadmašila je i samu sebe: 'iz prdekane za premijera'.
Zato jezik za zube, uši pod kapu a pamet u guzicu jer ovi današnji vjetrovi lako skalp otpušu!
Na koncu ove tirade ipak zaključujem da 'mi ne smijemo' i sigurno se pitate: 'a tko smije'?
Ne pitajte se tko smije nego tko se smije!
|
