utorak, 29.11.2005.

Je li vaš blog izašao iz ormara?

''Spoznaj samog sebe.''

Grčka


Da parafraziram jednog našeg velikog mislioca, političara i metafizičara (stasalog na švercu šljivovice, a nakon toga i asfaltiranju kozjih staza u rodnim mjestima vladajuće elite): ''Treba biti muško i priznati – jesam, ja sam bloger!'' Obično blogersku publiku smještamo u virtualni prostor. Ja recimo uživo znam samo nekoliko ljudi koji čitaju moj blog. Teško je pisati o nekome kada znaš da će taj netko sve pažljivo pročitati, pa onda još i staviti svoj komentar. Najgore je kad moraš razmišljati kako će neki post ili rečenica utjecati na određenu osobu. Zato sam ja odmah odlučio da neću nikome iz ureda otkrivati ovu svoju mračnu tajnu. Tako je i bilo.

Jučer sam, međutim, dobio zanimljivi mail od jedne blogerice koja povremeno (redovno?) prati moje švrljarije i shvatio da sam otkriven. Pita ona mene služim li civilku u toj ustanovi. Onda sam joj zaprijetio bombom pod prozorom ako bilo kome otkrije ovu strogo povjerljivu tajnu. Ne samo to, nego ću upotrijebiti svoje snažne veze u podzemlju da joj blog više ne ugleda svjetlo dana. U krajnjem slučaju ću upotrijebiti svoje veze u državnom odvjetništvu i pravosuđu da joj se diploma proglasi falsifikatom, pa da mora ponovno upisati fax. Ljudi, nemojte se igrati sa mnom – ne bi se reklo, ali ja znam biti vrlo opasan. Uglavnom, shvatili smo da dotična blogerica zna mog kolegu ročnika. Evo što mi je napisala: ''Poslije kad sam kod tebe čitala da služiš negdje gdje bi mogao raditi stručne poslove, a da nije sud, počelo me to kopkati. Mislim da sam stalno podsvjesno tražila 'clues' u tvojim tekstovima da se radi o istim osobama.'' Jeste li vi nekad bili otkriveni? Vaš blog, na to mislim. Priča još nije gotova, čitajte što se dogodilo dalje u novom odjeljku.

Istoga dana dobio sam mail od organizacije koja se bavi istraživanjem civilnih ročnika. Da, dobro ste pročitali: postoji organizacija koja istražuje civilne ročnike. Ekipa želi anketirati što više mladića koji su odslužili civilku kako bi istražili kakvo je stanje u ustanovama u kojima se odrađuje civilna služba. Odgovorio sam da ću vrlo rado pomoći. Žena mi odgovara: ''Super da si se javio, ajde nam samo još pošalji neki telefonski kontakt i otkrij u kojoj instituciji služiš.'' Ponovno čitam drugi dio rečenice. Zatvaram Outlook. Bacam pogled prema plafonu, tražim kamere. Otvaram Internet explorer i utipkavam: www.vrapce.hr. Paranoja. Uzimam svoju dnevnu dozu šarenih pilula i zatvaram svjetla.

Neki genijalac je na njuz-grupi hr.alt.civilna-sluzba otvorio topic provokativnog naslova: ''Ajde pičkice…oružje u ruke!''. Pretpostavljam da je prije otvaranja topica tražio informacije o dokumentaciji potrebnoj za prigovor savjesti. Zašto bi se inače pretplatio na tu grupu? Nakon što je doznao da na sudu mora podići potvrdu o nekažnjavanju, a na policiji potvrdu o neposjedovanju oružja, zabilježio si je to u blokić. Onda je otvorio topic u kojem pita tko će branit državu od mnogostruko nadmoćnijeg neprijatelja pored svih ovih prigovarača savjesti (čitaj: pičkica). Uključujući i samog sebe. Mislim da će se na kraju ipak odlučiti na oslobođenje zbog dioptrije. Tako to rade pravi muškarci.

Na dan kada je na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu rođena druga Jugostavija, mene je uhvatila viroza. Jedno s drugim naravno nema nikakve veze. Zvao sam šeficu ujutro, rekao da ostajem kod kuće. Činilo se kao da sam je probudio – mislim da je i ona bolesna. Stara me danas zvala barem pet puta, ne stignem ni temperaturu izmjeriti toliko da bih joj javljao svježe informacije. Vrti mi se u glavi. Zanemarite današnji blog jer je pisan u polu-ubrojivom stanju. Bit će bolje sutra.
- 19:42 - Komentari (17) - Isprintaj - #

nedjelja, 27.11.2005.

Bruce Lee u Mostaru

''Sretni li su narodi koji imaju dosadnu povijest.''

Charles-Louis de Secondat, Baron de Montesquieu



Jučer je u Mostaru podignut spomeniku Bruce Leeu, prvi na svijetu. Mostarci su tako za punih 24 sata pretekli stanovnike Hong Konga koji svoju inauguraciju pripremaju tijekom današnjeg dana. I tek što su ga podigli, kako je to u balkanskom mentalitetu u korijenima usađeno, stradao je jadnik u noćnom okršaju sa skupinom vandala, nepoznate nacionalnosti. Tko to ima nešto protiv Bruce Leea?

''Urbani pokret Mostar'' postoji od 1999. godine i okuplja članove iz cijelog svijeta. Čine ga učenici, studenti, intelektualci i radnici, umirovljenici, svi oni koji nisu izgubili nit za razvoj kritičkog duha i individualnog mišljenja. Glavni je cilj tog pokreta demistifikacija nacionalnih vrijednosti i medija, prevazilaženje nacionalnih mitologija, razvoj svijesti o javnom dobru, zaustavljanje urbane devastacije. Kao što to i inače biva, samo društveno i moralno devastirana sredina može izroditi urbanim intervencijama, krikovima protiv zadanog mainstream razmišljanja koje isključuje različitost, povezivanje, integraciju. U sređenim uvjetima takve bi se inicijative smatrale izlišnima. 20. srpnja 2003. godine, na godišnjicu smrti "čovjeka koji je jednostavno drag svima" pokrenuli su ideju za podizanjem spomenika Bruceu Leeu na jednom od mostarskih gradskih trgova. Kao razlog podizanja spomenika, inicijatori ideje o spomeniku ističu da u vrijeme kada su politika i ideologija okupirali i zatrovali sve segmente svakodnevnice, žele pokazati da postoji veliki dio naših života, sjećanja na djetinjstvo i prave životne vrijednosti, koje nemaju nikakve veze s politikom i "velikim pričama". Danas, u vrijeme pada svih moralnih vrijednosti, kada djeca nose pištolje i uzore vide u kriminalcima, spomenik Bruce Leeju u središtu grada predstavlja podsjetnik na dječje snove o pravednijem svijetu u kojem neće biti važna sirova snaga, već vještina, brzina i snaga volje borca za pravednu stvar.

"Mrzim kad ljudima kažem da sam iz Mostara, a oni me pitaju: iz Istočnog, bošnjačkog, ili iz Zapadnog, hrvatskog Mostara? To je jedan od glavnih razloga za postavljanje spomenika. Nadamo se da će ljudi jednog dana govoriti: Znam za Mostar. To je onaj grad s kipom Bruce Leeja", kaže o razlozima podizanja spomenika jedan od inicijatora Nino Raspudić. Mostar je od svršetka rata postao sinonim za podijeljeni, razrušen grad, krah ideje o suživotu koja je građena stoljećima i nikad se dosad nije našla na takvoj kušnji kao devedesetih godina. Prije rata u gradu je živjelo oko 130 000 stanovnika, izrazito mješovitog karaktera, bez značajnije prevlasti bilo koje nacionalne (vjerske) skupine. Otprilike 40 000 Muslimana, isto toliko Hrvata, nešto malo manje Srba, značajan broj onih koji su se izjašnjavali kao Jugoslaveni. Danas se o Neretvi govori kao rijeci podjele na zapadni hrvatski i istočni muslimanski dio. Gledao sam neki dan u kafiću dok sam ispijao jutarnji čaj čovjeka koji je optužen za granatiranje istočnog Mostara, među ostalim i rušenje znamenitog Fafrudinovog starog mosta. Bezbrižan i čio kao da nema razloga za brigu i kao da mu za vratom ne visi poduža haaška optužnica. Jedan naš tjednik već mjesecima reklamira knjigu o ratu u Bosni isječkom razgovora toga gospodina s pokojnim prezidenteom Franciscom Franjom Tuđmanom. Pita Franjo: ''Recite, taj most što je srušen, može li se više pripisati nama ili njima?'' ''Nama.'' Onda je vjerojatno srknuo kavicu, kao što ju je srkao i tog jutra u Kavkazu, lagano da si ne opeče jezik.

Ono što je za stare Mostarce obnovljeni Stari most (još bjelji, sedefniji, moćniji, a neki bi rekli i ''stariji od staroga''), to je za izgubljenu mlađu generaciju brončani Bruce Lee. On nije podignut ni zbog glumca, ni zbog filma, već je metafora samoj ideji pravde. Mali zmaj (kako su ga zvali) postao je idol ljubitelja borilačkih vještina i kultna figura onih sklonih akciji te simbol suprostavljanja zlu. Umro je pod sumnjivim okolnostima 1978. godine, po službenim obavijestima zbog bolova uzrokovanih tabletama za glavobolju i posljedica cerebralnog edema.
- 21:05 - Komentari (11) - Isprintaj - #

četvrtak, 24.11.2005.

Pao prvi snijeg

''Psi laju, karavane prolaze.''

Latinska


Park pred uredom je noćas prefarban u bijelo. Nepoznati vandali su izblajhali travnjake, drveće, krošnje, pa čak i onu smiješnu skulpturu što strši središnjem dijelu ledine. Policija još uvijek traga za nepoznatim počiniteljima, šteta se sanira, a stanari su iznenađeni. Moj prozor ne gleda na park nego na nekakvo unutrašnje dvorište. Ružno, kao i sva donjogradska dvorišta. Po praksi šminkerske arhitekture s kraja devetnaestog stoljeća pročelja su nakićena pilastrićima, vijencima, lovorikama, mitološkom plastikom. Unutrašnja dvorišta su prazna i oronula, njih ionako nitko ne gleda. Soba s ovakvim pogledom može biti samo za sluškinju. Prostor s velikim balkonom s istočne strane ima reprezentativan pogled. Puno podnevnog svjetla, zavjetrina u starim platanama i ubrzani promet iz smjera glavne ulice na južnom dijelu. Pretpostavljam da je četverosobni stan, dva kupatila, predvorje, salon, zasebna blagovaonica. Ovako uredski sređeno prije izgleda kao skladište, a ne fini buržujski stan.

Od ponedjeljka imamo novog ročnika. Uvjetno rečeno ''novog''. Dječak je naime već neko vrijeme s nama, radi kao ispomoć umjesto Ricka koji je završio civilku prije otprilike mjesec dana. Oz je sportski tip civilca. Ja i Pitt smo tipični pravnici, najsretniji smo zatrpani spisima, zakonima i pravnim priručnicima. Kad treba nositi kutije, onda se osjećamo kao jazavci bačeni u vodu da plivaju. Ozu baš nije do knjiga, nekako je i prirodno sjeo u stolicu ne-pravničkog civilca – već smo se naviknuli da mora postojati jedan takav. Pita me neki dan dok smo sjedili na kavi u Novom Zagrebu: ''Što misliš, hoće li se ponašati drugačije prema meni od ponedjeljka?'' Ja ga gledam i nemam snage reći istinu, teško je otkriti nekome da se zajebao. Zanima ga da li dolazim točno u devet. ''U početku sam bio točan. Znao sam doći i pet minuta ranije. Ali onda sam shvatio da nitko ne dolazi prije 9:15.'' Ne znam kad sam prestao biti točan. Vjerojatno je to bilo negdje oko onog trenutka kad sam na parlafonu prestao govoriti svoje ime, pa je umjesto toga bilo dostatno samo: ''Ja sam.'' Nikad ne kasnim više od petnaest minuta. Pauza je uvijek do sat vremena. Prijevremeni odlazak samo kad me pošalju kući, ali to je jako rijetko. Naravno da će se odnositi drugačije. Nije isto kad radiš za dvadeset kuna po satu i kada si prisiljen raditi besplatno. Ista vrsta posla, ali različiti status.

Jutros, dok sam se spuštao s tramvaja, razmišljam kako sam se dobro istrenirao da već šest mjeseci, svako jutro u osam ustajem da bih u devet bio u uredu. Postalo mi je normalno da potratim osam sati radeći besplatno i onda umoran dođem doma. Čak i u ovako hladna jutra kao danas, navlačim šal i kapu bez razmišljanja. Čovjek se na sve prilagodi. Ni zatvor mi ne bi teško pao nakon ovakvog iskustva. Kad si pretkraj zime nađem posao, vjerojatno će mi biti čudno da me netko plaća za rad. Sad počinjem razumijevati rimske robove, presretne što su postali feudalni kmetovi. E braćo moja, netko ti skine jedan okov s noge i već si sretan. A ovi sa slobodnim nogama ni ne znaju gdje bi ih prije podigli.

Jeste vidjeli najružnijeg psa na svijetu? Umro jadničak. Gdje god pogledam, krezubo pseto. Novine, internet, televizija. Pita me jedna kolegica iz ureda: ''Jesi vidio psa?'' ''Kojeg psa?'' ''Pa onog ružnog.'' Još mi je u grlu onaj zalogaj koji je zastao kad sam ga prvi put vidio. ''Ajde, molim te, dosta više s tim psom. Nek počiva u miru.'' Stvarno je ružan. Bio.
- 21:33 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 20.11.2005.

Zašto ljudi pjevuše debilnu reklamu t-mobila?

''Glupo je platiti više.''

Tele 2


Bio je četvrtak kada sam se probudio u šest, još jedno bolno iskustvo s početkom radnog dana u praskozorje, a to mi uvijek teško padne. Nisam jutarnji tip. Uvijek sam se divio ljudima koji iskoče iz kreveta s osmjehom, pjevuše dok spremaju doručak, orni kao sibirski jazavci u podne. Ili je to tako samo na reklamama za žitne pahuljice i margarin? Rušim sve pred sobom, obuvam cipele kojih desetak minuta, gledam u ogledalu svoje krmeljave oči i mislim si kako bi bilo dobro nabiti sunčane naočale na nos. Samo što sunca nema ni blizu. Parkić je prekrio mraz, prvi ove godine.

Prešao sam cijeli grad u potrazi za šubarom. Sjeo sam u Tkalči na klupicu i pojeo kebab. Ljuti, pravi turski. Muški šoping je jedna vrlo jednostavna misija. Uđeš u trgovinu, prelistaš vješalice, izvučeš par primjeraka, isprobaš, kupiš. Za vrijeme jednosatne pauze za ručak uspio sam kupit čak dva džempera. Postoji nekoliko dućana u kojima mi se uvijek nešto svidi, tako da nema smisla obilaziti preširoku ponudu zagrebačkih butika. ''Želite ljute paprike u kebab?'' ''Da, molim, nek bude šarf.'' Nakon toga malo dobrog vina. Oz je donio u ured butelju portugisca, točile su se čaše, povlačilo se u grlo, prošlo je martinje, pa je sada vino najbolje. Ja volim popiti buteljicu kvalitetnog vina. Prošetao sam prošli tjedan onom uličicom što ide od Cvjetnog trga iza pravoslavne crkve do Ilice, bio je neki vinski sajam. Nije moglo proći, a da si ne kupim bocu crnoga. Iako, u izboru između vina i rakije, prednost dajem žestici, bez dileme.

U uredu se pjevuši tema iz nove reklame t-mobila. Pa koji jebeni kreten je smislio takvu strahotu? Predlažem uvođenje smrtne kazne u novelirani KZ samo za takve osobe. Debilček u bijeloj košuljici pleše po bijelo-rozom ekranu. T-mobile, dabogda završio u stečaju! Eto, nisam vam rekao da sam si nabavio Tele2. Za sada ne koristim puno teletinu jer sam na vipu, ali sam stavio karticu u stari mobitel, pa će poslužiti kad nestane kuna. Dakle, zamislite si vi taj ured: jedan biser gleda nekakvu lošu srpsku pornjavu, druga biserka pjevuši reklamu t-mobila, a treća igra igrice. Komentira neki dan moja direktorica Big brother. Ja se pretvorio u uho, ajde da vidim što će izvaliti. ''Pa to je prestrašno'', obraća mi se zgroženo. ''Čitam naslov u jutarnjem: Sanja oralno zadovoljila Matka.'' Kažem joj ja da po svemu što sam vidio toga nije bilo. Jebiga, ne možeš sad babi reći istinu da se mala stvarno zavukla pod poplun i sočno mu posaugala kitu. ''Ali, kako mogu staviti takav naslov?'', nastavlja ona. ''Ma znate, taj jutarnji, večernji, to vam je sve žuti tisak, tko više vjeruje u te stvari.'' U jednom uglađenom, finom građanskom društvu se ne puši kurac. Možda sam ja previše neformalan s mojom direktoricom. Dolazi ona neki dan u ured i pozdravlja nas, svi joj fino ''dobar dan'', jedino ja ''bok, bok''. Gleda mene Oz u čudu: ''Pa kaj ste si vi na bok, bok?'' A ja mu kažem: ''Pa nije sad neka nepoznata osoba da trebam sve formalizirati. Što bih tebao – kus-di-hand? Rukoljub i naklon?'' Je li u redu ako direktoricu pozdravim s ''bok''?

Sestrina prijateljica je jučer slavila rođendan. Okupili smo se u jednom restoranu, naručili, pili vino i ugodno razgovarali. Priča mi jedan od sudionika tog uglednog skupa kako mu čistačice zagorčavaju život. Čovjek služi vojsku u jednoj srednjoj školi u zapadnom dijelu grada. Situacija je sljedeća: čistačice su lijene kuje kojima se ništa ne da raditi osim pljugati, tračati i piti kavu. Onda ih ravnatelj potjera da idu skupljati smeće oko škole, a one fino potjeraju ročnika da radi njihov posao. A ovaj jadnik grablja lišće po cijelom kvartu jer se tim kravetinama ništa ne da. Onda se pojavi domar koji bi trebao popravljati klupe, zabijati čavliće, farbati stolariju, ali se ni njemu baš ništa ne da. Eto posla za potlačene civilce! Uglavnom, fino smo večerali, pa se uputili prema Gjuri, toliko sam se razbacao na podiju da me sada bole svi mišići. Težak je život nas civilnih ročnika, zato je svaka prilika za malo zabave dobro došla. Dižem čašu za svoje čitatelje i posljednja dva mjeseca koja su preda mnom. Živjeli.
- 00:56 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 18.11.2005.

Dunav tamjan odranja

Porušena kuća, Vukovar

Zverko ludila, što si se probudila? Crni ti je princ poljubac dao. Al' neću se stideti što Boga neću videti, jer to i nije Bog kojeg sam znao.
Kada sklopim oči, nebom naiđu lađe, zvona, lavež, komšijske svađe, miris svežeg oranja.
Ali kada svane, vetri s reke zacvile. Znam, to tuže vodene vile. Dunav tamjan odranja…

Đorđe Balašević (''Čovek s mesecom u očima'', posvećena Vukovaru)


Preko tisuću bombi rasulo je grad u najsitnije komadiće. Toliko sitne da ga više nitko nije ni prepoznao. Nisu znali čiji je. Spaljeno kamenje i lešine, to ne može biti grad, ni srpski, ni hrvatski. Jedno veliko groblje na kojem smo zakopali zlo. Posijano nemarno i harno, uzgajano slatkorječivo i pozorno, požnjeto nemilosrdno i bijesno, zakopano mirno i plačno. Ostala je sramota.

Nakon što su srpske paravojne formacije ušle u Vukovar, područje je napustilo gotovo čitavo stanovništvo hrvatske nacionalnosti. Veliki broj njih je ubijen. Svijet je to s pravom nazvao etničkim čišćenjem. Slike razularenih četničkih postrojbi što su uz prigodne koljačke pjesme marširale ulicama šokirale su javnost. Neobjašnjiva količina zla. Nitko ne zna otkuda se izrodila, ali je sigurno da će se širiti gore od kuge, side i malarije zajedno – na sve strane, teško da će ostati zdravih glava nakon svega toga. Tako je i bilo.

Preko 250 ranjenika i civila izvučeni su odmah iz gradske bolnice i odvedeni na svinjsku farmu Ovčara gdje su po kratkom postupku likvidirani. Dio hrvatskih vojnika je nakon okupacije odveden u logore, među kojima je najozloglašeniji onaj u Sremskoj Mitrovici, gradiću u Vojvodini, tek nedaleko od mjesta zločina. Velik broj žrtava popraćen je i napadima na obližnje gradove, najviše Vinkovce i Osijek. Procjenjuje se da je u Vukovaru stradalo oko 1100 civila – staraca, žena i djece. Više od 4 000 ranjenih, 5 000 odvedenih u logore, mnogi od njih se još smatraju ''nestalima''. Ogromne gubitke je pretrpjela i suprotna strana, među njima veliki broj prisilno rezerviranih. Neki povjesničari smatraju da je Vukovar namjerno žrtvovan – o tome danas ne postoje ozbiljnije analize. Zajedno s opsadom Dubrovnika, Sarajeva i masakrom u Srebrenici, vukovarska tragedija je jedan od najvećih zločina u ratovima što su se vodili na ovim prostorima devedesetih godina prošlog stoljeća.

Fascinantna je ta geneza destrukcije. Zlo je pojam (gledano kao moralno loše) koji opisuje činove, misli i ideje koje donose propadanje i smrt. Ono je duboko ukorijenjeno u ljudskoj prirodi, postoji otkako je svijeta i vijeka, a biti će ga i nakon nas. Gledano u globalu, ono je pojedinačno. Ne možemo reći da su svi ljudi zli. Ne možemo reći ni za većinu. Kada ne bi bilo tako, onda bi živjeli u kaosu, a to (bez obzira na sve slabosti današnjice) nije slučaj. Što se onda dogodi u jednom ključnom trenutku da se pojedinačno (prirodno) zlo koncentira u skupinu i producira patologiju mase? Možda jednostavno postane obrazac po kojemu se svi moraju ravnati inače bivaju eliminirani. Potrebno je naći jako dobro opravdanje da bi suštinski dobrog čovjeka okrenuli na drugu stranu. Ne znam kakav to motiv mora biti. Možda strah. Ili obećanje. Svi znamo onu šablonu iz filmova: na jednom ramenu stoji anđeo, na drugome vrag, u sredini je neodlučnost. Razmislite malo o tome što bi trebao neko napraviti da vas navede na ono najgore i najnehumanije. Uvijek se sjetim one dječje metafizike, sigurno ste i vi imali takve rasprave: da li bi mogli ubiti čovjeka? Gotovo svatko će odgovoriti negativno. Onda, slijedi preformulirano pitanje: da li bi ubili čovjeka u samoobrani ili da zaštitite neku dragu osobu? Naravno da će sada većina odgovoriti pozitivno. Tu još uvijek nismo prešli granicu iako smo na pravom putu da promijenimo stranu. Izvanredna, neredovita situacija poticajno djeluje na zlo. Vjerojatno je treće preformulirano pitanje najteže: da li bi ubili radi osvete? Kršćanstvo tu ne ostavlja puno dvojbe. Kada ne bi bilo tako, vjerojatno bi upali u duboki vrtlog bez pravila. Čudno kako me ovo razmišljanje dovelo do riječi o kojoj sam razmišljao na početku. ''Oprostiti.'' Zvuči teško, ali samo dobar čovjek ima tu moć.
- 19:05 - Komentari (8) - Isprintaj - #

srijeda, 16.11.2005.

Postoje dani kad bih zbrisao u Rio de Janeiro

Copacabana, Rio de Janeiro

Umoran od sebe, i sit pitanja
Što sam, i što morao bih biti,
Na pramcu broda stojim, što me nosi
Naprijed i naprijed, morem pod zvijezdama.

Matthew Arnold (Samodostatnost, 1854.)


Negdje oko pola devet razišli su se oblaci na Ljubljanskoj, a u zraku se osjećao miris otkosa. Postoje trenuci kada čovjek osjeća da sve sjeda na svoje mjesto. To nije bio jedan od tih trenutaka. Skoro sam se spotakao na stepenicu dok sam se spuštao niz pothodnik, nisam promatrao grafite na zidovima, nisam čak ni bacao letimični pogled na svoj ručni sat, kako to običavam činiti izjutra. Ignorirao sam odvezanu pertlu. Zaboravio sam čak i na tramvajsku kontrolu. Jedino mi ti čudni snovi nisu izlazili iz glave.

Okretanje testa mi se činilo kao deja-vu. Ovog puta sam bio mnogo napetiji. Želučani problemi su se vratili već pred neki dan, a danas je sve kulminiralo mučninom, grčio sam se u uredu dok sam ponavljao dijelove zakona koje uporno preskačem. Mislio sam da će biti bolje nakon što nešto prigrizem. Ali nije bilo bolje. Ja sam izrazito želučani tip. Sve najgore što mi se dogodi odlazi u želudac. Ne ostaje čak ni u kratkom pamćenju, ni u potisnutoj traumi, ni u zabrinutoj glavi. Sve ono što nikada nisam izgovorio sjedi u mojem želucu i izjeda ga dok se ne ispovraćam i pobacim. Samo ga alkohol može do kraja izjesti. Gastali su tek priručno sredstvo, umjesto bombona ili kave koju sam prije nekoliko godina prestao piti.

Nakon što sam položio papir s pitanjima na klupu, više nije izgledalo kao prije tri tjedna. Bacio sam oko na nekoliko brojeva koji će očito ostati prazni. ''Pizdu materinu, ovo nije dobar početak.'' Počinjem pisati u nadi da će me ponijeti inspiracija. Negdje je nestala, vjerojatno je otišla zajedno s jučerašnjom maglom. Već je iscurilo pola predviđenog vremena, a ja još razmišljam o ovih nekoliko pitanja. Sada sam već siguran da sam popušio svoje i da ću morati iscrtavati nove planove. Već mi je dosta planova koji se ne ostvaruju. Razmišljam o tome kako bi bilo dobro da sve nestane. Kako bi to bilo dobro. Da ležim negdje na brazilskim pješčarama i da uživam u svojem besmislu. Prevelik teret za ovaj svijet, a najveći za samog sebe. Ne postoji stvar koju bih mogao prezirati koliko vlastito postojanje. Taj trenutak je bio toliko nepodnošljiv da sam otišao iz dvorane.

Za nervozu je dobra čokolada. Odeš u Kraš, naručiš deset deka čokoladnih badema ili lješnjaka, pa ih smažeš već od Ilice do Cvjetnog trga, tako brzo da te na početku Preradovićeve počinje gristi savjest, toliko jako da moraš pojesti još jednu palačinku. Crepes de Paris, ili kako se već zove to sranje po sedam kuna. Jednu sa cijanidom, orasima i kokosom molim. ''Hoćete šećera preko?'' ''Molim lijepo, hvala.'' Ponovno ured. Svi se raspituju kako je bilo, mene hvata neka potreba za smijehom. U nemogućnosti da se rasplačem, ja se obično smijem. Oni koji me znaju, reći će da se puno smijem. Zapravo, više smješkam nego smijem. Ali ne plačem. Ja nikad u životu nisam plakao. Sjetio bih se da je tako nečeg bilo.

Jednom me je netko pitao što želim raditi u životu. Zamislio sam se. Rekao sam da želim mijenjati svijet. Netko pametniji je rekao da revolucionari mijenjaju sve osim sebe. A zašto bi se mijenjao netko tko je zadovoljan sobom? Uvijek sam zavidio ljudima s viškom samopouzdanja. Vraćao sam se Vukovarskom prema Savskoj, rano se već aktivirala ulična rasvjeta, ljudi su užurbano prelazili raskršće, a ja sam se pokušao sjetiti nekoliko stvari koje bi me mogle razvedriti. Ček' da razmislim: Stvar broj 7 na zadnjem albumu Seke Aleksić? Fatov blog? Zadnji kinder pingui u frižideru? Drkica? Dvije duple šljivovice? Lajna bijelog? (Sada slijedi epilog u maniri završnih riječi Oprah Winfrey ili Jerryja Speingera) Bez obzira kako vam teško bilo, koliko god vas jebali na poslu, koliko god puta pali ispit, ne zaboravite da je život lukavi igrač i da vam možda već sprema čudesni preokret. Do sljedećeg puta, čuvajte sebe i jedni druge.
- 20:54 - Komentari (4) - Isprintaj - #

subota, 12.11.2005.

Mjesec peti

''Ustaj i poleti
ko faun što pleše u sjetilnom užitku;
vini se visoko i ostavi zvjer,
neka tigar i majmun uginu.''

Tennyson (In Memoriam, 1850.)


Ako sam na početku ove višemjesečne priče imao ambicija u stjecanju novih znanja, iskustava, prakse, sada je to potpuno nestalo. Čekam samo da sve prođe. Ima dana kad mi se čini da se negdje na obzoru nazire kraj siječnja, gledam okićene shopping centre, novogodišnje ponude u izlozima putničkih agencija, a s lokalnih radio stanica već se naveliko ori božićna ljigica Georgea Michaela. Samo nisam siguran je li to Božić ove godine uranio, kao što je uranilo proljeće, a i kiše su se jesenas spustile već u kolovozu. Onda se pojavi dan, poput jučerašnjeg, kada se osjećam kao da sam upao u rupu bez dna. Besmisleno jurcanje, dostave, fotokopiranje, faksiranje – u međuvremenu listanje ispitne literature – i tako do 17 popodne, izlazim iz ureda, spustio se već novembarski mrak, najradije bih na neko druženje, kavu, rakiju, ali za to nema vremena. Čim dođem doma, otvaram knjigu (kao da je već nisam listao u pauzama između radnih zadataka), bacam se na krevet…i tako dok ne utonem u košmar ili san.

Jučer je navodno bilo Martinje. Ne znam kakav je to praznik, ali kažu da ima nekakve veze s vinom i opijanjem. Zvuči dobro – još jedan dobar povod za razbijanje. Ali ja sam umoran. Proveo sam dan na jednoj tribini, toliko me iscrpila da nemam snage ni za Seku Aleksić u Bestu. Vrlo dobra tribina – upoznao sam puno mladih Roma iz Hrvatske, Makedonije… Jedan dečko je završio pravo u Skoplju, vrlo pametan, raspravljali smo malo o položaju Roma u njihovoj zemlji. U Makedoniji živi više od 150 tisuća Roma. Pitao sam ga koliko ih ima među studentima. ''Ne previše, iako postoje posebne upisne kvote koje olakšavaju upis na neki od fakulteta.'' Čini mi se kao da premalo činimo na obrazovanju tih ljudi, nismo spremni poduzeti mjere da barem svaki od te djece završi osnovnu školu. Nedopustivo je da danas postoje nepismeni ljudi – a takvi, vjerujte mi, postoje. Momak od dvadeset godina koji se ne zna potpisati, nisam mogao vjerovati kad sam to vidio! Ova država mora preuzeti odgovornost za takvo stanje. Onda upoznaš mlade obrazovane ljude romske nacionalnosti, puni su dobrih ideja, svjesni su težine situacije i žele da se nešto promijeni. Moramo se boriti protiv diskriminacije i rasizma – ako u segregiranim razredima u Međimurju ne vidimo problem, onda s našim razmišljanjem nešto ne valja. Ne možemo djecu od malih nogu učiti da se zatvaraju u zasebne torove – to možemo raditi ovcama i kravama, ali ne i ljudskim bićima. Iz segregiranih razreda i škola se ne može učiti o toleranciji jer je to zločin protiv tolerancije. Nemojte nikada procjenjivati ljude prema njihovoj rasi ili nacionalnosti.

Gledao sam neki dan na televiziji prilog o patuljcima, tj. onom poremećaju rasta, bit će navodno sutra i dokumentarna emisija na RTL-u. Uglavnom, posjetilo me to na jednu bizarnu situaciju u tramvaju neki dan. Vozim se prema svom kvartu, negdje nasred Mihanovićeve ulazi patuljak, rastom meni negdje do pupka, duge sijede kose i spljoštenog nosa. Ne znam procijeniti koliko ima godina, teško je to kod patuljaka, rekao bih da je prešao tridesetu, ali je prerano ostario. S desne strane sjedi bakica, drži u krilu sinčića, nema više od pet godina, ali opet, teško procjenjujem i dob djece. Brije patuljak nešto sam sa sobom, najprije ga ne kužim, ali onda mi se pričini da sam čuo: ''Puši kurac.'' Okrećem se da se uvjerim kako mi se pričinilo. ''Kurac.'' Patuljak recitira svoju brojalicu. ''Penis.'' Nekoliko sekundi tišine. ''Kurac bih nabio.'' Bakica se pravi da ne čuje, priča s dečkićem: ''Da, da, to je tramvaj, vozimo se u tramvaju.'' Dijete: ''Tran-baj, tran-bvaj.'' Patuljak: ''Šupak'' Ponovno se okrećem. ''Nabio bih ti ga u šupak.'' Ljudi slušaju. ''Šupčić.'' Baka nastavlja svoju briju: ''Imamo još dvije stanice, pa ćemo ići kod tate.'' Dijete: ''Ta-ta, ta-te.'' Patuljak: ''Nabio bih ga ko konj.'' Dijete: ''Konj, konj.'' Bakica: ''Da, da, vidi tramvaj.'' Klinac: ''Konj, konj!'' Patuljak je izašao kod Cibone. Mislim da je promijenio moju predodžbu o malim bespomoćnim patuljcima.
- 19:19 - Komentari (8) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 07.11.2005.

Pariški tjedan paljevine

Prolaznik iza razbijenog stakla, Aulnay-sous-Bois, sjeveroistočno od Pariza (foto: Reuters)

''Kad prestane uzrok, prestaje i posljedica''

Latinska


Pokušavam ovih dana malo pratiti medije koji redovno prenose tijek zbivanja na pariškim ulicama, ali vrlo malo se govori o uzrocima toga bizarnog stanja. Čini mi se kao da jedan dio komentatora likuje nad situacijom koja je po njima izravna posljedica loše imigracijske politike. Gledatelju (čitatelju) se servira zaključak (koji doduše nitko ne želi izravno izgovoriti) da su si Francuzi sami krivi što su predgrađa svojih gradova nastanili crnčugama i Arapima. To je razmišljanje Hrvata vulgaris koji ne zna mnogo o suvremenim procesima u postindustrijskim zemljama, najvjerojatnije nikad ni nije bio u Parizu ili Lionu, ali iz svog ratnog iskustva ima fobiju od miješanja naroda, rasa, vjera. Kao što je to nedavno rekla jedna stanarka BB kuće: ''Nemam ništa protiv drugih naroda i rasa, mogu mi biti i simpatični, ali ne želim da mali žuti nastane Hrvatsku.'' Ne samo žuti, nego i crveni, zeleni, šareni. Posljedice zatvorenosti, ksenofobije i straha od različitosti naše će društvo teško prevazići. Iako ne treba zaključivati da je to samo naša posebnost – slični stavovi postoje i u razvijenim zemljama, ali ne predstavljaju dominantan stav. U Francuskoj je pred državom i zakonom svaki njezin državljanin bez obzira na rasu, vjeru itd. – Francuz. ''Dijete Republike'', kako su to još prije dvjesto godina zapisali autori Marseljeze. U formularima ne postoji polje koje bi odgovaralo našem pojmu ''narodnosti'', takva je kategorija Francuzima poprilično apstraktna.

Bilo je negdje oko Božića pretprošle godine kad sam boravio u Parizu, prvi put u životu, sletjeli smo na Charles de Gaulle u trenutku kada je otkazano nekoliko letova za Los Angeles, zbog dojava o mogućim terorističkim napadima. Vrlo detaljne kontrole su uključivale čak i provjeru cipela. U gradu prevladava šarenilo, kao i u svakoj velikoj metropoli. To je nešto što kod nas ne postoji, čak ni u Zagrebu koji je ipak milijunski grad. Subsaharski crnci u vrećastoj obleci, muslimanke prekrivene hidžabima, Arapi u lijepim poslovnim odijelima, Srbi i Hrvati u komunikaciji na svojim jezicima nasred metroa, Azijati s vječnim osmjehom na licu… Nitko nikoga ne gleda čudno. Francusko društvo se odavno prilagodilo na to šarenilo, posebno u velikim gradovima. Još je šezdesetih godina počelo masovno uvoženje radne snage iz bivših kolonija i otada se asimilacija provodi poprilično bezbolno. Jezik ne predstavlja veći problem budući da je većina imigranata iz frankofonog područja, vjera je privatna stvar u čisto sekularnoj državi, a rasa je obilježje vanjštine, nebitno u društvo koje kao najveći ideal ističe – rad. Danas je Francuska već nadišla industrijski bum, uslijedio je snažan razvoj tehnike, pa je i nestalo potrebe za tolikom uvoznom radnom snagom. Predgrađa velikih gradova zato postaju kolonije nezaposlenih i siromašnih, socijalna bomba koja samo čeka da netko baci šibicu, pa da eksplodira.

Spavali smo u jednom lijepo uređenom hotelu u zapadnom dijelu grada, Nuilly sur Seine, to je nedaleko od la Defense, svojevrsnog pariškog Manhatana. Kvart koji bi svatko poželio: male mirišljave pekarnice, čiste ulice s nasadima cvijeća, delikatesni dućani, prodavaonice sira, čokolade, cvjećarnice… Recimo da je to kvart u kojem ne tinja bomba socijalnog bunta. S druge strane, uvijek se sjetim hotela u širem centru Rima, nedaleko od Statione Termini, izgledao je sasvim prosječno, bez obzira što je imao četiri zvjezdice. Taj je kvart djelovao zastrašujuće: na svakom uglu skupine maloljetnih azijata, prazne noćne ulice i povremeni povici, trčanje, koraci, smrad iz tajlandskih restorana, žene koje izgledaju kao prostitutke… Recimo da nije uopće ugodno prošetati se tim ulicama.

Zagreb, prva polovica studenog, na sreću bez dima. Nema čak ni magle. Probudio sam se mamuran, tražio sam tekućinu jer mi je grlo presušilo od isparavanja alkohola. Noćas sam se razbio na tulumu koji sam zajedno sa svojim kolegama organizirao u čast trećeg rođendana stranice na kojoj radimo. Lijepa obljetnica i još ljepši odaziv, sukladno ugledu koji uživamo među studentima. Naravno da sam zaboravio ključ i mobitel. Sjedio sam na klupici sam, usred parka, pokušavao uključiti prisebni dio mozga. Odlazim kod kolegice u susjedstvu, zvonim na parlafon, pitam da li mogu na telefon. Srećom uspio sam dobiti sestru, inače bih morao prespavati na njenom kauču. Onda nije ni čudo da se budim mamuran, oblačim se pola sata, a onda skužim da sam naopako navukao majicu, vjerojatno i čarapu. Ručali smo u piceriji. Sasvim običan nedjeljni ručak – desert je bila torta od jabuka i frape od banane sa šlagom. Sutra počinje novi radni tjedan.
- 01:22 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>