utorak, 27.12.2005.

Dok se mast cijedi niz bradu, a prvo dugme na hlačama lagano popušta

''Primi kako ti se daje, ako želiš biti sit.''

Latinska


Ah to božićno vrijeme… Masna hrana, preslatki kolači, smješkanje ljudima koje ne možeš podnijeti tijekom cijele godine, ljigave pjesmice, babetine koje se guraju u dućanima… Čokolaterija na trgu, bakica u redu ispred mene, drhtavim glasom: ''Molim vas jednu bombonjeru''. (Te socijalne Kraševe trgovine su fora jer možeš kupiti već zamotane slatkiše, onako u ružni kičasti celofan, s uzorkom na srca ili rascvjetale ruže!) ''Recite mi do kada je rok trajanja.'' Ja si mislim: Koji ti je kurac babo, kupuješ zamotanu čokoladu i sad hoćeš da ti žena odmotava sve kako bi pročitala datum! Žena čita datum s neke druge kutije. Nastavlja prijekornim glasom: ''Je li sigurno do tada?'' Bio je to trenutak kada sam u svojoj mašti izvadio komad debele špage i zadavio bakicu nasred dućana. Pa jebem ti Božić i senilne penzionere. Čujem da im Sanader vraća dug – to me uopće ne veseli jer će ionako sve zapiti i pojesti, a nama mladima ostaje figa. Izmotavanje u dućanima me uvijek izbaci iz takta. Sigurno ste već naišli na babetinu u lokalnom dućanu kako pola sata izabire kruh, drhtavim glasom: ''Dajte, prosim vas lepo, neka bude više reš pečeni.'' Prodavačica: ''Može ovaj?'' Baba: ''Ma dajte, možda je bolji ovaj iza.'' ''Ovaj ovdje?'' ''Da, taj.'' ''Evo, izvolite.'' ''Joj, ne, nisam dobro vidjela, dajte ipak onaj drugi.'' Koja je tajna u izboru kruha? To je očito neki istančani šmek koji ja ne prepoznajem.

Masna hrana. Stara je spremila ovaj vikend neku svinjetinu, mast se cijedila niz bradu, kolesterol se kondenzirao među zubima, kožica je krckala. Ja stvarno ne mogu podnijeti tu tešku hranu. Ovo ljeto sam doživio da mi posluže zaklano prase na ražnju, bez ikakvog priloga, ičega. Smučilo mi se. Od toga je valjda gore jedino svježe priklano janje. I tako, jedem ja komadić svinje i cijelu zdjelu salate, a na sve strane samo se grabe komadine, cuclaju se koščice, isisava se masnoća. Pa šta fali normalnoj hrani? Srećom, čovjek se može najesti kolača, toga za Božić nikada ne fali.

Božićni SMS je trash ogromnih razmjera. Nadam se da niste slali mobilne poruke svakome jer ovu tradiciju namjeravam solidnu popljuvati u slijedećih nekoliko rečenica. Prvo: serijske poruke, bez imalo osobnosti, samo se forwardaju, pa dok ih čitaš misliš: Kojim je sve to ljudima poslao, kladim se svima iz adresara. Ipak najveći trash su poruke koje počnu dolaziti već oko ponoći, u noći s Badnjaka na Božić. Halo?! Pa nije ti to Nova godina, pa da čekaš ponoć i onda štancaš glupave stihove u desetercu! Kladim se da su to oni isti ljudi koji prije ponoćke nabace koju petardu, jer ''došao nam je Božić''. Fascinantna mi je kultura ljudi koji su do prije desetak godina slavili Dane dječje radosti, a danas su veliki katolici i poznavatelji ''starih hrvatskih običaja''. Odmah nanjušim te fejkere, a ni ne smatram se vjernikom. Drugo: Božić je prvenstveno vjerski, pa samim time i intiman, obiteljski blagdan. Ja za najveći dio svojih prijatelja ni ne znam jesu li vjernici, to mi u životu uopće nije bitno. E sad, kad šalješ čestitke, trebalo bi voditi računa da je primatelj osoba kojoj taj dan ima posebno značenje, dakle, praktični je katolik. Slanje serijske poruke svima iz imenika samim time ne vodi računa o privatnim osjećajima svakog od tih ljudi. A doživio sam ovih dana, obavljajući svoju službu civilnog ročnika, da smo u uredu slali božićne čestitke osobama koje se zovu: Nasir Džemaili, Murka Ismailović, Siniša Jovanović, Mao Tse Tung (imena promijenjena da bi se zaštitili nevini). To je kao da mi neko sutra čestita Roš Hašanu. Mislim thanx, ali to mi ne znači previše. Eto, zato nisam nikome slao božićni sms, ali ću vrlo rado svima čestitati Novu godinu.

Primijetio sam da se danas svi nešto hvataju oko trbuha. Ili provjeravaju koliko se sala nakupilo ili boluju od želučanih problema. Navodno su deseci Zagrepčana završili na ispumpavanju zbog prežderavanja. Ali još nije vrijeme za dijetu. Treba preživjeti nekoliko blagdanskih dana, pa od siječnja samo korica kruha i čaša vode. Pretpostavljam da vas je počela tresti groznica najluđe večeri u godini. Ja si samo razmišljam koga ću pozvati na tulum i molim Boga da nemaju ništa ugovoreno jer ću ostati sam doma uz tamburice na HRT-u. Tako ti je to kad ostavljaš planove za zadnji dan.
- 19:06 - Komentari (12) - Isprintaj - #

petak, 23.12.2005.

Otvoreno pismo Djedu Mrazu

''Rudolf, sob crvenog nosa,
Imao je blistav nos,
A kad bi ga vidio,
Rekao bi da čak i sjaji.''

Johnny Marks


Dragi Djede,

Pišem ti ovo pismo u nadi da ćeš naći malo svog dragocjenog vremena za jednog civilnog ročnika kojeg muče mnoge dvojbe i sumnje. Poznato mi je da si u ovo vrijeme najviše zaposlen, a nagađam i da umjesto tebe većinu pisama otvaraju tvoja vjerna potrkala – vile i vilenjaci. Nadam se da im redovno uplaćuješ sredstva u fondove jer nemaju svi sreću uživati u povlaštenim mirovinama, kao ti Djede ili zastupnici u parlamentu moje daleke zemlje. Ne znam da li uzimaš civilne ročnike da ti pomažu? Ako imaš kojega, shvati ih ako te mrze svakim danom sve više. Najviše će te voljeti kad istekne i posljednji dan vojnog roka, pa ćete svi nazdraviti s nekom ljutom laponskom rakijicom.

U ovo veselo blagdansko doba često mi misli polete do dalekog sjevera, bijelih prostranstava i drvenih kućica s malim prozorima. Nadam se da ševiš okolo djede. Od pojave vijagre puno se toga promijenilo, kažu da je u tim godinama i bolje nego dok si mlad. Samo se okani igrica s djecom jer te takve sramote neće zaštititi ni diplomatski imunitet, ni eksteritorijalnost brvnare u kojoj griješ svoje laponsko dupe. Čuo sam da si popularan među sobovima. Udruge za zaštitu životinja ipak ti preporučuju nabavku nekog dobrog kamiona umjesto uprezanja ergele jelenova. Pozdravi mi Rudolfa i poruči mu da su i Hrvati prihvatili stari laponski (američki?) običaj iznošenja vjedra vode pred kuću kako bi se sobonja dobro napio.

Kada su mi u jedanaestoj godini života zločesti drugovi (koje smo odjednom morali nazivati nastavnicima) rekli kako Djed Mraz ne postoji, poskidao sam sa zida sve tvoje postere, uključujući i one gdje si oskudno odjeven i piješ Coca Colu na Karibima. Novi dedek se zvao Djed Božićnjak, također je imao crveni mantl i bijelu bradu, zlostavljao je sobove i podrigivao nakon cole, ali je redovno odlazio na misu i glasao je za HDZ. Vjerojatno je bio odlikovan Veleredom kralja Tomislava s lentom i Danicom za doprinos stvaranju hrvatske države. U apokaliptičnom okršaju Djeda Mraza i Djeda Božićnjaka pobijedio je onaj pravi, onaj kojeg istovremeno nazivaju komunističkim surogatom i kapitalističkim smećem. Djede, vidiš da se dugotrajno vježbanje u teretani ipak isplati.

Prošla su ta surova vremena, onog fejkera više nitko ni ne spominje, ostao je samo stari Nikola koji me sa svojom mitrom plašio i podsjećao da nije dovoljno ići subotom na vjeronauk u crkvu, nego treba odraditi i onaj školski, a poželjno bi bilo otići i na misu, crkveni zbor, ekumenska druženja. Uvijek je negdje sa strane prijetila ona šiba koju bi lukavo uvalio Krampusu. A ti djede nisi nikad dijelio šibe, samo bogate sindikalne pakete. I nisi tražio ništa zauzvrat, osim eventualno malo maženja po koljenima i trljanja ispod kaputića (prva erekcija?). Voljeli smo te kad bi dobili igračke na baterije, a mrzili kad bi podvalio neke dosadne knjige. Znao si da je dijeljenje bombona čisti bullshit i da se od tebe očekuju autići na motorni pogon, najnovije društvene igre, švicarske čokolade, a ne pepermint ili 501 sa crtom. Hvala ti što si me već u tim godinama upoznao s materijalističkim svijetom.

Nadam se da ćeš se i ove godine sjetiti čarape koju vješam o svoj kamin. (Oprosti, nisam našao ni jednu čistu, veš-mašina se pokvarila, a gazdarica nikako da pošalje majstora) Ovdje bih htio napisati nekoliko riječi o poklonu kojeg očekujem. Radi se o vinu, a znaš da je tvoj civilac već godinama na liječenju od alkoholizma, još od vremena kad je shvatio da je život smrdljiva rupa i da Ribar košta samo 15.99 kuna po litri, a puca besprijekorno. Ove godine želim frajerski proslaviti Božić, pa te molim da mi pošalješ litricu Marques de Caceresa. To je ono čudo što je Gotovina cugao na Kanarinskim otocima dok su ga uvatili. Nadam se da ću s čašicom Marquesa izgledati kao pravi mafijaš kojeg traži interpol i ševi diljem zemaljske kugle, od Herceg-Bosne do Mauricijusa.

Na kraju, dopusti Djede, da ti poželim puno zdravlja, da poživiš još dugo i da nas uveseljavaš svojim darovima. U prilogu ti šaljem domovnicu, rodni list, dva pisma preporuke, motivacijsko pismo, prijepis ocjena i liječničku dokumentaciju, sve na hrvatskom, engleskom i laponskom.

Odano tvoj,
Civilac
- 00:18 - Komentari (6) - Isprintaj - #

nedjelja, 18.12.2005.

Zašto ne valja miješati dvije vrste rakije?

Dajte mi vina, hoću lom,
dajte cigane za stol.
Ne sviraju, nek me razbole,
kad me njene oči ne vole.

Narodna


Nešto prije podne, danas je nedjelja. Valjda. Dižem se s kreveta u vrtoglavici. Nasred dnevnog boravka svučene traperice, na kauču boksačice, na podu mobitel. Izrigana školjka. Pokušavao sam se sjetiti kada sam stigao doma, ali nisam imao osjećaj za vrijeme. Sve je počelo s rakijom, napisao sam valjda već negdje da mi je to najdraže piće. Otišli smo ja i Dubrovčanin na jedan tulum, prijateljica mi je slavila veliki dobitak, naime, digla je lovu na milijunašu. To je trebalo proslaviti. Hrpa meni nepoznatih ljudi, ali besplatna cuga. ''Stock bez leda molim.'' I tako cijelu večer. Onda smo pokupili neke cure, ili su one pokupile nas, zapravo prije ovo drugo jer je jedna od njih vozila. Završavam ovaj kratki opis kako ovaj blog ne bi devaluirao u dnevnik srednjoškolca. Točka. Došao sam doma. Bilo mi je dobro. Sjeo sam za komp, digao cajku u winamp i prošvrljao forumom. Zavalio se na kauč, uhvatila me vrtoglavica. Crno-bijele fotografije iz tridesetih godina prošlog stoljeća posložene iznad klavira sada su lebdjele po plafonu, gore, dolje, neke su bile i na vratima, prozorima, a najveća od njih, slika građanske obitelji sada hoch i noble lebdi nad wc-školjkom, tamo gdje joj je i mjesto. Izrigao sam se. Pao sam nekoliko puta, otuda valjda i masnica na mojoj lijevoj nadlaktici. Pišem sve ovo iz jedinog razloga da vas upozorim kako ne valja miješati stock i rakiju. Netko pametan mi je već ranije rekao da je najveća smrt kada pomiješaš dvije vrste rakije. Ja ću vam još samo reći da nakon opijanja ne valja jesti čokoladu.

Pokazuje meni prijatelj jednog bradatog lika, kaže: ''Taj čovjek ti je bloger.'' Ja ga gledam zbunjeno. ''Blog. To ti je ono što pišu. Jel znaš što je to?'' Objašnjava mi revno kao da sam neki dan izašao iz šume, pa mi je blog nešto za nataknuti na štap i okrenuti na vatrici. ''Znam što je blog, nego reci mi, otkud ti znaš da je on bloger?'' Gledao na ''Sanji'', bila emisija o blogerima. Zaključio sam da je to meni nepoznati autor jer ni jednog od ljudi koje čitam ne zamišljam da tako izgleda. Ako se varam, ispravite me.

Moji se civilistički dani (ah kako to gordo zvuči) polako bliže kraju. Mjesec dana u kojem su strpani raznorazni blagdani, ispitni dopust, možda i koja virozica. Dopust zbog dobrog vladanja dolazi na kraju – to je onih 10 ''zatvorskih'' dana koje dobiješ jer nisi radio sranja. Moji nadređeni kao da nisu svjesni te činjenice. Kako je Pitt počeo služit dvadeset dana prije mene, njemu je doslovno ostao još samo tjedan-dva. Božićni duh već se počeo osjećati. U petak je ured bio poluprazan, što zbog bolesti, što zbog domjenaka. Odlasci na domjenke su dio radnog vremena – nema ničeg ljepšeg od toga da jedeš i ločeš, a za to još i dobivaš plaću. Civilci ne odlaze na domjenke, nisu za to plaćeni. Neki dan sam razmišljao o troškovima koje imam kao civilni ročnik. Nemam pokaz, pa se švercam u tramvaju, ali dnevno je to 15 kuna za karte, mjesečno oko 400 kuna. U pravoj vojsci ne samo da imaš tri dnevna obroka, nego ti daju i 200 kuna džeparca. Eto, ako se spremate u civilku, uzmite u obzir i to da ćete osam mjeseci biti na grbači svojim starcima, naravno, osim ako već i sada to niste.

Kada bi barem imali bijeli Božić. Ali u ovoj besparici tko si može priuštiti gram bijelog? Zato lijepo, sredite svoj blagdanski stol: čokolada s travom i cimetom, biska, božićno pivo, odojak. Ne nužno tim redoslijedom. Vi koji ćete na polnoćku, nemojte zaboraviti par paketa petardi, pa zapucajte malo nakon mise. Takav je stari hrvatski katolički običaj. Ujutro odmah pod bor pogledati što vam je ostavio mali Isusek (scil.: Djed Mraz). Ako nije kositreni sat iz najnovije Ceruttijeve linije ili Escadina šubara od krzna egzotičnog sibirskog jazavca, znači da niste bili dobri ove godine. Isusek (Djed, op.a.) zna da nedjeljom radije idete u King Cross nego na misu. Zbog toga stričeki svećenici sve češće moraju dizati kredit da bi kupili najnoviji BMW. Srećom, kažu da će se uskoro zatvoriti dućani, pa će se izgubljene ovčice vratiti svom stadu. U skladu s krepostima blagdana, dok uživate u obilju božićnoga stola, nemojte zaboraviti prisjetiti se i onih koji su siromašni i odbačeni od društva: nadajmo se da će nam u sljedećoj godini manje dosađivati dok pijemo kavu u Bogovićevoj ili dok čekamo na semaforu na Vukovarskoj.

- 13:31 - Komentari (6) - Isprintaj - #

utorak, 13.12.2005.

Mjesec šesti (iliti: Jebate, još mjesec i po!)

''Pjevaju noćas bijeli jablani,
a moja duša je od katrana.
Sad su mi neki dripci odani,
samo nema više mojih starih drugova.''

Dino Merlin


Toga jutra osvanuo je na pročelju uredske zgrade maleni plakat. Jedan od brojnih što su zakeljeni po banderama i divljim plakatištima, tik uz najavu koncerta Sinana Sakića u Bestu i Danijelinog božićnog koncerta u Lisinskom. Tamnoputi muškarac, rudlave kosice, istaknutog nosa i ušiju. Nosi maskirnu uniformu. Vjerojatno jedna od brojnih zvijezda što pohode bogatu zimsku koncertnu sezonu i opsjedaju metropolu: od renomiranih DJ-a do turbofolk perjanica. Dogodilo se to samo nekoliko dana nakon što smo na ulaznim vratima zatekli neobičan grafit. Tamnoplavim masnim slovima netko je napisao: ''Hercegbosance i Srbe ubij pokrali su sve''. Bez točke i zareza, pomalo pitijski. To je jedan od onih grafita na koje se čovjek s vremenom navikne. Poput onoga koji se godinama kočeperi na ulasku u moj rodni grad (kojeg u javnosti vole zvati urbanim i multietičkim): ''Bog i Hrvati, tko nije neka pati.'' Ljudi prolaze kao pored turskog groblja, to su tek šare što krase oronulu fasadu, zaboravljenu već desetljećima. Tisuće informacija što nas bombardiraju sa svih strana – već smo navikli hodati zatvorenih očiju – s jedne strane jumbo plakat na kojem piše ''Glupo je platiti više'', a na drugom zidu ''Srbe na vrbe'' – to je moj kvart, sivo socrealističko predgrađe. Svatko nešto prodaje, nastoji uvaliti tržištu svoju robu, to vam je kapitalizam za koji smo se borili. Pored ceste gotovo neprimjetno urezana još jedna poruka: ''Tito, spasi nas!'' Intervencije su gotovo uvijek revolucionarnije od samog originala. Gledao sam nedavno prilog o grafitima koji su se pisali sedamdesetih i osamdesetih godina – bili su to u pravilu proturežimske poruke. Grafit se uvijek protivi glavnoj struji. Uglavnom, zaintrigiralo me to kako su socijalističke vlasti rješavale problem nepoćudnih poruka – intervencijom u sadržaj. Recimo, neki bi klipan narisao po baroknoj crkvi ''Dolje komunizam'', a vrijedni redari bi pobrisali samo prvu riječ, tako da bi ostao samo ''komunizam''. Nekad bi netko sprejom samo prekrižio krivu riječ. Ako ste prolazili Savskom ulicom, onda ste sigurno kod Studentskog centra vidjeli grafit ''Ne slušaj radio 101''. Prva riječ je nekoliko puta križana i ponovno dodavana, da bi na kraju ovaj čudesni performance dobio sasvim novi oblik: ''Slušaj Radio Mariju''. Eto, na to me podsjetio onaj grafit što smo ga zatekli na portunu, traljav i mastan, za samo nekoliko dana dobio je novog adresata, netko je pobrisao i ekskulpirao Srbe. ''Hercegbosance ubij pokrali su sve''. Barem do neke nove intervencije.

Na dan kada se navršilo šest mjeseci od početka dugotrajne vojne službe, pala je još jedna recka na zidu moje zatvorske ćelije. Čovjek zavoli svoju tamnicu. Vjerujem da i stanovnicima Oza kane suza u oku dok pakiraju svoje stvari, obavljaju svoje zadnje tuširanje i posljedni put podižu sapun s poda. Emocionalni su to trenuci. Stvarno se situacija u zadnjih nekoliko mjeseci puno promijenila, nekako sam se asimilirao, osjećam se kao dio uredskog pribora. Kao fotokopirka, šljaka osam sati, povrmeno je pritisnu, šutnu nogom, ali i tepaju joj, ispričaju vic, nahrane papirom. Već tjednima nikakvi problemi s nadređenima, ni s ''osebujnim'' djelatnicima. Dođem, zavalim se, ogulim naranču, popijem šalicu sojinog mlijeka, podrignem kao gospodin. Obavim što treba, pretražim Internet, prelistam novine – sad sam totalno bez pritiska i već je svima jasno da se posljednji dani broje, pa nitko ne želi ispasti sadistički degenerik. Neka ipak sve ostane u ugodnom sjećanju.

Sezona bolovanja je već naveliko počela. Tek što sam se vratio s gripoznog mirovanja, Pitt je odlučio obaviti ''neodgodivu operaciju'', pa je meni upala nekolicina njegovih poslova. Oz se vratio iz Švabije s pričama o bijelome svijetu gdje se magarci zapliću u kobasice, kuće su od zlata i čokolade, pivo teče potocima, a javne kuće su ljepše i od najfinijih donjogradskih palača. Kurva 100 eura, božičnica 500 eura, pivo 10 eura, to je Europa o kojoj sanjamo i zbog koje ćemo mijenjati svoje balkanske manire, pa makar morali popuniti zatvore mafijašima i ratnim zločincima. Opsada trgovina i shopping centara koju je crkva već prethodno označila kao ''isprazni konzumerizam koji nije u duhu s kršćanskim krepostima Božića'', štandovi s kobasicama, kuhano vino. To je moje vrijeme. Skromno i ponizno, kao što i priliči najvećem obiteljskom blagdanu, ovih dana namjeravam obaviti nekoliko alkoholnih seansi do ispumpavanja – rakijanje, keksići s cimetom, vinarija, puslice s orasima, kanistar etilnog alkohola, rahle zvjezdice s okusom vanilije, gajdanje šljivovice. It's the season to be jolly – la la lala la lala la la.
- 20:32 - Komentari (2) - Isprintaj - #

ponedjeljak, 05.12.2005.

Ročnik na bolovanju

Pritisla me tuga kao cijeli svijet,
kao bolest duga, pa mi valja mrijet.
Rano, rano, rano je za tugu,
Za sreću – kasno je….

Haris Džinović


Čudno su me jutros gledali kad sam ušao u ured. ''Isuse, grozno izgledaš'', komentira moj izgled jedna kolegica. ''Crni podočnjaci, ispijeno lice, pet kila mršaviji.'' Zahvaljujem joj na komplimentu – narkomanski izgled mi je oduvijek dobro pristajao. Zapravo sam si najbolje izgledao onog dana kad se temperatura nije spuštala ispod 38, a koljena su mi bila toliko slaba da se nisam mogao održati stojeći ni dvije minute. To valjda ima neke veze s mojom auto-destruktivnom prirodom… Ured je izgledao kao i prošli tjedan kada sam ga s bolovima u bubrezima napustio. I dalje miriše po lipovom čaju, slatkastom ženskom parfemu, kertriđu iz fotokopirnog aparata.

Uhvatilo me sve još u ponedjeljak, srušio sam se nad knjigom za radnim stolom, vrebala me neka slabina, krivo sam je dijagnosticirao kao umor. ''Šta je tebi?'', izderala se pravnica što sjedi dva metra iza mojih leđa. ''Ništa, malo mi se spava.'' ''Ajde lijepo u dostavu da se razbudiš.'' Kiša. Vlaga. Osjećam kako mi se uvlači u kosti. Trese me iznad vrata i oko pojasa. ''Izvolite, koga trebate?'' Nejasno mi je kako sam se našao na Općinskom sudu, valjda sam tamo i trebao otići. Sutkinja srednjih godina, nosi crninu, izgleda kao da me prepoznaje. ''Jao, vojsko moja.'' S vremenom čovjek poprimi ročničko držanje. Oronuli zid, socijalistički inventar i zastori što skrivaju uličicu zavijenu u maglu. Trulo stepeniše kojim se već spuštam, truli sustav, trulo vlažno jutro.

Prošlo je podne kada se sva zagrebačka trulež uvukla među moja studentska ramena. Ponovno se uspinjem jednim donjogradskim stepeništem, stara secesijska zgrada nakićena lovorom, akantom i majskim ljiljanima. Šesti kat, prigušeno buržujsko zvono, nervozno iščekivanje, dvorkinja vjerojatno trese sagove. Onda mi netko otvori i nestane u beskonačnoj unutrašnjosti. ''Uđite unutra.'' Prostrano predvorje, na sredini nekakav kićasti rokoko-tabletić s bidermajer stolicama i kineskim porculanom. Baba me ostavlja jer ide tražiti kemijsku. ''Baš kad je trebaš, onda ni jedna ne piše'', nervozno prebire po stolu u radnoj sobi. S lijeve strane nabrani ružičasti zastori i komoda u maniri najružnijeg napoleonovskog empirea. Kristalni luster. Baba se brzo potpisala pa me pozdravila. Nije me ispratila. Najobičniji bordel – uz ovoliko vlage među nosnicama još mi je samo falila kineska staklarija i oslikani češki porculan. Toliko dekadentno da me skoro ugušilo.

Vikend sam odlučio provesti u Varaždinu. Već mi se vraćao osjećaj za glad, temperatura se stabilizirala, samo se kašalj intenzivirao, pa sam hropao kao da mi je kost zapela nasred grla. Vjerovao sam da će mi dobro doći promjena zraka. Nažalost nisam stigao izaći u noćni život iako smo kolega i ja već prikupljali informacije o mjestima sa živom muzikom. Umjesto toga smo ipak gledali boks i čavrljali o trebama koje su za povaliti i onim drugima koje to definitivno nisu. Varaždin je grad u kojem sam do sada vidio najveći broj rozih građevina. Baš je nekakav candy-pastelno-gay gradić. Kako bi dokazala da Varaždin uopće nije gay, naša voditeljica nam je otkrila da grad nisu nikad uspjeli osvojiti Turci. A ja sam zaključio da su svi nepoturčeni gradovi zapravo vrlo metroseksualni jer se šepure nekakvom gospoštinom, baroknim manirama i habzburškom patinom. Varaždinci ne propuštaju zahvaliti Bogu (i onom klincu piromanu što se igrao sa šibicama) što više nisu metropola, glavni grad sviju Rvata. ''Pa zamislite si da ovim lijepim ulicama prolaze tramvaji'', objašnjava nam s gađenjem starija gospođa. Grad samostana i crkvi – toliko ih nema valjda ni u Vatikanu. S jedne strane ulice roza zgrada s časnim sestrama, a odmah preko puta svjetlo plavi franjevački samostan. ''Postoji priča da se ispod ceste nalazi tajni tunel kojim su franjevci odlazili kako bi se malo družili s ženama.'' Braća smeđih habita u jebačini nasred ružičastog samostana. Baba je progutala knedlu kad je skužila da sa strane stoji jedna uršulinka, čini se da je čula trač.
- 23:45 - Komentari (3) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>