nedjelja, 29.01.2006.

Civilčeve mudrolije, vol. 2

U drugom dijelu civilčevih mudrolija pročitajte trkeljanja filtrirana iz prošlih postova.

O ženama u vojsci
Ustav određuje da je ''vojna obveza i obrana Republike Hrvatske dužnost svih za to sposobnih državljana''. Dakle, ne muškaraca, nego svih sposobnih hrvatskih državljana. Znači li to da su žene nesposobne? Kad bi bilo tako, onda bi na isti način mogli tumačiti članak Ustava koji govori o biračkom pravu – uostalom stoljećima se i smatralo da su žene politički nesposobne, pa samim time i nisu imale pravo glasa u izboru predstavničkih tijela. Danas bi bilo anakrono uopće dvojiti trebaju li žene sudjelovati u izboru parlamenta ili predsjednika Republike. Dapače, žene imaju ne samo aktivno, nego i pasivno biračko pravo, kandidiraju se na izborima, nerijetko (ovisno o demokratskoj razvijenosti) bivaju izabrane za najviše funkcije: od predsjednica parlamenata, premijerki do predsjednica država. Nasuprot tome, smatra se suvišnim postavljati pitanje trebaju li žene biti ravnopravne i kad se radi o jednom drugom građanskom pravu i dužnosti – obrani zemlje.

O dekadentnim buržujskim stanovima
Prošlo je podne kada se sva zagrebačka trulež uvukla među moja studentska ramena. Ponovno se uspinjem jednim donjogradskim stepeništem, stara secesijska zgrada nakićena lovorom, akantom i majskim ljiljanima. Šesti kat, prigušeno buržujsko zvono, nervozno iščekivanje, dvorkinja vjerojatno trese sagove. Onda mi netko otvori i nestane u beskonačnoj unutrašnjosti. ''Uđite unutra.'' Prostrano predvorje, na sredini nekakav kićasti rokoko-tabletić s bidermajer stolicama i kineskim porculanom. Baba me ostavlja jer ide tražiti kemijsku. ''Baš kad je trebaš, onda ni jedna ne piše'', nervozno prebire po stolu u radnoj sobi. S lijeve strane nabrani ružičasti zastori i komoda u maniri najružnijeg napoleonovskog empirea. Kristalni luster. Baba se brzo potpisala pa me pozdravila. Nije me ispratila. Najobičniji bordel – uz ovoliko vlage među nosnicama još mi je samo falila kineska staklarija i oslikani češki porculan. Toliko dekadentno da me skoro ugušilo.

O Bogu
Možda ću biti pregrub ako vam već na početku priopćim kako Boga nema, još ga uvijek nisu našli. Navodno je viđen negdje iznad sinajskih planina, ali to je laž, kao što je obmana i to da se neki dan prošetao Varšavskom, preplanuo i odmoran. Ja jamčim da ga nema, pa me vi sad tužite za klevetu. Nadležan je Općinski sud u Zagrebu, nemojte zaboraviti platiti pristojbe, uzmite si dobrog odvjetnika, probatio incubit actori, pa nek vam je sretno s kondemnacijom. Do tada ga službeno nema.

O Anti Tomiću
Tomić mi je oduvijek bio najdraže hrvatsko pero – najveći zajebant među književnicima i najveći književnik među zajebantima. Subotom se isplati dati šest kuna za njegovu kolumnu u Jutarnjem listu, a ostale stranice ionako mogu poslužiti za potpirivanje vatrice ili u najgorem slučaju, brisanju dupeta. I tako dok sam čitao knjigu (inače vrlo lagano štivo, bez ikakve pretenzije da ga se kruni lovorikama) mislim si kako bi se od toga mogao snimiti jebeno dobar film. Što sam više išao prema kraju, ova ideja me počela intrigirati više od same knjige – ali nekako sam u finalu ipak zaključio da naša kinematografija nema hrabrosti za tako nešto… Onda sam prije neki dan pročitao na internetu članak kako se priprema snimanje filma 'Karaula' po scenariju spomenute knjige i počeo se sam sebi smijati kao da sam pogodio dobitnu kombinaciju na lottu. Postoji vrlo velika vjerojatnost da će naši filmaši uništiti jednu sjajnu i duhovitu priču. Još uvijek živim u toj sumnji i čekam da me razuvjere.

O Romima
Proveo sam dan na jednoj tribini – upoznao sam puno mladih Roma iz Hrvatske, Makedonije… Jedan dečko je završio pravo u Skoplju, vrlo pametan, raspravljali smo malo o položaju Roma u njihovoj zemlji. U Makedoniji živi više od 150 tisuća Roma. Pitao sam ga koliko ih ima među studentima. ''Ne previše, iako postoje posebne upisne kvote koje olakšavaju upis na neki od fakulteta.'' Čini mi se kao da premalo činimo na obrazovanju tih ljudi, nismo spremni poduzeti mjere da barem svaki od te djece završi osnovnu školu. Nedopustivo je da danas postoje nepismeni ljudi – a takvi, vjerujte mi, postoje. Momak od dvadeset godina koji se ne zna potpisati, nisam mogao vjerovati kad sam to vidio! Ova država mora preuzeti odgovornost za takvo stanje. Onda upoznaš mlade obrazovane ljude romske nacionalnosti, puni su dobrih ideja, svjesni su težine situacije i žele da se nešto promijeni. Moramo se boriti protiv diskriminacije i rasizma – ako u segregiranim razredima u Međimurju ne vidimo problem, onda s našim razmišljanjem nešto ne valja. Ne možemo djecu od malih nogu učiti da se zatvaraju u zasebne torove – to možemo raditi ovcama i kravama, ali ne i ljudskim bićima. Iz segregiranih razreda i škola se ne može učiti o toleranciji jer je to zločin protiv tolerancije. Nemojte nikada procjenjivati ljude prema njihovoj rasi ili nacionalnosti.

O Sarajevu
Sarajevo. Deset godina od posljednjih bombi i posušene tinte od crtanja granica, izgleda kao da nije izgubio svoj specifični duh. Malo je gradova u kojima se osjećaš kao kod kuće, pa makar mi to bio prvi dolazak u Bosnu. Na Baščaršiji mnogo golubova, oni se okupljaju samo u mirnim vremenima, iako mi se čini da ovo mjesto nisu nikada ni napustili. Po Ferhadiji se šeta raznovrsni svijet, od omotanih hanuma lijepih crnih očiju, do dotjeranih poslovnih ljudi, djevojaka u lepršavim suknjicama, talijanskih vojnika, časnih sestara i cigančića s harmonikom na prsima. S minareta hodža zove na ezan, a samo par metara dalje gužva pred ulazom u katoličku crkvu. Pravoslavna je odmah iza ugla, ukrašena predivnim kupolama, bakrenim, nalik na boju Miljacke. Tramvaji užurbano prolaze ulicom maršala Tita prema zgradama koje još nisu obnovljene, ali su se utopile u okruženje i više ne podsjećaju na ružna vremena nego na kazališne kulise. Kuću je lako obnoviti, ali čovjeka je teško zaliječiti.

O Srebrenici
Deset godina od horora u kojem je ubijeno otprilike osam tisuća ljudi u rekordnom roku od pet dana. Nije se štedjelo vrijeme. Oni su pucali u stotine, tisuće ljudi s udaljenosti od svega pet do deset metara. Gledali su ih u oči dok su ih ubijali. Bio je to brutalan, nimalo tehniciziran zločin. Jedan oficir raportira svom nadređenom zapovjedniku nakon izvršene akcije: "Ovo je odrađeno za pet. Odoh se istuširati, pa na spavanje". Drugi je strijeljao ljude od deset ujutro do tri popodne. Tisuću ih je ubio. Ostao je mrak.

O genezi destrukcije
Fascinantna je ta geneza destrukcije. Zlo je pojam (gledano kao moralno loše) koji opisuje činove, misli i ideje koje donose propadanje i smrt. Ono je duboko ukorijenjeno u ljudskoj prirodi, postoji otkako je svijeta i vijeka, a biti će ga i nakon nas. Gledano u globalu, ono je pojedinačno. Ne možemo reći da su svi ljudi zli. Ne možemo reći ni za većinu. Kada ne bi bilo tako, onda bi živjeli u kaosu, a to (bez obzira na sve slabosti današnjice) nije slučaj. Što se onda dogodi u jednom ključnom trenutku da se pojedinačno (prirodno) zlo koncentira u skupinu i producira patologiju mase? Možda jednostavno postane obrazac po kojemu se svi moraju ravnati inače bivaju eliminirani. Potrebno je naći jako dobro opravdanje da bi suštinski dobrog čovjeka okrenuli na drugu stranu. Ne znam kakav to motiv mora biti. Možda strah. Ili obećanje.

O trenucima
Nekad se sjetim trenutka kad sam sjedio na Placa de Catalunya, sunce je žarilo, zelenkaste papige su skakutale po debelim krošnjama, a mnoštvo prolaznika se slijevalo Ramblom. Običan trenutak, sličan onom jučerašnjem kad sam jeo američki hot-dog na Zrinjevcu i promatrao prelijevanje vode po vretenastoj fontani. Ili onaj kad sam iz kafića na Montmartreu gledao prema uličici i čekao da se smiri kiša. Beznačajni trenuci koje pamtim za razliku od onih drugih koje sam ostavio negdje u podsvijesti i ni ne trudim se doprijeti do njih, pa makar me neko evocirao nesuvislim detaljima.

O pušenju na poslu
Negdje sam čuo da su cigarete namjerno napravljene tako da traju koliko i petominutna pauza tvorničkih radnika. Cigara s druge strane traje tijekom cijele nogometne utakmice. Po nekim engleskim istraživanjima pušači troše preko 40 minuta dnevno na ''čik-pauze''.

O Che Guevari
Camus je svojedobno govorio da ljudi u nemogućnosti da postanu sveci izaberu liječnički poziv. Veliki revolucionar, ''najkompletnije ljudsko biće našeg vremena'', kako ga je opisivao Jean Paul Sartre, nije mogao biti nešto drugo doli liječnik. Rođen u aristokratskoj argentinskoj obitelji socijalističkih pogleda na svijet, intelektualno se razvija, čita Freuda, Baudelaira, Nerudu, francusku poeziju. Kad je bio mojih godina završio je medicinu i razmišljao kako promijeniti svijet. To rade veliki ljudi – mali ljudi studiraju pravo i pišu svoj blog.

O Burundiju
Prosječnom Hrvatu jedan Hutu izgleda identično kao i jedan Tutsi. Obojica su tamnoputi, pričaju čudnim jezikom i jedu banane – rekli bi naši rasisti: crnčuge. Isto kao što ni prosječnom Europljaninu nikada neće biti jasna razlika između Hrvata i Srba jer su i jedni i drugi poluprimitivni Balkanci koji vole vrtjeti janjad na ražnju. Glavno da se međusobno raspoznajemo, kao što se brzo nanjuše i burundijska crnačka plemena. Narednik će svojim vojnicima mnogostruko ponavljati: ''U mojoj satniji nema mjesta za mekušce, pse, majmune i Tutsije. Ovo je zemlja Hutua. U Ruandi su Tutsiji kao manjina neopravdano preuzeli vlast. U Burundiju to nikad nećemo dopustiti!''
- 21:40 - Komentari (7) - Isprintaj - #

subota, 28.01.2006.

Zadnji dan armije

''Ubiti ćete me na ovako lijepoj mjesečini?''
F.G. Lorca, prije nego što su ga likvidirali frankisti

Sigurno vas zanima kako je protekao moj zadnji dan u armiji. Počet ću sa svim onim što mu je prethodilo, a vidjeti ćete da su se stvari neočekivano preokretale. U četvrtak me već u rano jutro na vratima dočekala šefica. Nisam ni jaknu otkopčao, a ona mi je već saopćavala kako ''na nikakve slobodne dane nemam prava jer sam svoj godišnji iskoristio preko ljeta''. ''Vidimo se u ponedjeljak na poslu'', tako je zaključila ovaj kratki monolog čiji sadržaj mi je nagovijestila već prije nekoliko dana, a o čemu su dokoni blogeri obaviješteni u prošlom postu. Bila je to kap koja je prelila čašu. Imao sam dvije mogućnosti: reći ''No frx, kako ti tako kažeš, odraditi ću još 10 dana'', ili joj jebati sve po spisku. Odlučio sam se za drugu opciju. Pitao sam je zna li da godišnji odmor nije isto što i dopust za dobro vladanje. Pravi se da ne zna o čemu se radi. Pitam je da li zna da takav dopust dobije svaki civilni ročnik, uključujući i dvojicu koja su odradili civilku u uredu prije mene. ''Ne sjeća se'' da je njima odobravan takav dopust. Frajer u uredu koji piše dopise potvrđuje da im je bio odobren dopust, ''iako je on bio protiv toga''. Kaže: ''Ništa, tako je odlučila direktorica, mi nemamo čime opravdati te slobodne dane.'' Gadovi smrdljivi eksploatatorski. Organizacija pred kojom se Adidas, Nike i McDonalds mogu sakriti u mišju rupu, budući da za svoje iskorištavanje barem plate pola dolara dnevno bijednom tajlandskom radniku. Toliko ste besramni da ćete radije protuzakonito iskorištavati civilne ročnike nego zaposliti mlade ljude što trunu na burzi. Rekao sam svojoj šefici da se očito nisam dovoljno zalagao i da ću se sljedeći tjedan više potruditi. Zbunjeno me gleda. ''Od ponedjeljka sam na bolovanju.''

Vratio sam se u svoju sobu, kolegica koja sjedi preko puta me gledala u nevjerici. ''Stvarno su kreteni'', tako mi je rekla. ''Ne volim kad me u rano jutro već ovako naživciraju, na prazan želudac, gore od turske kave.'' Savjetuje mi da se ne valja zbog takvih ljudi nervirati. Nije prošlo ni pet minuta otkako sam sjeo, skinuo šal i jaknu i ispio malo čaja da se smirim, a na vratima se pojavi ponovno ona ista šefica. Ispričava se. Razgovarala je s direktoricom. Ona se isto ispričava. Manja je od makovog zrna. Kaže: ''Ako je netko zaslužio dobiti slobodne dane, onda si to ti.'' U podlozi još samo fale violine i harfe. ''Mi smo nešto krivo shvatili.'' Što ste krivo shvatili?'' Ne zna reći. ''Direktorica je meni već prilikom traženja suglasnosti za civilku rekla da imam pravo na 15 dana godišnjeg i 10 dana na kraju''. ''Brzo će proći tih 7 mjeseci'', tako me je tješila tog dana u zadimljenom uredu. Danas se pravi da prvi put čuje za takvo čudo od zakonske odredbe. Ova je već otišla iz sobe, besramno, kao da samo radi svoj posao.

Dok indijski radnici šivaju trenirku iz nove Najkove kolekcije, a djeca na Šri Lanci skupljaju duhan za ekstra fini Marlboro, civilnim ročnicima u Hrvatskoj počinje još jedan radni dan. Petak – dan za metak, osim ako ti nije zadnji dan, onda možeš sve podnijeti. Dobio sam nalog da raspremim svoj stol. Skupljam svoje knjige, skidam sa zidova sažetke i skice koje sam tamo postavio lukavo, kako bih umjesto blejenja u zid ponavljao najdosadnije dijelove gradiva. Skidam i diplomu koju mi je u šali izdao Španjolac, nakon što sam prošao ''obuku'' iz powerpointa. Danas sam ja obučavao preostalog civilnog ročnika – poštanski tečaj trajao je skoro petnaest minuta, čini mu se kompliciranim, a to je samo zato jer je dobio previše podataka odjednom. ''Bit će nam jako ružno bez vas'', tako mi je rekla direktorica na kraju. Nisam sumnjao u njenu iskrenost – doista će biti u govnima dok ne pronađu nove ročnike. Morao sam je utješiti: ''Snaći ćete se vi nekako.'' ''Hvala.'' Dok sam odlazio razmišljao sam da li se to ''hvala'' odnosilo na moju posljednju rečenicu ili na mojih osam mjeseci rada u uredu. Kao da sam joj podigao papir s poda, pa mi se zahvaljuje. Vjerojatno je smatrala da je to dostatno, tako sam zaključio dok sam izlazio iz zgrade u hladno zagrebačko poslijepodne.
- 11:59 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 25.01.2006.

Dobro vladanje (iliti: Kako popušiti zatvorsku spiku?)

''Ako je drugima dozvoljeno, tebi nije.''

Latinska


U ponedjeljak smo imali još jednu oproštajku. Pitt je dočekao svoj zadnji dan u uredu, pojavio se oran i čio nakon kojih mjesec dana otkako smo se zadnji put vidjeli. ''Malo će mu faliti ured'', barem se tako osjećao dok je odbrojavao zadnje sate pred polazak. Njemu cijela priča već ulazi u sferu nostalgije, priče pročišćene od svega lošeg, taman onako kako treba ostati za prisjećanje dok uz kamin krckaš lješnjake ili prepričavanje zgoda uz kavicu sa smeđim šećerom i čašom vode. Eto, tako se osjećaš kada ne vidiš te face mjesec dana, selektivno pamćenje na djelu. A ja mu rekao: ''Neće mi bome faliti ni malo''. Smijao se, što bi drugo. Operirali su ga prije Božića, nekako se već uobličilo da svakom ročniku u našem uredu posljednji mjesec protekne u bolovanju – samo se ja još držim zdrav kao gljiva poslije kiše. Otišli smo u Vincek izabrati kolače, da se počasti kolektiv, takav je običaj i treba ga poštivati. Častiš ih osam mjeseci svojim kiselim znojem, a onda im poslužiš šaumrole i vineršnite, da se zaslade. Ni čaša vode ne može isprati gorčinu u grlu.

U ponedjeljak sam u prolazu sreo direktoricu. Ne srećem je često, nekad se sudarimo u prolazu, tako je bilo i to jutro. Pohvalio sam se da i ja uskoro odlazim. Pita me imam li nekog prijatelja. Prijatelja? Imam ih puno. Bi li me neki prijatelj mogao zamijeniti u uredu?, to je zanima. Odjednom zaključujem da nemam prijatelja. Barem ne takvih kojima bih preporučio nešto slično. Možda, kad bi imali motivacije i strpljenja, pa da iz svega stoički izvuku samo pozitivne rezultate. Kažem joj da ću razmisliti. Neću razmisliti. Pitam je za ''dane za dobro vladanje'' (dalje: DDV). Ti se dani dodjeljuju za ''naročito zalaganje u radu'', iznimnim pojedincima (čitaj: svatko ih dobije). ''Kaj niste imali godišnji?'' Gledam je u čudu. Počinjem se silovito smijati kako bih joj dao do znanja da sam njeno pitanje shvatio kao simpatičnu šalu. Ona se ne smije. Znači li to da neće biti slobodnih dana? Jučer o istom govorim svojoj ročničkoj šefici, ni ona ne izgleda oduševljeno. ''Pa imao si godišnji!'' ''Da, ali ovo nije godišnji! To su slobodni dani koji se po zakonu daju na kraju civilne službe!'' To je DDV, fuckin zatvorski, ozovski DDV! Zašto me ljudi iznenađuju takvim ignoriranjem truda kojeg ulažem u sve ovo? Ako meni nije bilo teško dolaziti i odlaziti s posla svakodnevno na vrijeme, ako treba doći i subotom, povremeno raditi i više od osam sati dnevno, odlaziti dva dana na službeni put (u sklopu civilke!) – zar se uopće mora raspravljati o nečemu što je zakonsko pravo i što iskorištavaju svi ročnici (ne znam još ni jednog kojemu to nije odobreno). Nadam se da je sve ovo posljedica neupućenosti, a ne besramno iskorištavanje, inače ću biti jako razočaran.

Prošao sam ispit. Višemjesečno natezanje knjige je dalo svoj plod (uzufrukt) i ja ga ovih dana s ponosom ubirem i glancam u dlanovima prije nego što duboko zagrizem. Za vikend su me posjetili starci, zadovoljni ''provođenjem akcijskog plana'', izveli me na večericu, nije se štedjelo. Čeka me još jedan ispitić za koji tjedan, pa je sve spremno za diplomu. Taman dok se sve od armije slegne. Moji su planovi još u nacrtima, pišem pa brišem, ispravljam, dodajem – naporno je, ali i uzbudljivo. Očekujem odgovor za stipendiju na koju sam se prijavio, tako da bih mogao završiti šest mjeseci u nekoj švicarskoj ili belgijskoj regiji učeći francuski. Na jesen počinjem s tečajem ruskog – to mi je također u ovim mojim kupusastim planovima. Zajedno s dvotjednim odmorom negdje u sjevernoj Africi, nadam se Maroku. Ako je netko primjetio da u ovom kupusu nema zapošljavanja, onda je to zato jer si ostavljam koji mjesec da odmorim svoju umornu glavu od knjiga – osjećam da me sve to zaglupilo, nisam više bistar koliko sam nekada bio. Eto, sad sam vam u diskreciji otkrio svoje planove – ovo sve ostaje samo među nama, pa molim nek se ne prenose tračevi. (Civilka-blog je danas vijest na naslovnici blog.hr ).
- 20:10 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 24.01.2006.

Civilčeve mudrolije, vol. 1

Stručno povjerenstvo jednoglasno je izabralo najveće mudrosti civilčevog bloga.

O kultu vojnika u balkanskoj vukojebini
Na Balkanu vojska nije samo obveza nego događaj ravan svadbi ili pokopu. Ponosan otac čuva najbolju rakiju za ispraćaj svog sina.. Majka isplače više suza nego dok ga je rađala. Vrti se janje ili prase kakvog ni na vjenčanju neće biti. Postat će čovjek, muškarac, odvojen od svoga doma, podvrgnut autoritetu jačem od očinskoga, spremnog za povratak u samostalan život i uzdizanje vlastite obitelji.

O murjacima (koji ne bi u vojsku)
Murjaci ne bi u vojsku. Kažu dosta su se već najebali sa školom, pa tko će sad još i u armiju. Kao da već nisu naučili nositi pušku i gurati zid! Zakon o obrani je jasan: vojni obveznici su svi za to sposobni hrvatski državljani, pa makar bili i policajci. Ministarstvo obrane je nakon pritisaka medija i interesnih grupa ipak povuklo svoju odluku najavljujući kako policajce ipak neće pozivati vojsku. Time MORH svjesno krši zakon i ustavna načela o jednakosti svih pred zakonom. Iako je razumljiva nevoljkost naših plavih drugova da provedu osam mjeseci uživajući u blagodatima besmislenog drila i ukusnim delicijama poput ribljih konzervi, ja se ipak pitam: Braćo hrvatski policajci, jeste li vi iznad šugavih zakona ove trule zemlje?

O prvima, drugima, trećima (i četvrtima)
Zemlja usred Balkana kojoj je Onaj za koga smo utvrdili da ne postoji predodredio da jedni pored drugih žive ljudi tri religije, jedni se krste, drugi mu se klanjaju. Ali to je isti Bog. Ljude je podijelio na dobre i zle, nekada prevladaju prvi, nekad drugi. Nekad je dovoljno da dobri ne učine ništa da bi prevladalo zlo, tako kaže jedna židovska poslovica. I bi tako, nestade svaki trag onih četvrtih, koji vjeruju u istog Boga, samo ga zovu drugim imenom. Nestali su. Danas o njima znamo samo iz filmova, suze nam oči dok gledamo te kosture, neki ih mrze još većim intenzitetom.

O zlu
Zapanjiva je količina zla koju čovjek može producirati. Takvo nešto ne susrećemo ni kod jedne životinjske vrste, toliko okrutnosti, varijacija na naizgled dosadnu temu zvanu smrt. Iskonska podsvjesna priroda koju već tisućama godina nastojimo zatomiti velikim idejama o humanizmu, čovječnosti, civilizaciji. A onda se opet vratimo na početke i shvatimo da nismo evoluirali dalje od najprimitivnije živine koju znanstvenici nazivaju 'homo sapiens'.

O oproštajkama
Da sam išao u 'pravu' vojsku napravio bih oproštajku u pravoj kafani, da mi cigani sviraju, a ja da lomim čaše i pjevam. To mi se u ovom trenutku čini kao najboljim scenarijem jedne oproštajke. Vjerojatno bi ih tražio da mi nekoliko puta sviraju istu pjesmu i stavljao bih im novčanice pod violinu kao što to priliči pravoj kavanskoj oproštajci. ''U snu ljubim medna usta, eh ljubavi, željo pusta''… Onda bi me vjerojatno nosili na ramenima kao što nose prave pijandure. Usput bi me molili da ne zaboravim poslati razglednicu. A meni bi se živo jebalo za razglednice i pisma.

O pravim vojnicima
Pravi vojnik ostavlja svoju obitelj kod kuće. Neće ih viđati mjesecima, možda će im koji put poslati pismo u bijeloj omotnici s fotografijom i izrescima iz novina. Djevojci obećava vjernost. Na nadlaktici zelenim slovima tetovira njeno ime. Vikende koristi za šarmiranje lakih cura što se okupljaju oko kasarne samo kako bi čule zvižduk i dobacivanje. Vjernost ostavlja za stabilna vremena kada više neće nositi maskirnu uniformu i obrijanu glavu.

O besmislu
Preskakivale su neke ptice, prevrtale se preko onog istog umjetnog jezerca i više se nisam pitao kao u onoj knjizi: gdje odlaze te silne patke preko ljeta? Možda ih proguta nebo, uljudno ih prime daljine, nahrane i napoje kao pravi domaćini, otpreme u snježna prostranstva. Misliš da neko pita za nas? Tjeramo svoje izgubljene minute, pratimo ih kao progonjene strvine, otplaćujemo zastarjele dugove i na kraju obiremo nebeske vinograde. Kao da ne postojimo…

O Vukovaru
Preko tisuću bombi rasulo je grad u najsitnije komadiće. Toliko sitne da ga više nitko nije ni prepoznao. Nisu znali čiji je. Spaljeno kamenje i lešine, to ne može biti grad, ni srpski, ni hrvatski. Jedno veliko groblje na kojem smo zakopali zlo. Posijano nemarno i harno, uzgajano slatkorječivo i pozorno, požnjeto nemilosrdno i bijesno, zakopano mirno i plačno. Ostala je sramota.

O zaboravljenim trenucima (nekad postojećeg života)
Rani rujan, godinu dana kasnije, miholjsko ljeto, plaže su još pune, a on u Zagrebu, prolazi križanjem stare Vlaške i Draškovićeve, poput pitomca, krem košulja s epoletama i renđerske crne hlače. Još ne misli o armiji. Već ga dva dana drži mamurluk, danas je pojeo tek mali burek, onaj pravi sarajevski na Kvatriću, nije gladan, samo se vuče kao mrcina. Negdje prije kolodvora shvatio je da se bliži dan kad će žaliti za selom od osamsto hiljada ljudi. I misli on tako o selima s milijunima stanovnika, harmonikašima na njihovim ulicama, burekđinicama u predgrađima, ranžirnim kolodvorima i socijalističkim zgradurinama. A onda shvati da je zaboravio kupiti luk.

O brazilskim pješčarama
Probudio me neki radosni zvuk. Mislio sam da je Brazil, a bila je tek neka frula s balkanskog kamenjara. Ležao sam ispružen s cigarom u ustima, a na stolu me čekala prijateljica. Nismo se družili od jučer. Kaže mi da se rokovi bliže i da bi moglo loše svršiti. Ja joj odgovaram da na brazilskim pješčarama nema rokova i da se svi žale kako je život predug. Od marokanskog haša bolja je samo brazilska cigara…

O lipnju u Zagrebu
Pod jablanima u parku ispred ureda zavladala je ovih dana pustoš, a ljetna žega i državni praznici ispraznili su okolne ulice. Kraj lipnja u Zagrebu. Ocvale lipe, magličasto isijavanje iznad presušene fontane i letargična rotacija propelera klimatizacijskih uređaja na fasadama oronulih zgrada podignutih još koncem pretprošlog stoljeća. U susjednom uredu svira neka melankolična galicijska glazba. Dok sam se prekjučer uspinjao jednim gornjogradskim stubištem svirao je fado. Okrugle secesijske stepenice i puno fotografija iz nekog prošlog vremena. Kao da sam usred nesnosne žege jednog zagrebačkog poslijepodneva upao u bezvremenu rupu. Vrijeme je isteklo negdje na uglu Opatičke, tražim ga u svojim plitkim džepovima, pravim se kao da se nismo nikada ni upoznali…

O smislu života i stvarima koje nas usrećuju
Jednom me je netko pitao što želim raditi u životu. Zamislio sam se. Rekao sam da želim mijenjati svijet. Netko pametniji je rekao da revolucionari mijenjaju sve osim sebe. A zašto bi se mijenjao netko tko je zadovoljan sobom? Uvijek sam zavidio ljudima s viškom samopouzdanja. Vraćao sam se Vukovarskom prema Savskoj, rano se već aktivirala ulična rasvjeta, ljudi su užurbano prelazili raskršće, a ja sam se pokušao sjetiti nekoliko stvari koje bi me mogle razvedriti. Ček' da razmislim: Stvar broj 7 na zadnjem albumu Seke Aleksić? Fatov blog? Zadnji kinder pingui u frižideru? Drkica? Dvije duple šljivovice? Lajna bijelog? (Sada slijedi epilog u maniri završnih riječi Oprah Winfrey ili Jerryja Speingera) Bez obzira kako vam teško bilo, koliko god vas jebali na poslu, koliko god puta pali ispit, ne zaboravite da je život lukavi igrač i da vam možda već sprema čudesni preokret. Do sljedećeg puta, čuvajte sebe i jedni druge.
- 21:36 - Komentari (10) - Isprintaj - #

utorak, 17.01.2006.

Civilko, i Bogu si teška!

"Pijani momci prolaze duž naše tihe ulice,
oni u vojsku polaze, prate ih tužne curice".

Đole


Netko me pitao što će biti s blogom nakon što odslužim svoje. Recimo da postoje neki planovi, ali za sada ostajem tajanstven. Doznati ćete sve na vrijeme. Do tada sam odlučio uz svoje dnevne priče na blog uvesti i kompilacije najboljih stvari u proteklih osam mjeseci. Danas ekskluzivno objavljujem korisne informacije za buduće civilce, sakupljene iz mojih starih postova.

Kada sam se odlučio na civilku?
Zapravo, ne mogu odrediti trenutak u kojemu sam se odlučio za civilnu službu. Ne znam uopće je li taj trenutak bio puno prije onog dana kad sam na svom kompjuteru sastavljao svoj mail sa zahtjevom za suglasnost ustanove. Znam samo da nikada nisam povjerovao u najave o ukidanju vojnog roka – to mi se oduvijek činilo kratkoročno nerealnim. A bilo je uvijek razgovora u društvu, to su one pro i kontra raspravice u kojima nekako nisam uspio zauzeti ni jednu stranu i nije mi se činila nezamislivom ni jedna situacija. Jednostavno su mi se takve odluke činile nečim što nije još dovoljno blizu da bih o njima imao sasvim definirano mišljenje. Pokazalo se da su suprotne strane u tim raspravama na kraju završile na istoj jer danas gotovo da ni ne poznajem nikog tko će završiti u 'pravoj' vojsci.

Kada predati zahtjev?
Ono što za sada mogu savjetovati svima koji razmišljaju o civilki jest: svakako uzmite u obzir da je potrebno dosta vremena od same odluke do početka službe i konačno njezina završetka. Dobro se je odlučiti otprilike pola godine prije dana kad bi počeli službu jer birokracija dosta usporava stvari – trebati će vam vremena da sakupite sve dokumente, pa da to predate i na kraju mjeseci potrebni da se o tome riješi. Ako mislite početi službu nakon diplome, onda je dobro početi djelovati kada ste već ispit ili dva do kraja. A ako se odlučite za paralelno studiranje i civiliranje, onda je najbolje da si ostavite par ispita do kraja, kako ne bi postalo prenaporno. Ali opet, sve ovisi o faxu.

Što sam radio prvi dan?
Zapovijed se mora izvršavati. Staro je vojničko pravilo: izvrši, pa se žali. Makar morao gurati zid ili brojati kemijske. Ovo posljednje je bio jedan od mojih prvih zadataka kojeg sam, nećete ni sumnjati, obavio revno i vojnički. Točno sto komada u jednoj i sto komada u drugoj kutiji – ako izuzmemo jednu crvenu među dvjesto bijelih olovki, što je pretpostavljam poznati način da se zavara protivnik. Prvi je dan prošao bez sklekova.

Zašto se u vojsci upoznaju ''drugovi do groba''?
Obveza je sama po sebi nevolja jer uključuje prisilu i sankciju, ali upravo zato stvara povezanost na principu 'friends in trouble' ostavljajući po strani različite interese i stavove. Jer situacija je u tom trenutku važnija od svega, ona je kriterij grupacije i protiv toga se ne može ni da se hoće. Nisu uzalud velika prijateljstva naših očeva kojima se sjećanja na armiju svode na ljude koje su tamo upoznali i s kojima su dijelili trenutke povezanosti. Kao što je to Balašević majstorski opjevao: 'u vojsci sam stekao druga do groba i hroničnu upalu zgloba - suvenir na stražarske dane'. Zato postoji posebna kategorija prijatelja – prijatelj iz vojske.

Što odjenuti – uniformu ili kratke hlače?
Svratio sam ovog vikenda do stare frizerke dok sam boravio na moru, pa došli nekako na tu temu. Pita ona mene da li nosim uniformu na tom poslu kojeg obavljam. A ja blenem u ogledalo i pratim škarice dok mi se vrzmaju oko uha. Kakvu uniformu? 'Pa vojnu'. Da, naravno, redovno nosim svoje crne đeparice i krem košulju s epoletama. Da nije ovako toplo, obuo bi i čizme. Baš smo neki dan raspravljali ja, Pitt i Rick o tome da li bi bilo prilično doći u ured u kratkim hlačama. Mislim ne ono totalno kratkim. Kupio sam si jedne bijele u Dieselu, taman do ispod koljena. Rick fura bermude – znači može se.

Kae se nisi mogel izvuć od vojske?
Ovo mi je omiljeno pitanje: 'Kae to nisi mogel nekako izbijeć?' Yeah right, mogao sam otići u ambasadu Papue-Nove Gvineje i tražiti azil. Kakve sam sreće raspisali bi međunarodnu tjeralicu i bio bih u najkraćem roku 'lociran, uhićen i transferiran' u najbližu vojarnu. 'Kae se nisi mogel izvuć na dioptriju?' Ne, takvi idioti se rađaju jednom u sto godina – nosim naočale dok buljim u komp, ali za protu-zračnu-obranu sam oko sokolovo. Navodno platiš desetak tisuća kuna i oslobodiš se višemjesečnog sranja – tako su mi rekli upućeni u trač kuloare drage nam vojske. Sve sami invalidi – nitko ne ide u armiju.

Jesam li manje muško ako idem u civilku?
Nakon što ti cura kaže da gledaš Marisol i kuhaš ručak, onda si potpuno diskreditiran. Uzalud opravdanja kako svako jutro napraviš 50 sklekova, ne briješ dlake, a u društvu pričaš isključivo o autima i nogometu. Ako si već takva muškarčina, odi u vojsku.

Znate li što je najgore kod civilke?
Jedeš kad hoćeš i što hoćeš, pa možeš zaboraviti na skidanje suvišnih kilograma što kod prave armije nije slučaj. Zato bi ja u armiju samo da skinem koju kilu i nabijem nešto mišica. Pričao mi je Španjolac o hrani koja se poslužuje za doručak, on je služio vojsku negdje u Slavoniji i mogao si birati između dobrog komada sapunaste bijele slanine ili dva kuhana jaja.

Hoće li me iskoristiti u vojsci?
Civilna vojska se pretvorila u iskorištavanje neviđenih razmjera i nitko tu ne može ništa poduzeti. 'Poslodavci' su uvjereni kako imaju pravo na svoju besplatnu radnu snagu i ne pada im na pamet razmišljati o tome da ti civilci imaju svoj život, mnogi studiraju, neki rade honorarno, a da ne govorim o privatnom životu za kojeg ni ne preostane previše vremena. Bitno je samo da izvuku maksimum jer ročnici doista rade poslove za koje drugi ljudi dobivaju pristojne plaće i imaju sva druga radnička prava. Naravno, postoji i dio ročnika koji se dobro uvale, pa odrade par sati samo radi formalnosti – to je druga krajnost koja se također ne nadzire.

Pitate se za što koriste civilni ročnici svoj godišnji odmor?
Iz vlastitog iskustva, prvi tjedan mi je prošao u konformiranju na vlastiti stan, pošto mi je od silne zauzetosti za vrijeme posla najviše falilo izležavanje na kauču, izmjenjivanje tv-programa i simultano prežderavanje. Taman sam se ufurao u taj mod, a onda se sjetim da sam već odavno isplanirao kako će moj godišnji odmor biti okupiran spremanjem ispita. Knjiga u ruku, jastučić na trbuh, flomić u desnu ruku i kreni. Takav je život kad si ne možeš priuštiti ni tjedan na moru.

Koliko ljudi se odlučuje za civilku?
Trebalo je nekoliko godina da proces odumiranja vojne obveze dođe u fazu kada će se moći reći: bolesnik je na samrti, vrijeme je za bolesničko pomazanje – zovite svećenika. Prošle godine je evidentirano 12.340 zahtjeva za civilnom službom, otprilike koliko je bilo i onih koji su željeli u 'pravu vojsku'. Pitate se tko je pozvao svećenika? Jozo Radoš, sada saborski zastupnik, traži hitno ukidanje obveznog vojnog roka i profesionalizaciju oružanih snaga. Taj liberal, iznikao iz Račanove škole kukavičluka, u medijima se titulira kao ''jedan od zagovornika ukidanja vojnog roka''. ''Sredstvima koja se troše za obuku ročnih vojnika, a koja godišnje sežu i do pola milijarde kuna, mogla bi se kvalitetno utrošiti na opremanje, obuku i modernizaciju profesionalne vojske'', kaže Radoš u izjavi za Slobodnu Dalmaciju. U godini mikro-reformi (2001) zabilježeno je oko 4 000 zahtjeva za civilnom službom, znatno manje nego je to danas, ali i neusporedivo sa stanjem 1991. godine kada je samo jedna osoba iskoristila svoje ustavno pravo na prigovor savjesti.

Koliko slobodnog vremena ostaje uz civilku?
Kad si u vojsci i studiraš, nemaš puno vremena za društveni život. Potrebno je puno odricanja, dobra organizacija i razumijevanje okoline. Bolja je situacija ako te na civilki ne gnjave jer tada se više možeš posvetiti studentskim obavezama. Čujem puno o ročnicima koji svaki dan odrade po par sati, a ni to nije pod strogim nadzorom. Predlažem da se prije traženje suglasnosti dobro raspitate o ustanovi u kojoj ćete služiti.

Kako se izvući iz ovog sranja?
Primjer jedan: frend, zdrav kao suza, ne odveć sportski tip, ali nije ni invalid. Nosi leće. Komisija ga oslobodila zbog problema s dioptrijom. Kaže: ''Kud ću ovako slijep nosit pušku, mogao bih nekoga i ubiti.'' Mislim si: Pa i ja nosim naočale dok čitam knjigu i zurim u komp, ali bome nisam slijep, jer da jesam, onda bih si nabavio bijeli štap i treniranog džukca. Primjer dva: frend, vrlo uspješan, završio fax, nije mu se dalo u vojsku, pa je počeo raditi. Zdrav, u prošlosti imao manjih problema sa šakom. Oslobođen vojske. Primjer tri: frend, također završio fax, našao si posao, poslao zahtjev za oslobođenje zbog ''problema s kralježnicom''. Aktivno se bavi sportom, ali za vojsku nije sposoban. Oslobođen. Primjer četiri: frendov frend, zdrav kao jelen, stalno visi u teretani, oslobođen jer ''nije sposoban'', vjerojatno opet dioptrija za koju nisam ni ja znao jer nikad nije furao cvike. Primjer pet: bivši frend, zdrav, iz društveno prihvatljive obitelji, veliki domoljub i zagovaratelj vojske. Još ga nisu zvali, ali pretpostavljam da će mu do tada izmjeriti odgovarajuću dioptriju.

Kako to izgleda u pravoj armiji?
Najprije, tu je rano ustajanje, obavezno brijanje, što se provjera. Baš sam danas komentirao kako imam problema s ustajanjem, a onako pospanom mi se nikako ne da uzimati žilet u ruku i depilirati svoju bradicu. Naravno, tu su fizički iscrpljujuće vježbe, poput trčanja u čizmama. Usred ljeta to nije suviše ugodno iskustvo, a još ti se onda pred spavanje uvijek pojavi neki idiot kojem se nije dalo oprati noge – savršenstvo miomirisa!
- 18:58 - Komentari (14) - Isprintaj - #

subota, 14.01.2006.

Mjesec sedmi (pretposljednji, 'vala bogu!)

''Stvari se polako vraćaju na mjesto,
ovako nešto se ne događa često,
premda, priznajem, ponekad pretjeram i nekud otplovim sam.''

Daleka obala


Naporan dan. Razbudio me jutarnji tuš, ali posljedice višednevnog nespavanja vide se kroz neubrojivo ponašanje, pa kažu da sam zbunjeniji nego inače (da, i to je moguće!). Ispit je prošao solidno, popunio sam sve što se dalo popuniti i sad ostaje čekati je li to dovoljno za prolaz. (Majke mi, dosta mi je više ovog faxa.) Postajem sve nervozniji, a čini mi se da mi trema i uzbuđenje ne pristaju. Naravno, radio sam i tog dana – ispit je uletio umjesto pauze za ručak. Pa onda dođeš doma, izuješ se, baciš na trosjed i upališ televiziju, a tamo te dočeka blažena Jaca Kosor, božanska zaštnica i zagovarateljica djece, invalida, branitelja i međugeneracijske solidarnosti. Pa zar je moj život baš takva smrdljiva rupa? E neću završiti ovako usrani dan uz nekanoniziranu blaženicu i papka što se prodaje za zaštitnika ljudskih i neljudskih prava, a svakodnevno samo što ne izviri iz mišje rupe – neki ljudi su naporni i u malim količinama. (Gasi televiziju.)

Ministar obrane je jučer najavio, kako prenosi Hina, da se ''razmišlja o zamrzavanju slanja na služenje vojnog roka i o dragovoljnom služenju, ali ne prije 2010. godine''. ''Ne ukida se vojni rok'', ponovio je ponovno demantirajući nedavne napise u dnevnom tisku. Do tada – tko živ, tko mrtav. Pretpostavljam da je za većinu vas prije navedena godina daleka budućnost, bliska znanstvenoj fantastici, pogotovo ako si probate izračunati koliko ćete godina tada imati. Vojni rok su već ukinule brojne europske zemlje, među njima i veći dio našeg susjedstva, uključujući Bosnu i Hercegovinu, Sloveniju i Češku. Trenutni sustav pogoduje velikim kompanijama, vojnim dobavljačima, koje opskrbljuju vojsku hranom i opremom, radi se uglavnom o tajkunskim carstvima stasalim devedesetih godina, upravo na ''suradnji'' s državnim sektorom. S druge strane, koristi i nevladinom sektoru kojemu država daje besplatnu radnu snagu u zamjenu za šutnju i kooperaciju. Kako drugačije objasniti sramotni muk tih organizacija u trenucima kada se krše temeljna ljudska prava, sloboda medija i demokratski poredak? Taj skladni komplot nitko ne želi dirati jer je premrežen financijskim interesima i nema nikakve veze s vojnom strategijom i mogućnosti obrane zemlje. Mediji su ovih dana prenijeli i izjavu Sindikata državnih i lokalnih dužnosnika i namještenika o tome kako su ''civilni ročnici postali ozbiljna prepreka za privremeno i stalno zapošljavanje u državnim tijelima i nevladinim organizacijama''. Te organizacije navodno već novače civilne ročnike i putem malih oglasa, izbjegavajući zapošljavanje mladih i nezaposlenih ljudi. Ročnici se koriste za sve poslove: od vođenja upisnika, administracije, urudžbiranja, do poslova prevođenja. U takvoj situaciji je samo prošle godine preko tisuću državnih službenika ostalo bez posla. Sirovo iskorištavanje ne samo da je nelojalna konkurencija, nego je nemoralno i neprihvatljivo. Podsjetiti ću: Zakon o civilnoj službi određuje da ''treba voditi računa da se obavljanjem poslova civilnih obveznika ne ugrožavaju postojeća radna mjesta i ne otežava pronalaženje radnih mjesta nezaposlenim osobama''. Trenutno u Hrvatskoj ima gotovo 9 000 civilnih ročnika.

Osmerosatni radni dan u kojem radiš ''sve što treba'', meni je postao već svakodnevna rutina. Teško mi je i pomisliti da je već prošlo sedam mjeseci. U petak sam prvi put zaspao na posao. Dogodilo se to nakon nekoliko dana nesanica, strgan od umora više nisam mogao ni zaspati, pa sam ležao u krevetu i lamentirao o nebitnim glupostima. I tako, štrecnulo me u trbuhu kad sam otvorio oči i shvatio da je devet. Brzo sam navukao traperice, košulju, džemper, na hodniku nataknuo tenisice i projurio iz stana jer do ureda imam dobrih pola sata jahanja. Onako izmorenog lica s čuperkom kose koji mi strši, nezakopčanim šlicom i okusom večere u ustima, budući da nisam oprao zube. Naravno, šefica me mrko pogledala, ja sam joj se ispričao, kaže da se i ona jutros jedva digla. ''Jebiga.'' Nisam nikad bio pretjerano točan, ali na posao nikad ne kasnim više od petnaest minuta.

Navečer sam izašao van, nekako sam utopio svu nesanicu u alkohol, izgledao sam kao nov. Trebalo je proslaviti tu veliku obljetnicu, a čini mi se da su mi se zvijezde u jednom trenutku preokrenule. Bilo je to prije petka trinaestog. Ispit bi mogao dobro završiti, čini se da mi je uletjela jedna višemjesečna stipendija, a armija tek što nije svršila. Stvari se polako vraćaju na mjesto…kazaljke i dalje krugove crtaju, samo umjesto zvijezda, kišne kapi na grad padaju.
- 19:51 - Komentari (5) - Isprintaj - #

srijeda, 04.01.2006.

Sarma, -ae, f.

''Kao i svim drugim klincima u njegovom razredu, idol mojem sinu je Ante Gotovina. U školi se igraju Ante Gotovine, samo u njihovim igrama glavni junak nikada ne bude uhvaćen.''

Vanna, pjevačica


Ova pripovijest seže daleko u današnje prijepodne kada je jedan student, k tome i civilni ročnik, poželio pojesti sarmu. Bila je to prva njegova ovogodišnja želja, ako izuzmemo jučerašnje čevape koje je obrađivao kasno u noć, u dugu zimsku noć, uz knjige i zakone, petrolejsku svjetiljku i pucketanje kestena na kaminu (kojeg nema u stanu). Sarma. Nektar za bogove, kako bi rekao kolega s bloga i foruma. Bez obzira što je taj ubogi student i ročnik dobio savjet kako bi se trebao baviti cateringom i ostaviti se prava, rolanje sarmi mu se učinilo prevelikom avanturom u koju se ne želi upustiti. Zato je otišao do obližnjeg shopping centra, napunio košaricu i na vrh položio plastično pakovanje u kojem je netko vrijedno složio jednu sarmu i malo pire-krumpira. Dok je vozio kući, navio si je ''Driving home for Christmas'' (nakon što su ga jednom prilikom na forumu optužili da je Srbin, civilac redovno slavi Božić i po julijanskom kalendaru, op.a.), promatrao je sirote Rome kako prose na semaforima i uživao u opojnom mirisu kiselog kupusa. Miris kiselog kupusa?? (Tu ide dramatična muzika kojom završava svaka epizoda ''Zabranjene ljubavi'' i šokirano lice junaka naše priče koji je od silnog zaprepaštenja naglo zakočio pred pješačkim prijelazom.) Dok se uspinjao stubištem, razmišljao je da li je moguće da mu je nova godina donijela još jednu nezgodu – ovog puta dramatičniju od poplavljane kuhinje i izriganog wc-a. Je li moguće da se sarma razlila po vrećici?

Prvo zavirivanje u vrećicu već je donijelo odgovor. Njegove omiljene novine (civilac ne priznaje mainstream tisak, pa kupuje samo ljevičarska underground izdanja, op.a.) bile su mokre. Toliko mokre i sočne da si u njih mogao zamotati malo mesa i pojesti za ručak. Kroasan, vlažan i mirišljav, sada ima okus kupusa. Ledena kava ima okus sarme. Jogobella s okusom sarme! Suhe šljive s ekstra velikim komadima sarme! Šaporo čokolada s rižom i komadićima sarme! Čak i fuckin' sok kojemu slamka ima flejvor sarme! Rekao bi onaj pisac kojeg rado čitaju manekenke i nogometaši: Ako nešto stvarno jako želiš, cijeli će se svijet urotiti da to i dobiješ.

(U ovom dramatičnom trenutku, pripovjedač ponovno počinje pisati u prvom licu jednine.) Sad mi je slučajno palo na pamet, ali znate što stvarno mrzim? Ona spika: ''Joj kako mi fali moje more, joj kad sidnem na ovaj Jarun, onda se sitin moje Makarske, joj gradele i parangal, srdela i brancin, joj, joj, s ponistre se vidi Šolta, joj, joj, kad ja imam svoju kalu, kad ja imam svoju valu, brancin, parangal, parangal, ah, jače, ah, nabij ga… (svršava).'' Referiram se na onu kozu iz Big Brothera naravno. Pa ko te je tira u taj jebeni Zagreb da tu prodaješ postole, ko da to nisi mogla i doli radi', ae? (Primjećuje da je od silnog uzbuđenja počeo pisati na dalmatinskom, pa nastavlja na standardu.) Ženo, kako te nije sram dolazit ovdje oduzimat purgericama kruh iz usta? Još će ove jadnice domorotkinje morati na Arizoni tražit štand s cipelama, jer u Zagrebu nema više radnih mjesta. Dotepenci van! (Hm, čekaj…i ja sam dotepenac, k tome još i s mora. Zašto ja ovo pišem?) Dotepenci, dobro, ostanite, ali molim vas, dosta s tim spikama o moru i srdelama. Dogovoreno?

Na njuz-grupi koja se bavi civilnom službom pojavio se još jedan biser (kao da ih tamo nedostaje!). Čovjeku je pala na pamet ''genijalna'' ideja: Ne bi u vojsku, a ne bi ni u civilku. Je li to moguće? Pa jašta da je moguće, bar u Hrvata se sve može uz plavu kovertu, oralni tretman anusa i kiticu cvijeća. Ali on nema baš novaca, pa želi na sudu izboriti pravdu, jer ''kakva je to pravda tjerati nekog bez love osam mjeseci da radi mukte''. Uglavnom, nešto slično kao: zašto bih ja plaćao porez kad nemam love? Naravno, ne možeš čovjeku objasniti da je Ustav takav, da je zakon takav (čitaj: sjeban), da se zakoni moraju poštivati, premda nisu savršeni i da vrijede za sve jednako (osim ako nisi blizu ognjištu, pa si se ugrijao). On hoće mišljenje pravnika. Koji će ti pravnik reći nešto drugo od ovog gore napisanog? Možda Smiljko Sokol kojemu novac nije imovina ili Doris Košta kojoj Hrvat ne može počiniti ratni zločin? Ali čak i njih moraš dobro podmazati da ti kažu što si u lijepoj glavici zamisliš. E sad, on će radije čekat vojnu policiju da ga privedu, nego u civilku. I tako, odvest će ga, pritvoriti, pokrenuti kazneni postupak, on će se časno braniti, uvjeren je da će njegova biti zadnja. Kako kaže, ''u zatvoru će barem imati plaćenu hranu i smještaj''. Sretno.
- 15:50 - Komentari (15) - Isprintaj - #

nedjelja, 01.01.2006.

Godina 2006. počela s nezgodama

Svim blogerima želim sretnu Novu godinu i puno dobrih postova!

Civilac


Jutros nešto poslije jedanaest zvoni mi netko na vratima. Komšija. Nije valjda da mu je smetala glasna mjuza u novogodišnjoj noći? Nije, još gore… ''Sve najbolje u Novoj susjed.'' ''Hvala, i vama također.'' Vjerojatno sam ga vidio jednom u liftu, poznato mi izgleda. Malo krupnije građen, prekratke kose i sitnih očiju. ''Ali nisam za to došao'', nastavlja nakon što smo obavili rukovanje. To sam si i mislio. Hajde pucaj. ''Po plafonu mi curi voda. Je li to kod vas pukla neka cijev?'' Pospan sam i mamuran, ne percipiram ništa osim mučnine u želucu. Ulazimo u kuhinju. Jezero. Fale samo labudovi. Mali problem sa slavinom koja se ionako ne može zatvoriti do kraja, a onda ju je još neko gurnuo do pločica. Možda i ja. Shvaćam da imam rupe u pamćenju. Dolazi i predstavnica zgrade, također izgleda pospano i mamurno. S najvećim ručnikom skupljam vodu. Bos i u gaćama. Tri kante za sada. Oni si razgovaraju o socijalističkim zgradama i sjebanim instalacijama. Ja plivam. ''Odite si sad nešto obući jer ćete pokupiti upalu pluća.'' Ova godina nije dobro počela. Stara kaže da je voda dobar početak, teći će mi sve po planu. Super. Na autu mi je neko podigao brisače. U svijetu neverbalne komunikacije to znači: Jebi se! Samo zato jer sam parkirao deset centimetara izvan crte. Zapeo mi kotač u snijegu, pa sam ga tako ostavio. Jebi se i ti, idiote.

Imam dobre susjede. Uvijek kažem da imam sreće s komšijama, a nesreću s gazdaricama. Jučer sam konačno odlučio izvući auto iz brda koje se stvorilo od snježnih nanosa. Bilo je sigurno pola metra snijega na krovu. Čovjek mi je ponudio lopatu i pomogao čistiti snijeg. A meni se razderale hlače, jedne od dražih. Bacio sam ih u smeće. I tako, izvukao sam konačno svoj auto, uputio se prema King Crossu ne bih li obavio šoping za ''najluđu noć u godini''. Koji idiot je izmislio tu sintagmu? Možda je najluđa nekome komu je to jedini izlazak u godini. Meni je to prevelika frustracija, ne sjećam se kad sam zadnji put dobio toliko odjebenica. ''Sorry, imam dogovoreno.'' ''Ne znam, već sam kupio kartu.'' ''Rado bih došla, ali ne mogu odjebati frenda.'' Jedan od prijatelja mi je ovako napisao: ''Javi mi konačni popis, pa ću vidit!'' Ja mu poslao popis (iako bi takav bezobrazluk trebalo u pravilu ignorirati). Odgovor ulazi u folder ''najbolji sms'', te konkurira u bogatoj konkurenciji za poruku godine: ''Bok care. Nemoj se ljutiti, ostati ću doma. Fino malo pojest, gledat tv i tako. Bilo bi fino, nas četvero, petero, malo bi popili. Ali nemam volje, možda sljedeće godine.'' Pa jebem ti frenda koji će radije gledat telku i grickat prasetinu nego doći na tulum. Zašto ja uopće trošim svoju energiju? Eto, u takvoj konstelaciji, drago mi je da su se na žurci pojavili super ljudi i da nam je bilo odlično. Iz dugogodišnjeg iskustva organizacije pijanki, mogu vam savjetovati slijedeće: Nemojte slaviti Novu s najboljim prijateljima s kojima ste ionako svaki vikend vani. Uzmite jednog frenda kojeg niste dugo vidjeli, frendovu frendicu, kolegicu s faxa s kojom razmjenjujete skripte, osobu koju ste vidjeli jednom u životu i nekoliko osoba koje niste nikad vidjeli, ali znate da postoje. Najbolji tulum.

Jučer mi je MMI rekao da pišem prekratke blogove. To mi je bio jedan od dražih komplimenata u zadnje vrijeme. Nisam još ništa napisao o tome kako su se ovi blagdani proslavili u uredu, pa evo nekoliko rečenica. Naša direktorica je prošli tjedan naložila da se organizira novogodišnji domjenak. Iako je većina firmi blagovala uoči Božića, mi smo zadržali lijepu komunističku tradiciju ''novogodišnje zakuske''. Složilo se tako vrhunskog dalmatinskog pršuta, paškog sira, crnih maslina, domaćih kolača, a zalijevalo se slavonskim i makedonskim vinima. To je vrijeme kada smo svi jedna velika obitelj. Pravimo se da se ne mrzimo i da je sve dražesno i ljupko. Jedini mrki pogled sam osjetio kad sam prvi upiknuo pršut sa stola. Kasnije sam shvatio da to nije bilo predviđeno prije zdravice. Vjerojatno smo jedini kreteni koji organiziramo domjenaka nakon radnog vremena. U petak me dočekalo malo iznenađenje. Šefica me zove i daje 500 kuna. Nije mi jasno. Kaže: ''Počasti se malo za Novu godinu.'' Ja reko: ''Super, zapit će se to.'' Tako je i bilo.
- 17:52 - Komentari (13) - Isprintaj - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>