Umoran od sebe, i sit pitanja
Što sam, i što morao bih biti,
Na pramcu broda stojim, što me nosi
Naprijed i naprijed, morem pod zvijezdama.
Negdje oko pola devet razišli su se oblaci na Ljubljanskoj, a u zraku se osjećao miris otkosa. Postoje trenuci kada čovjek osjeća da sve sjeda na svoje mjesto. To nije bio jedan od tih trenutaka. Skoro sam se spotakao na stepenicu dok sam se spuštao niz pothodnik, nisam promatrao grafite na zidovima, nisam čak ni bacao letimični pogled na svoj ručni sat, kako to običavam činiti izjutra. Ignorirao sam odvezanu pertlu. Zaboravio sam čak i na tramvajsku kontrolu. Jedino mi ti čudni snovi nisu izlazili iz glave.
Okretanje testa mi se činilo kao deja-vu. Ovog puta sam bio mnogo napetiji. Želučani problemi su se vratili već pred neki dan, a danas je sve kulminiralo mučninom, grčio sam se u uredu dok sam ponavljao dijelove zakona koje uporno preskačem. Mislio sam da će biti bolje nakon što nešto prigrizem. Ali nije bilo bolje. Ja sam izrazito želučani tip. Sve najgore što mi se dogodi odlazi u želudac. Ne ostaje čak ni u kratkom pamćenju, ni u potisnutoj traumi, ni u zabrinutoj glavi. Sve ono što nikada nisam izgovorio sjedi u mojem želucu i izjeda ga dok se ne ispovraćam i pobacim. Samo ga alkohol može do kraja izjesti. Gastali su tek priručno sredstvo, umjesto bombona ili kave koju sam prije nekoliko godina prestao piti.
Nakon što sam položio papir s pitanjima na klupu, više nije izgledalo kao prije tri tjedna. Bacio sam oko na nekoliko brojeva koji će očito ostati prazni. ''Pizdu materinu, ovo nije dobar početak.'' Počinjem pisati u nadi da će me ponijeti inspiracija. Negdje je nestala, vjerojatno je otišla zajedno s jučerašnjom maglom. Već je iscurilo pola predviđenog vremena, a ja još razmišljam o ovih nekoliko pitanja. Sada sam već siguran da sam popušio svoje i da ću morati iscrtavati nove planove. Već mi je dosta planova koji se ne ostvaruju. Razmišljam o tome kako bi bilo dobro da sve nestane. Kako bi to bilo dobro. Da ležim negdje na brazilskim pješčarama i da uživam u svojem besmislu. Prevelik teret za ovaj svijet, a najveći za samog sebe. Ne postoji stvar koju bih mogao prezirati koliko vlastito postojanje. Taj trenutak je bio toliko nepodnošljiv da sam otišao iz dvorane.
Za nervozu je dobra čokolada. Odeš u Kraš, naručiš deset deka čokoladnih badema ili lješnjaka, pa ih smažeš već od Ilice do Cvjetnog trga, tako brzo da te na početku Preradovićeve počinje gristi savjest, toliko jako da moraš pojesti još jednu palačinku. Crepes de Paris, ili kako se već zove to sranje po sedam kuna. Jednu sa cijanidom, orasima i kokosom molim. ''Hoćete šećera preko?'' ''Molim lijepo, hvala.'' Ponovno ured. Svi se raspituju kako je bilo, mene hvata neka potreba za smijehom. U nemogućnosti da se rasplačem, ja se obično smijem. Oni koji me znaju, reći će da se puno smijem. Zapravo, više smješkam nego smijem. Ali ne plačem. Ja nikad u životu nisam plakao. Sjetio bih se da je tako nečeg bilo.
Jednom me je netko pitao što želim raditi u životu. Zamislio sam se. Rekao sam da želim mijenjati svijet. Netko pametniji je rekao da revolucionari mijenjaju sve osim sebe. A zašto bi se mijenjao netko tko je zadovoljan sobom? Uvijek sam zavidio ljudima s viškom samopouzdanja. Vraćao sam se Vukovarskom prema Savskoj, rano se već aktivirala ulična rasvjeta, ljudi su užurbano prelazili raskršće, a ja sam se pokušao sjetiti nekoliko stvari koje bi me mogle razvedriti. Ček' da razmislim: Stvar broj 7 na zadnjem albumu Seke Aleksić? Fatov blog? Zadnji kinder pingui u frižideru? Drkica? Dvije duple šljivovice? Lajna bijelog? (Sada slijedi epilog u maniri završnih riječi Oprah Winfrey ili Jerryja Speingera) Bez obzira kako vam teško bilo, koliko god vas jebali na poslu, koliko god puta pali ispit, ne zaboravite da je život lukavi igrač i da vam možda već sprema čudesni preokret. Do sljedećeg puta, čuvajte sebe i jedni druge.
Post je objavljen 16.11.2005. u 20:54 sati.