''Spoznaj samog sebe.''
Da parafraziram jednog našeg velikog mislioca, političara i metafizičara (stasalog na švercu šljivovice, a nakon toga i asfaltiranju kozjih staza u rodnim mjestima vladajuće elite): ''Treba biti muško i priznati – jesam, ja sam bloger!'' Obično blogersku publiku smještamo u virtualni prostor. Ja recimo uživo znam samo nekoliko ljudi koji čitaju moj blog. Teško je pisati o nekome kada znaš da će taj netko sve pažljivo pročitati, pa onda još i staviti svoj komentar. Najgore je kad moraš razmišljati kako će neki post ili rečenica utjecati na određenu osobu. Zato sam ja odmah odlučio da neću nikome iz ureda otkrivati ovu svoju mračnu tajnu. Tako je i bilo.
Jučer sam, međutim, dobio zanimljivi mail od jedne blogerice koja povremeno (redovno?) prati moje švrljarije i shvatio da sam otkriven. Pita ona mene služim li civilku u toj ustanovi. Onda sam joj zaprijetio bombom pod prozorom ako bilo kome otkrije ovu strogo povjerljivu tajnu. Ne samo to, nego ću upotrijebiti svoje snažne veze u podzemlju da joj blog više ne ugleda svjetlo dana. U krajnjem slučaju ću upotrijebiti svoje veze u državnom odvjetništvu i pravosuđu da joj se diploma proglasi falsifikatom, pa da mora ponovno upisati fax. Ljudi, nemojte se igrati sa mnom – ne bi se reklo, ali ja znam biti vrlo opasan. Uglavnom, shvatili smo da dotična blogerica zna mog kolegu ročnika. Evo što mi je napisala: ''Poslije kad sam kod tebe čitala da služiš negdje gdje bi mogao raditi stručne poslove, a da nije sud, počelo me to kopkati. Mislim da sam stalno podsvjesno tražila 'clues' u tvojim tekstovima da se radi o istim osobama.'' Jeste li vi nekad bili otkriveni? Vaš blog, na to mislim. Priča još nije gotova, čitajte što se dogodilo dalje u novom odjeljku.
Istoga dana dobio sam mail od organizacije koja se bavi istraživanjem civilnih ročnika. Da, dobro ste pročitali: postoji organizacija koja istražuje civilne ročnike. Ekipa želi anketirati što više mladića koji su odslužili civilku kako bi istražili kakvo je stanje u ustanovama u kojima se odrađuje civilna služba. Odgovorio sam da ću vrlo rado pomoći. Žena mi odgovara: ''Super da si se javio, ajde nam samo još pošalji neki telefonski kontakt i otkrij u kojoj instituciji služiš.'' Ponovno čitam drugi dio rečenice. Zatvaram Outlook. Bacam pogled prema plafonu, tražim kamere. Otvaram Internet explorer i utipkavam: www.vrapce.hr. Paranoja. Uzimam svoju dnevnu dozu šarenih pilula i zatvaram svjetla.
Neki genijalac je na njuz-grupi hr.alt.civilna-sluzba otvorio topic provokativnog naslova: ''Ajde pičkice…oružje u ruke!''. Pretpostavljam da je prije otvaranja topica tražio informacije o dokumentaciji potrebnoj za prigovor savjesti. Zašto bi se inače pretplatio na tu grupu? Nakon što je doznao da na sudu mora podići potvrdu o nekažnjavanju, a na policiji potvrdu o neposjedovanju oružja, zabilježio si je to u blokić. Onda je otvorio topic u kojem pita tko će branit državu od mnogostruko nadmoćnijeg neprijatelja pored svih ovih prigovarača savjesti (čitaj: pičkica). Uključujući i samog sebe. Mislim da će se na kraju ipak odlučiti na oslobođenje zbog dioptrije. Tako to rade pravi muškarci.
Na dan kada je na drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu rođena druga Jugostavija, mene je uhvatila viroza. Jedno s drugim naravno nema nikakve veze. Zvao sam šeficu ujutro, rekao da ostajem kod kuće. Činilo se kao da sam je probudio – mislim da je i ona bolesna. Stara me danas zvala barem pet puta, ne stignem ni temperaturu izmjeriti toliko da bih joj javljao svježe informacije. Vrti mi se u glavi. Zanemarite današnji blog jer je pisan u polu-ubrojivom stanju. Bit će bolje sutra.
Post je objavljen 29.11.2005. u 19:42 sati.