Circle of Snakes

Evo "nešto" što sam napisao jučer. Nije priča nije novela. Kako se ovo zove? Crtica? Neam pojma. Napisao sam je u bircu. Jednostavno me puklo da napišem. Kad sam tamo sjediš uz čašicu vina... mmmm Uživajte, mada sumnjam da će vam se svidjeti:

"Već pola sata nemogu naći odgovarajuću riječ. Ljudi misle da su pjesnici budale, da je njima lagano napisati pjesmu. Ne samo ovako ljudi nego i prijatelji, rodbina, ukratko svi!
Tako ja sjedim pola sata i tražim tu jednu riječ. Jednu jedinu da mi dragi Bog pošalje bio bi presretan. Samo jedna riječ, moja pjesma će biti potpuna, savršena!
Druga čaša vina mi se poluprazno smiješi. Niti ona pomaže. Upravo na radiu svira draga mi pjesma. Možda ona potakne tu jednu, savršenu, riječ da se skrasi u mom djelu. Da stiže, iz dubine mi duše. Sjećam se ove pjesme. Prvi put ljubio sam, pa patio zbog nje, oporavio se i opet zaljubljivao. Sve uz ovu pjesmu, ona mi pomaže u ovom okrutnom krugu života. Sada je mrak oko mene. U daljini čujem smijeh. Odnekud stiže plavo svjetlo i skrasi mi se na čelu. Osječam stare mirise, boje stare vidim i osjećaje stare osjetim. Prošlo je to sve, vidim novu riječ kako mi stiže. Svježa, mlada i vesela. Sve uz ovu pjesmu...
SNIVATI, to je ta riječ, SNIVATI!! Jer šta preostaje tužnoj spodobi u kafiću? Pijanoj i zbunjenoj, nego snivati, snivati..."



Tako malo sam odlučio kopirati Kafku, on ima puno takvih "pričica" ako se tako može nazvati.

Ajde čujemo se, vi mi ostanite lijepi, zdravi, pametni i sretni!

Reko si sebi. Pa ajd malo smjeha ovdje, nemre sve biti tako tmurno! Uživajte!








Evo ja sam se valjao od smjeha! Nadam se da će te i vi.

Evo javljam se opet. Slučajno na današnji dan? Normalno da nije. Danas sam skroz loše volje. Ne trebte se pitati zašto... Danas me svaki izlog u ovom prokletom gradu podsječa na nju tj. na moju bol. Čak jebeni autoservisi imaju srčeke i Amora. Neka odjebu svi!! Svaka druga osoba u ovom gradu nosi cvijeće, wau kako originalno kupiti cvjeće nekome na ovaj prokleti dan! Zašto nema recimo dan Melankolije? Svako od "nas" dobije nešto što stvarno želi, ne mislim s time na voljenu osobu (koliko god tužan treba ostati realan), nego na nešto materijalno. Ne da zaboravimo na patnju, nego da na trenutak ne mislimo na nju. Ali ipak ne, ljubavni parovi imaju svoj dan. Ljubavni parovi! Koji je to fakin absurd! Ljudi koji su najstretnij na svjetu, njima sigurno ne treba još neki dan. Na današnji dan "nama" svi nabijaju na nos kako su sretni! Ništa protiv tog sveca, ali to što sad sretni ljudi još moraju svima pokazivati koliko su sretni ide mi na kurac.
Nekad ne shvaćam svoj život. Kako nemogu biti s voljenom osobom. Očaj me uhvati kad shvatim da ništa ne mogu promjeniti što se desilo u zadnje vrijeme. Shvaćam koliko sam ja zapravo nemoćan kad je u pitanju "moj" život. Jel tako? Imaš "svoje" tenisice. Moš ih nosit a i nemoraš. Imaš "svoju" kosu i radiš s njom šta god očeš. Imaš "svoj" život i shvatiš da zapravo nemaš ništa "svoje".
Toliko me sve podjseća na dane moje sreće, da sam danas nemoguć. Opet sam na startu na nuli. imao sam tako dobar napredak u zadnje vrijeme šta se tiče oporavka i cijeli jebeni svjet se transformirao u ogromnu ljubavnu predstavu. napokon se desi nešto bolje u mom životu i cijeli svjet se potrudi da nebude tako. Tako mi fali ona. Njen zagrljaj, njen miris i njen osmjeh. U gradu su samo parovi što se ljubackaju i što se vole. Ja sam mogao bit na tom mjestu. Da je bilo sreće. Da, sreće... Nešto što mi je uvijek manjkalo zadnjih godina.
A bar ima nešto pozitivnog zbog Valentinova. Jučer je u jednom dućanu (ne želim reklamirati u kojem) na neko vrijeme bilo 50% sniženje na sve knjige. Kupio sam si tri knjige za cijenu jedne. Super sam prošao i sad bar imam s nečim ne misliti na bol. A ostalo vrijeme stisni zube.
A sad dolazim do sljedeće točke. Moje pripovjest. Rekao sam da ću kod trećeg poglavlja stat i čekati vaše reakcije. Ali iskrene reakcije, svi me uzdižete nebesa kao da sam jebeni Kafka, ali budimo realni, nisam tako dobaar. I ja to znam. Nešto vam se sigurno nije svidjelo u mojoj pripovjesti i želim znati šta! Jedino je jedna frendica imala muda reći što misli! Ok, ne kažem da nije možda dobro, ali ako ipak ima neka zamjerka ne želim da ju prešutite. Pa ako budete htjeli nastavit ću priču.

I na kraju, svima koji su sretni u ljubavi želim sretno valentinovo, uživajte u svakom trenutku svoje ljubavi, cjenite tu svoju dragu osobu, dajte joj do znanja koliko vam znači. Jer već sutra možete završiti kao ja....

Nedelja. Jutro, negdje oko 5. Budim se, i nešto mi kopka misli. Nešto mi neda mira. Svi znate šta je. Došlo je iz vedra neba, kao jutra od prije par tjedana. San se ne želi vratiti, pa odlučim otići malo do prozora. Otvorim prozor i naslonim se na prozorsku dasku. Hladan zrak izvana lagano klizi u sobu. Malo prođe i miris jutra je u sobi. Promatram tamu vani. tamo negdje stiže sunce. Gledam na sve strane. Kako je ovaj svijet lijep, riječima nemogu to opisati kako ga ja viđam. Fali mi još dosta lektira (hehehe).
Uvijek me ta jutra zajebavaju. Zašto ne znam ni sam. Ista misao navečer prije spavanje ne boli. Samo ujutro kad se probudim. Volim jutra, jer je to jedino doba kada je svijet miran. Vani je tišina, u daljini se čuje šum automobila nekog. Sve je svježe i lagano. Ovaj hektični i komplicirani svjet miruje. Još nekoliko minuta i sve se budi. Radnici što rade nedeljom valjaju ić na posao, neke babe što hoče ići na jutarnju misu, vjesti sa smrtima i tragedijama. I ona se budi... Nešto ima u tim jutrima. Jedino ujutro boli starom jačinom, tokom dana boli manje. Prave rane krvare ujutro. No ipak jutro najviše volim. Pogotovno ljetno. Kad sunce stiže, rano puno ranije nego sada. To je najljepši prizor. Tada stanem i nema ničeg, samo ja i ljepota. A zašto me boli ujutro? Odgovor sam našao u "Kugi" od Camusa (koju čitam dobrovoljno, nije mi lektira). Citiram : "Do četri sata ujutro ne poduzima se obično ništa, nego se spava, ako je noć bila i noć izdaje. Da, ljudi u to vrijeme spavaju, a to čovjeka umiruje jer je velika želja i žudnja srca posjedovati, uvijek i stalno, biće koje ljubimo, i moći da ga uronimo, ako je došlo vrijeme rastanka, u duboki san bez snova iz kojeg će se probuditi tek onda kad bude kucnuo čas sastanka." Nešto je otprilike tako sa sitnim izmjenama... Lagano vidim ljude što idu na jutarnju misu. Zatvorim prozor, soba je svježa i hladna. Legnem u krevet, pokrijem se skroz do ušiju. Mislim na nju, kao spava i kako miruje. Kako sanja. Dali sanja mene? Sigurno ne...
I u tom idiličnom trenutku mira, niz obraz mi klizne vjerovatno zadnja suza za njom...

Dan je tako lijep. Nebo je plavo, bez ijednog oblaka. Samo beskrajno plavetnilo. Sunce udara od lišće, pa se čini zelenijim nego što je. Sve je idilično samo da nema tog zujanja. Pogledam oko sebe. Nema ničeg. Ali zujanje je konstantno. Kao da čujem svaku pčelu zasebno. Na susjedovom balkonu isti prizor kao i u kući. Susjed visi, bez konopca sa X-evima na očima. Čudno, znači sve ih je zahvatilo. Sve je samo tako nestalo. Sve sam uzeo zdravo za gotovo i sad toga više nema. Još sam se jučer bezbrižno napijao. Čovijek ne cijeni sve što ima. Da sam znao da će se ovo desit, rekao bi svojima da ih volim. Sve je nestalo, u jednom treptaju...
Zujanje nestaje. Kako zujanje nestaje, tako nestaje i hrabrost što me na tren snašla. Vraća se panika, počinjem shvačati što se dešava. Kad je zujanje potpuno nestalo, suze su se vratile. Nabrzaka ih pobrišem. Odem do drugog susjeda. Pogledam kroz prozor. Isti prizor kao u dnevnoj sobi kod mene.
Vraćam se na svoju terasu. Hvata me panika. Kako to da su svi oko mene zahvaćeni tim "stanjem" a ja sam pošteđen? Tko je to napravio i zašto? Jel se ja sad moram brinuti za moju obitelj? Hraniti ih ili, nedaj bože, pomoći im oko pelena? Jer u ovakvom stanju nemogu ići sami na zahod. Šta ću sad? Zašto? Zašto...
Ležao sam tako na terasi. Prevalili su me osjećaji za koje nisam znao. Strah pomješan sa mržnjom, pa se pretvori u zbunjenost. čas mi je vruće čas hladno. Možda da se ubijem? Ne, nije to odgovor. Ležao sam tako niti sam svjestan koliko je vremena prošlo. Dali su minute ili sati, nemam pojma.
Iz misli me vrati čudan zvuk. Kreket žabe! Ništa neobično, ali ovaj je bio glasan. Kao da potiče od velike žabe. Čulo se kako je žaba nekoliko puta odskočila. Potom opet kreket. Najedanput je dopirao zvuk iskrenja. Zvuk koji radi elektricitet kada negdje iskra iz voda ili nešto slično. Ustadoh da vidim šta je to... Čujem kreket. Iz vrta se ne vidi ništa. Izađem na ulicu. Čujem zvuk skakutanja. U vrtu ispred sebe vidim susjeda kako visi u zraku. Normalno svi simptomi su tu. Nema konopca i X-evi na očima. Zvuk skakutanja je sve glasnij. Ispred mene se odjedanput pojavi divovska žaba!
Veču žabu nisam vidio u životu. Ogromna je, zelene boje i sva sluzava. Kad bi stajala pokraj auta, vrh glave bi dosegao prozore. Ostavlja vlažne tragove na betonu. Nakon svaka dva-tri skoka se zaustavi da zakrekeće par puta. Ukipio sam se na mjestu. Čovjek se inače ne boji žabe, ali vidjeti ovakav veliki eksemplar nije baš bezazleno. Skakuta ta žaba do mog susjeda koji visi u vrtu. Sve pratim bez da i trepnem, čudan je to osjećaj. Želim otići ali me zanima šta će se dogoditi. Stane tako žaba ispred mog susjeda. Zakreketa dva puta i otvori usta. Kao kad u crtićima žaba lovi mušicu, pa dugačkim ljepljivim jezikom nju opali po krilima. Samo što sada nije bilo jezika. Stajala je tako žaba otvorenih usta, bar 10 sekundi. Već me taj prizor lagano nasmijavao, kad odjedanput čujem iskrenje. Iz žabinih usta izađe odjedanpu mlaz svjetlosti. Neke čudne psihodelične boje. Zelenkasto, lubičasto, crveno. Preljepa svjetlost. Iz usta ta svjetlost odleti do očiju susjeda. I stoje oni tako, minutu dvije. Čuje se zvuk iskrenja, i most svjetlosti od usta do očiju čine se lijepim. Je malo bizarno, ali je lijepo, hipnitizirajuće čak.
Nestade svjetlost. Žaba zakrekeće. Na očima više nije bilo X-eva. Sad su bili kružići. Čudno. Ali opet, toliko se toga dešava u zadnje vrijeme da sam i pomalo očekivao nešto u tom smjeru. Šta je ta žaba upravo napravila s tim čovjekom? Označila? Za što? Žaba zakrekeće opet, te se okrene prema meni. Bulji u mene sluzavim očima. Zaprepastio sam se. Ne mogu ništa. Najrađe bi biježao, ali nešto mi neda. Možda taj pogled. Mogu se zakleti da je žaba iznenađena što me vidi! Odskakuta ona par puta do mene. Stane ispred mene i razjapi svoja usta. Ja bi najrađe bježao, ali štiže sad sigurno ona lijepa svjetlost. Predivna svjetlost. Nešto mi govori da ću se osejćati sretno, zaboraviti na svoje probleme. Iz dubine grla vidim svjetlost kako mi prilazi. Predivno je... Kad je svjetlost dotakla moje oči, bljesne odjedanput nakratko. Kao da me netko sikao. Samo što je polslje bljeska ostala tama. Nemam smisla za orijentaciju. Ne znam gdje je lijevo, a gdje je desno. Opet bljesak. Nalazim se u crnoj prostoriji. Sve je kao u snu. Na zidovima prostorije su svakakvi gumbići. Zeleni, crveni, neki sitni monitori. U sredini sobe se nalaze velika računala. Čini mi se da su to serveri ili nešto slično. Kao neka soba za prisluškivanje što se vidi u filmovima. Šetam se lagano po sobi. Na nekim serverima je pričvršćeno neko kamenje. Predstavljaju neke figure. Odnekud su mi poznate. Hodam dalje po sobi. Došao sam do zida koji je suprotan onome gdje sam se stvorio. Tu se među gumbićima i sitnim ekranima nalazi monitor, tastatura i neki čovjek što tipka nešto. Ima naočale i službeno je obučen. Odjedanput se upalilo neko crveno svjetlo među serverima, a čovjek ustade sa iznenađenim izrazom lica. Sve se čini da me ne vidi, a i nije me čuo kad sam mu se približio. Ode do servera, pogleda kamenčić i vrati se do stola. Dok se vraćao prođe pokraj mene nekoliko centimetara. Ne vidi me. Brzo uzima telefon sa stola i počinje zvati nekog. No prije nego što je progovorio odjedanput je opet bljesnulo. Sad sam se nalazio u lijepom uredu. Bio je smeđkaste boje. Odmah pokraj vrata se nalazio veliki ormar sa knjigama. Na podu je bio zeleni tepih. U kutu sobe su se nalazila dva naslonjača i neki viski na malom stoliću. Po zidovim su visile skupe slike. Suprotno od ulaza i regala s knjigama se nalazio veliki prozor. Preko cijelog zida. Kroz prozor dopire zasljepljujuća svjetlost i pada na stol. Ispred prozora je sjedio neki čovjek. Malo starij. Možda krajem 40-ih ili početkom 50-ih godina. Bio je u crnom odjelu, bradat, i ponešto proćelav. Zurio je u mene. Kemijska mu je ispala iz ruke i zurio je razjapljenih usta. Ovaj me vidi. I ne izgleda sretno što me vidi. Ja se bojim bilo šta reći. Odjedanput mu zazvoni telefon. Jednom sporom kretnjom je podigao slušalicu. Nije ni trepnuo. Dok gleda u mene sluša neki glas sa druge strane linije.
-Znam...- izusti on.
Odjedanput opet bljesak. Nalazio sam se na betonu u mojoj ulici. Čelo me užasno peklo. Krvarilo je. Sigurno sam sletio na čelo. Ali kako? Jesam visio u zraku kao ostali? Sjetim se žabe. Ležala je malo dalje od mene razrezanog grkljana. Po betonu su se izlile neke plave iznutrice. Smrad je bio užasan. Vidi se da je žaba svježe zaklana jer su se iznutrice lagano izmicale van.
-Si ok?- čujem neki glas.
Malo dalje od žabe je stajao visoki crnac sa crnim dreadlocksima. Izgledao je kao rastafarijanac. U rukama je imao nož obliven plavom krvlju...

Treptaj

Na kraju dana, rođenjem noći, ležim.
Utapam se u radosti, sretne trenutke bilježim.

Vežem se ja, vežem. Zlatnim lancima.
Sam svjestan nisam, da se sve klima.

Sve je tu.
Treptaj oka, i kao da nikad nije bilo.

Sam sam na otoku
I rane se ne liječe, okružene morem soli.

U tunelu se vraćam sjećanjima.
Uzalud... Nestajem.

nakon toliko suza, toliko smijeha.
Jedno malo, krhko, obično sjećanje.

Jakov Ravlić
26.01.2007. Zagreb


Evo, Tretaj sam napisao dan ranije. Kada sam već imao predosjećaj da će se desit ono što se desilo. Nisam glup, shvatim ja neke stvari. No dobro. Pjesma nije prošla na natjecanju u školi za što me boli kurac. Jer nisam je napisao za natjecanje. Na početku se zvala Šizma (što znači raskol, razdjeliti), ali nitko nije znao šta je to. Pa me profesocira zamolila da ju malo izmjenim. Što sam i učinio. Puno mi znači ova pjesma, podsjeća me na mog junaka Ujevića mada nije ni približno dobro kao jedno njegovo dijelo.

Vidimo se sa sljedećim nastavkom moje priče (pod nazivom žaba misteriozno a?). Pa se vidimo/čujemo tada!

Evo da se malo maknem od patnje, reko napisat ću ovaj post. To je knjiga koju trenutačno čitam. Zove se "U što vjeruje tko ne vjeruje". Zasigurno su neki od vas čuli za ovu knjigu. U njoj je opisan razgovor između Umberta Eca (ateist) i Carlo Maria Martinia (kršćanin). Zanimljivo je, vidjeti gdje se slažu takve dvije osobe ( o kraju svijeta) i gdje se razilaze (kada počinje život?). Reko ajd da vam preporučim takvo što. Inače ne znam šta bi čitao, pa ako netko ima preporuku neka mi javi. JEr lektire ne želim čitati namjerno. Odkad sam dobio onog gada od Krleže ne čita mi se lektira nijedna. Mislim, tko mi može tvrditi da je Krleža dobar pisac? To je tako dosadno i ubojito. I Filipovicz i Glembajevi su da se ubiješ. Ne znam šta ljudi vide u tome. Dobro, znam da je Filipovicz namjerno napisan tako, ali opet... Zašto nemožemo imati Murakamia za lektiru? Lektire nas uče razmišljati? Ma daj, jedino što nas nauče je ne voljeti čitati. Mislim ja volim, ali pogledajte večinu mladih. Nemogu pročitati preobražaj, a kamoli Braću Karamazov ili tako nešto. JEdnostavno nas ubiju sa svime time. A recimo kada sam pročitao od Murakamia (koji mi je i najdraži pisac) "Tvrdo kuhana zemlja čudesa i kraj svijeta" nisam mogao o ničem drugom razmišljati 2 dana. Sjećam se pročitao sam ju 31.12. i još sam za vrijeme novogodišnjeg tuluma razmišljao o tome. Nešto predivno. To preporučujem svima, bilo koju knjigu od Harukia Murakamia!!!!!!!!!! OBAVEZNO!!
Eto možda je ovo bio malo dosadnij post, al sljedeći je moja pjesma "Treptaj", pa sljedi nastavak moje pripovjesti (znači 3 dio), tko nije neka počne čitati. Negdje dole je 1. dio koji se zove "Pijan".
Ajd vidimo se. I ne još me nije prošlo, samo više ne tlačim ljude s tim...

Na trenutak sam na neki način zaboravio. Ne totalno, nego nije toliko boljelo. Ali opet se vratilo. I... Sretan sam. Ne želim da to tako brzo prođe. Mislim, ne znam kako da to objasnim. Patim se. Teško je. Užasno je teško. Ali ne želim da me to brzo prođe zato đto mi ona puno znači. Ak me to prođe za 2 dana, jesam li ju uopće volio ili sam bio samo zacopan u nju? Još se patim. Valjda je bilo nešto ozbiljnije onda...
Sve više se utapam u sjećanja. Vrtim u glavi svaki pojedini izlazak koji smo imali. Svaki trenutak koji smo proveli zajedno i svaki razgovor koji smo imali. Jel se sjećate kada sam pisao o tome? Kako bi bilo lijepo proživljavati sjećanja? Na neki način se to meni dešava sad. Tako su lijepa ta sjećanja. Tako me smire... A onda se sjetim da su sjećanja. Bol. Bol...
Prihvatio sam da nismo zajedno. U to nema sumnje, još patim zbog toga ali sam prihvatio. I razmišljam, razmišljam i razmišljam. Shvatio sam da se nemogu zamisliti uz drugu curu tj. da krenem u "lov" na neku drugu. za to nema teorije. Previše me veže za nju. Čudno, ponašam se kao da imam curu. Ne zanima me nijedna, niti jedna mi je lijepa. Mislim lijepe su, ali me ne zanimaju. Uspoređujem ih s njom, i nalazim razloge zašto mi se ne sviđaju. Ne razumijem kako neki mogu nakon nekoliko mjeseci veze za tjedan dana imati drugu. Ima još nečeg glupog, sve me podsjeća na nju. Nemogu upalit TV a da se nešto ne pojavi što bi me podsjetilo na nju! Knjigu nemogu prolistati!
Imam vijesti oko pjesme svoje. Mislim da nisam to ni spomenuo, ali moja pjesma "Treptaj" je išla na natjecanje. Ali nije normalno prošla. Al me boli briga za to. Nisam ju napisao radi natjecanja, ona je proizašla iz mojih emocija, ali bilo bi lijepo da mi nešto digne raspoloženje. A to će ostati samo snovi. Budem pjesmu objavio ovdje. Po mom mišljenju jedna od boljih što sam napisao. Bio sam pun boli. Tad nismo još bili prekinuli, ali sam znao da će se to dogoditi sutradan pa sam imao puno ispiracije. I sad dolazim do onog što su neki već spomenuli u komentarima. Ja trebam tu bol. Uživam u njoj. Odkad sam upao u pubertet tam negdje u 7. razredu osnovne, sam patim za nečim. Dok sam u društvu ja sam veseljak, al dok sam doma, sam, ja se utapam u svojoj tuzi. Pišem si bol van, ali imam je uvijek dovoljno u sebi. Čak mi je nekad i čudno, ko u prošla 2 mjeseca, kad nemam razloga za brigu. Pisao sam ja i tada, ali bez one strasti kao inače. Nadam se da će jednog dana ljudi čitati moje pjesme, priće i slično. Nije to razlog zašto ih pišem, ali bilo bi lijepo da ljudi jednostavno cijene moja dijela. Ne tražim neku slavu ili slično, samo da ih netko pročita i da se zamisli nad svojm životom na trenutak. Kao kad sam ja prvi put pročitao "Utjehu kose" od matoša, ili "notturno" od ujevića. Da se čovjek zamisli. Da shvati šta sam osjećao, koliko sam volio i patio zbog te ljubavi.
Ovo je vjerovatno zadnji dnevnik patnje, neću vas više zajebavati s time. Odsad svoju patnju fokusiram na svoja djela. Vama ću objavit ovu svoju pjesmu, nastaviti s pričom, pa budem vidio dalje. Možda ju zaboravim možda ne. Ali znam da joj zauvjek pripada komadić moga srca...



"Ove su riječi crne od dubine,
ove su riječi zrele i bez buke.
---one su, tako, šiknule iz tmine,
i sada streme k'o pružene ruke.

Nisam li pjesnik, ja sam barem patnik
i katkad su mi drage moje rane.
Jer svaki jecaj postati će zlatnik,
a moje suze dati ce đerdane.

--- No one samo imati će cijenu,
ako ih jednom , u perli i zlatu,
kolajnu vidim slavno obješenu,
ljubljeno dijete, baš o tvome vratu."

Tin Ujević

Ova pjesma je moja himna...

Kako mi se gade ovi parovi što ih gledam po gradu. Svugdje su u busu, tramvaju, bircu, školi, na tv-u... Unedogled. I nemogu nigdje pobjeći od njih, jer gdje god otišao bit će neki par. Možda samo ako pišem, na blogu ili ovako. Al i to traje samo par minuta. Svi živi me žicaju za pjesmu koju sam napisao. "Treptaj". Svi su oduševljeni njome. Čudno mi je to. Stvarno sam puno uložio u tu pjesmu. I stvarno mi puno znači. Ali jednostavno nemogu shvatit kako se to nekome može svidjeti! Kako? Jer sam ju napisao za pola sata. Pola sata! Voćka poslje kiše je nastala tokom dana, ne u pola sata. A to je dobra pjesma. Je da sam tada bio pod jakim emocijama, i da ruka onda samo leti po papiru, ali ne vjerujem da sam toliki talent. Ne vjerujem da sam talent uopće. Nije da nemam samopouzdanja. Nego, kritičan sam prema svojim djelima. Ne želim da ljudi misle da si nešto umišljam kad si ne umišljam. Samo sanjarim, ali ne umišljam...
Ovih dana sam došao do jednog zaključka. Ne zaključka, shvatio sam nešto. Naš zadnji poljubac. Nisam ga toliko cjenio. Da sam znao da je zadnji, možda bi ga više zapamtio. Osjećaj tog poljubca. Ovako sam samo događaj. Svega se sjećam. Urezalo mi se onog trenutka kada sam shvatio da je gotovo. Žućkasto svjetlo u bircu u kojem smo bili. Ja sam je htjeo otpratit do stanice, al ona mi nije dala. Rekla je da oče ić s frendicama. Zapravo se odlučila za kraj. Pa me poljubila. Ja sam joj rekao da ju volim. I poljubim je zadnji put. Zadnji... Kad se samo sjetim trenutaka s njom. Kad smo bili sami. Tako je lijepo bilo. Čini se tako davnim, a bilo je možda prije 2 il 3 tjedna. Kad me ona zagrlila u tramvaju. Nema toga više. Toplog zagrljaja. Kad se osječam snažnim i sigurnim.
Netko drugi će joj bit sve što sam ja želio. Nekom drugom će reći riječi koje sam ja želio. U ovom trenutku tamo negdje diše neki sretni gad, koji će se buditi pokraj nje, bit će joj oslonac, njemu će se obračati kad joj je teško i kad je sretna, dok ču ja lutati. Mislit na nju. Kajati se, bojati se noći, bojati se dana. Bojati se svakog novog lica kojeg upoznam. Pisati neke pjesme i sanjariti da če ih neko nekad pročitati. Jel smije tako završiti? Smije, jer je završilo tako. Jednog dana ću se možda ponovno zaljubiti. Ali dio mog srca je ostao njen. Ona je prva uspjela da se osjećam posebno. Da se ipak po nečemu ističem na ovom svjetu. Možda se i sad ističem. Ali po čemu? Po pisanju pjesama i romana? Da, ali su nastali iz patnje. Mukotrpno ih je pisati, i nikom ne pokazati. Al dok ne dođe neka cura koja će cijeniti moju ljubav, neču nikom ni pokazati te romane. Ajde ovo što pišem na blogu. To je za zabavu. Al ovo nastalo iz patnje ima značenje. Nose sjećanje. Na nju. Na ...


"A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji". ~ Tin Ujević