Circle of Snakes

Kako mi se gade ovi parovi što ih gledam po gradu. Svugdje su u busu, tramvaju, bircu, školi, na tv-u... Unedogled. I nemogu nigdje pobjeći od njih, jer gdje god otišao bit će neki par. Možda samo ako pišem, na blogu ili ovako. Al i to traje samo par minuta. Svi živi me žicaju za pjesmu koju sam napisao. "Treptaj". Svi su oduševljeni njome. Čudno mi je to. Stvarno sam puno uložio u tu pjesmu. I stvarno mi puno znači. Ali jednostavno nemogu shvatit kako se to nekome može svidjeti! Kako? Jer sam ju napisao za pola sata. Pola sata! Voćka poslje kiše je nastala tokom dana, ne u pola sata. A to je dobra pjesma. Je da sam tada bio pod jakim emocijama, i da ruka onda samo leti po papiru, ali ne vjerujem da sam toliki talent. Ne vjerujem da sam talent uopće. Nije da nemam samopouzdanja. Nego, kritičan sam prema svojim djelima. Ne želim da ljudi misle da si nešto umišljam kad si ne umišljam. Samo sanjarim, ali ne umišljam...
Ovih dana sam došao do jednog zaključka. Ne zaključka, shvatio sam nešto. Naš zadnji poljubac. Nisam ga toliko cjenio. Da sam znao da je zadnji, možda bi ga više zapamtio. Osjećaj tog poljubca. Ovako sam samo događaj. Svega se sjećam. Urezalo mi se onog trenutka kada sam shvatio da je gotovo. Žućkasto svjetlo u bircu u kojem smo bili. Ja sam je htjeo otpratit do stanice, al ona mi nije dala. Rekla je da oče ić s frendicama. Zapravo se odlučila za kraj. Pa me poljubila. Ja sam joj rekao da ju volim. I poljubim je zadnji put. Zadnji... Kad se samo sjetim trenutaka s njom. Kad smo bili sami. Tako je lijepo bilo. Čini se tako davnim, a bilo je možda prije 2 il 3 tjedna. Kad me ona zagrlila u tramvaju. Nema toga više. Toplog zagrljaja. Kad se osječam snažnim i sigurnim.
Netko drugi će joj bit sve što sam ja želio. Nekom drugom će reći riječi koje sam ja želio. U ovom trenutku tamo negdje diše neki sretni gad, koji će se buditi pokraj nje, bit će joj oslonac, njemu će se obračati kad joj je teško i kad je sretna, dok ču ja lutati. Mislit na nju. Kajati se, bojati se noći, bojati se dana. Bojati se svakog novog lica kojeg upoznam. Pisati neke pjesme i sanjariti da če ih neko nekad pročitati. Jel smije tako završiti? Smije, jer je završilo tako. Jednog dana ću se možda ponovno zaljubiti. Ali dio mog srca je ostao njen. Ona je prva uspjela da se osjećam posebno. Da se ipak po nečemu ističem na ovom svjetu. Možda se i sad ističem. Ali po čemu? Po pisanju pjesama i romana? Da, ali su nastali iz patnje. Mukotrpno ih je pisati, i nikom ne pokazati. Al dok ne dođe neka cura koja će cijeniti moju ljubav, neču nikom ni pokazati te romane. Ajde ovo što pišem na blogu. To je za zabavu. Al ovo nastalo iz patnje ima značenje. Nose sjećanje. Na nju. Na ...


"A slobodna ljubav? Ljubav nije slobodna, ona je ropstvo po definiciji". ~ Tin Ujević