Circle of Snakes

Evo opet se javljam. Možda se ponavljam, i možda sam dosadan nekim ljudima. Al ko ne želi nek ne čita, meni ovo treba. Osjetim neki napredak. Recimo dok ovo pišem neam suzne oči, dok sam kod prošlih to imao.Prek dana manje boli, dok sam s društvom iz razreda i slično. Gadno je kada sam sam (kužite? saaam). Onda se počinjem sjećati. I onda boli. Onda vraški boli.
A dobro. Ne trebam više nit govoriti da boli. Ali nešto sam saznao. Nešto o prijateljima. Neki su me iznenadili koliko su susretljivi. Nisam očekivao da će mi pomoći toliko (fala Antoniju i Erni). A neki pak, nisu takvi. Znam da im je stalo do mene. Možda im je neugodno razgovarati o tome ili tak nešto. Ne ljutim se ja na njih, samo što me to iznenadilo. Neki ljudi vole pomagati neki ne, ne zamjeram ja to nikome.
Danas sam si išao isprazniti memoriu na mobitelu. Imam samo neku ograničenu. Tako sam naletio na slike, koja je ona ispucala dok smo bili zajedno. Ona je naslonjena na mojim ramenima, i smješi se u kameru. Onim smješkom za koji sam spreman na sve. Ja se isto smijem u kameru. Ne prepoznajem tog čovjeka. Iz pozicije kukca ne prepoznaješ sebe tako sretnog. Buljio sam pola sata u tu sliku. Možda i više, ne znam izgubio sam smisao za vrijeme. Tražio sam odgovore u njima. Našao sam samo nova pitanja. Pitanja koja nikad neče naći odgovor. Oni će samo odjekivati u mojim mislima, putovati s jednog sjećanja na drugi. Pitanja kao: Šta da smo ovog trenutka zajedno? Šta da me ona zavolila? Šta da smo bili zajedno još godinu dana? Kako bi se ja tada osjećao? Kakav bi ja bio čovjek tada? Bili pisao? Ako da kakva djela? Ma unedogled. Suze su tog trenutka imale čudni okus. Nije da ih pijem namjerno, ali jedna dvije su zalutale na usne. Kao da nose dio nje. Kao da znaju odgovor. Bio je to sigurno čudan prizor. Jedna slika na ekranu. U pozadini svira Tinariwen. a ispred monitora sjedio mladić, čupav (zgodan?), mirnim izrazom lica. Kako mu suze teku. Opet nisam ispuštao zvukove iz sebe. Jer se uvijek trudim ne plakati. Suze teku ali to je bez onog jecanja i slično. Nije da se bojim toga (spika kao "Ja sam muškarac"). Nije to. Nego jednostavno ne smijem biti toliko tužan da radim takve scene. Stalno se tješim da mi je ona prijateljica. Pa onda zašto bi bio toliko tužan? Priča ima polustretan završetak.
Al opet koliko me ta pomisao tješila, ona me u jednakoj mjeri guši. Prijatelji...


"She seemed dressed in all of me,
stretched across my shame.
All the torments and the pain,
leak through and covered me.
I'd do anything to have her to myself,
just to have her for myself.
Now I don't know what to do,
I don't know what to do
When she makes me sad.

She is everything to me, the unrequited dream,
the song that no one sings, the unattainable.
She's a myth that I have to believe in,
all I need to make it real is one more reason.

I don't know what to do,
I don't know what to do
When she makes me sad."

Vermillion part 2 - Slipknot

Evo, ova mi ima odličan tekst za situaciju u kojoj se nalazim. Uživajte!

Evo, ono što sam jučer napisao samo je početak. Malo sam pauzirao pripovjest zbog svega, al nastavit ću. Samo ovo mi treba. Treba mi da se izlječim. Jučer je bio prvi zapisnik patnje. Danas mi se isto piše. Tu ču pisati svašta. Sve dok se ne "izlječim".
Užasno je. Opet sam ju sanjao. Ništa mi nije lakše. Sanjao sam da mi prilazi. Dala mi je pismo na kojem piše da joj je žao i da želi da opet budemo skupa. Poljubio sam ju na čelo. Ona me zagrlila. I tako smo bili zagrljeni. Pa sam se probudio. Bez da sam u njenom zagrljaju. Ne trebam ni reć da je to bilo kao da sam umro. Zašto me snovi moraju tako mučit? Zar mi nije dovoljno teško? Nego mi uljevaju nadu... Koja samo tako puca. I sve trebam nanovo proživjeti.
Danas sam s njom otišao na Zagreb indoors. Nismo bili sami. Bilo je još dvoje prijatelja. Sjedio sam pokraj nje, s njene lijeve strane. S desne strane su sjedili prijatelj i prijateljica. Htjeo sam umrijet. Od lijepote, od ponosa. Krajičkem oka ju gledam. Ona me nekad ljubila, ona me nekad nazivala svojim. Kako sam ponosan. A opet, tužan. Normalno. Cijenio sam ju dok smo bili zajedno. Ali sad kad nismo. Kao da je ljepša, pametnija, vedrija.
Danas sam i konačno shvatio. Kad je poslje meča ušla u tramvaj i otišla. To je to. Mi smo frendovi. Više nikad nečemo biti zajedno. Da je po meni bi, ali nije. Kao da je ikad u mom životu bilo po mom. Uvijek si ponovim, bit će mo prijatelji. To me ispuni s radošču koju nemogu opisati. Ona nije ni svjesna koliko me na neki način spasila što se odlučila za prijateljstvo poslje veze.
Al nemogu joj sve to reći. Volio bi, ali ne mogu. Nikad se ne nađemo sami, samo ona i ja da joj sve kažem. A možda je i bolje tako, jer možda da sazna sve bi otišlo nizbrdo kao kad sam joj rekao da ju volim. A možda će pročitati s mog bloga. Ali sumnjam, nije ga posjećivala kad sam joj bio dečko, zašto bi sada?
Pozdrav svima od Jakova Ravlića, pjesnika, pisca, onog kojeg snovi muče...


"Nedelja. Tužno. Znamo, o znamo,
Znamo da alkohol škodi,
No, rakije, rakije, rakije amo,
Jer utjehe nema u vodi."
Vagonaši - Dobriša Cesarić

Dosta mi je teško u životu i moram to nekome reć. Al da nebi smetao svim svojim prijateljima i rodbini odlučio sam napisati ovo na blog, pa kog zanimaju moji problemi nek čita ako ga ne zanimaju nek ne čita.
Onaj dobri stari tužni zaljubljenik u poeziju se vratio. Ono što sam napisao u postu "Preobražaj" više ne vrijedi. Sad sam onaj stari. Tužni. jedna cura koju volim je prekinula sa mnom. Znao sam da će to kad tad doći. Ali nikako se nisam mogao spremiti za taj trenutak.
Izašao sam iz tramvaja. I krenuo sam prema dogovorenom mjestu. Znao sam šta će bit, jer smo se čuli ranije. Znao sam da prekida sa mnom. Dan je bio tako lijep. Tako prokleto lijiep. Kao da mi se sam Bog ruga. Iznad mene je stavio prokleto plavo nebo, cvijeće kod HNK nije nikad bilo tako puno boja. Nikad se nije toliko ljudi šetalo, niti je vjetar bio tako blag dok mi je puhao u lice. Nikad mi svijet nije izgledao ljepši. A nemogu uživati u njemu. To je bio samo novi razlog za tugu.
Izašao sam 2 stanice ranije. Kod HNK. Da se malo prošetam. Da se pripremim. Ali uzalud. Na mp3-u mi je u repeatu sviralo "Promise-Reprise" od Akira Yamaoke. Predivna skladba. Preporučujem svakome. Možda ju i stavim na blog, kad skužim kako stavljati one playere za glazbu (ako neko zna nek kaže). Da se vratim, i koračam s tom glazbom prema cvijetnom trgu. Svakim korakom sve sam bliže kraju. Sve sam bio bliži trenutku kad sve završava. Dva predivna mjeseca. Dva mjeseca u kojima sam bio kralj svijeta, u kojem nisam imao strahova, u kojima sam mirno spavao, gdje sam znao da imam nekog.
Došao sam do cvijetnog trga i sjeo sam na podnožje kipa od Preradovića. Tamo sjedim. I gledam. Opet mi se svijet ruga. Cvijeće na cvijtnom trgu puno boja, sve je puno mirisa. Pošto sam isključio mp3, sad sam i čuo svijet oko sebe. U daljini smjeh. Tako dalek. Kao da se vraća moj smjeh iz prošlosti da me podsjeti kako mi je bilo.
Čekam ja nju tu. Čekam. Prije sam umirao od želje da se čekanje skrati. Da ju vidim. Da mi se ona pojavi s osmjehom, a u meni su osječaji kao da ju prvi put vidim. Sve je ljepša. Pa se približi do mene... A ja osjetim njen miris. Ja sad to kažem bez zajebancije. U tim trenucima sam zaboravio na sve. U tim trenucima sam opažao samo nju. Svi zvukovi, slike i mirisi su bili usredotočeni na nju. Ona je bila centar u tim trenutcima. Bože, kako mi to fali. Sad je čekanje drugačije. Sad želim da ju čekam zauvjek. Da nikad ne prestane, da ovdje sjedim u viječnosti.
Ona me zove. Kaže da je kod kipa al da me nema. Ona je zapravo kod kipa Tina Ujevića. Bože, zašto mi to radiš? Zašto se to mora dogoditi ispred očiju čovjeka kojeg obožavam kao da sam ga znao? Vidim ju. Okrenuta mi je leđima. Srce mi lupa 100 na sat. Ona se okreće prema meni. Ugledala me. Nije se nasmijala. Ozbiljno me gleda kako hodam prema njoj. Bože kako je lijepa! Čak i kada je ovako ozbiljna. Kažem joj bok, najrađe bi ju poljubio ali znam da se to nemože dogoditi. Rekla je. Znao sam da će to reći ali me opet iznenadilo. Rekla je da nemože bit s nekim ako ga ne voli. Na kraju me pita dali se ljutim. Ja kažem da se ne ljutim. I dok sam to govorio pucao mi je glas. Borio sam se sa suzama. Ne smijem plakati! Ne pred njom! Ostani jak!!
Hodamo zajedno do Jelačića. Jedno vrijeme šutim jer kad bi pričao sada vidjelo bi se koliko patim. Pričamo o svemu i svačemu. Samo ne o onome što se dogodilo. Dogovaramo se da će mo otić na Zagreb indoors i slično. Nekad se nasmije kad nešto smješno bude. Gledam ju kako se smije. Držim sve u sebi. Ne smije znati koliko patiš. Došli smo do moje stanice, moram sad dalje ić busom. Bez nje. U tramvaju kažem bok. Ne dobivam poljubac. Izlazim iz tramvaja a da nisam okusio njene usne pune meda. Bože kako ovo boli! Koja je ovo patnja! Pređem cestu. Stavim slušalice. Svira "When a blind man cries" od Deep Purple-a. I pustim suze. Nisam plakao. Nisam jecao. Šutio sam, išao prema stanici autobusa, a na obrazu mi teku 2 suze. Neki ljudi bulje u mene, neki se smiiju, neki se čude. Nije mi bitno. U busu sam kao biljka. Doma sam kao biljka. Oču li izlazit? Ne čemu da idem van? Ipak moram otić. Nemogu izdržati kod kuće. Sjedim tako u omiljneom mi bircu, koji me podsjeća na nju. Kad me pitaju gdje je ona, i kad kažem što je bilo, smiju se. Ne vjeruju mi jer sam inače šaljivđija. Sve su to samo nove rane.
Ali ne ljutim se na nju. Bolje ovako nego da me navlači. Samo što mi je tako prokleto žao. Ja bi želio da ostanemo prijatelji, jer život bez nje mi je nezamisliv. I to što me ona želi kao prijatelja nakon veze je ogromna čast. Bit će teško sad kad ju vidim kao frendicu, nakon ove veze. Bez poljuca za pozdrav. Bez poljubca na nos koji tako obožavam. Taj poljubac na nos! O Čak sam jučer prije spavanja Bogu u molitvi zahvalio što mi je nju uveo u život. Da ostanemo prijatelji i da ju čuva.
Najgore mi je dok spavam. Sanjam ju. Kako smo zajedno. Kako ju čekam na trgu a ona stiže sa smješkom. Probudm se. A u meni srce gori od patnje. Doslovno, takvu bol nisam nikad osjetio. Bojim se opet zaspati. Ali moram. Ovako sam u mraku se osjećam ranjivo i izgubljeno jer nje nema. Opet sam zaspao. Naravno opet sam nju sanjao. Sike lete, nekad smo u Verdiu pijemo čaj i razgovaramo, pa smo u močvari gdje sam je prvi put poljubio, pa odjedanput ona meni spava u naručju. Budim se. Opet ona nezamisliva bol, gori u meni, gori mi duša od patnje! Shvatim da je sve san. Da ona sad spava u svojoj sobi. Pitam se dali mene sanja? Kako je bilo prije lijepo kad sam se probudio i shvatio da je ona moja. Da su ono što sanjam i stvarnost jednaki. Nemogu opisati tu radost.
Čini mi se da je išlo sve nizbrdo kad sam joj reko da ju volim. Nisam to smjeo. Nisam smjeo pokazati svoje osječaje, nisam smjeo pokazati da sam ljudsko biće...
Od suznih očiju jedva vidim tastaturu. Još uvijek im nedam da teku. A bol je tako strašna. Pišem pjesme da se izlječim. Svi mi prijatelji govore da ih objavim na blogu. Odušeljkeni su mojim pjesmama. Lai nisam naivan. Kad ti prijatelj pati ssve mu kažeš samo da se osjeća bolje. Budem ih objavio al kad se malo sredim. Ako se sredim... Tako volim svoj život, al uvijek mi je tako tužan i pun patnje. Samo se želim izbavit od te patnje. Makar me smrt morala spasit. Kad sam ionako svima frend...
Oprostit ću se s riječima čovjeka koji je stajao pokraj mene u dosada najgorem trenutku u mom životu. To je Tin ujević za one koje nisu pratili: "Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći"

Svako od nas biva slomljen u životu. Ja sam danas... Znajte svi da sam bogu svake večeri zahvalio što sam vrijedan nje. Ali eto, nije mi suđeno da budem sretan...


James Blunt - Goodbye My Lover




Did I disappoint you or let you down?

Should I be feeling guilty or let the judges frown?

'Cause I saw the end before we'd begun,

Yes I saw you were blinded and I knew I had won.

So I took what's mine by eternal right.

Took your soul out into the night.

It may be over but it won't stop there,

I am here for you if you'd only care.

You touched my heart you touched my soul.

You changed my life and all my goals.

And love is blind and that I knew when,

My heart was blinded by you.

I've kissed your lips and held your head.

Shared your dreams and shared your bed.

I know you well, I know your smell.

I've been addicted to you.



Goodbye my lover.

Goodbye my friend.

You have been the one.

You have been the one for me.



I am a dreamer but when I wake,

You can't break my spirit - it's my dreams you take.

And as you move on, remember me,

Remember us and all we used to be

I've seen you cry, I've seen you smile.

I've watched you sleeping for a while.

I'd be the father of your child.

I'd spend a lifetime with you.

I know your fears and you know mine.

We've had our doubts but now we're fine,

And I love you, I swear that's true.

I cannot live without you.



Goodbye my lover.

Goodbye my friend.

You have been the one.

You have been the one for me.



And I still hold your hand in mine.

In mine when I'm asleep.

And I will bear my soul in time,

When I'm kneeling at your feet.

Goodbye my lover.

Goodbye my friend.

You have been the one.

You have been the one for me.

I'm so hollow, baby, I'm so hollow.

I'm so, I'm so, I'm so hollow.


Akira Yamaoka - Letters from the lost days (ulomak)


Hey there to my future self
If you forget how to smile
I have this to tell you
Remember it once in a while
Ten years ago your past self
Prayed for your happiness
Please don't lose hope

Jedna od najboljih pijesama koje postoji. Meni je to nešto predivno, odrastao sam uz Bijelo Dugme i puno mi znači. I još kad vidim kako ju je Bregović usavršio to je nešto fenomenalno. Govorimo o Đurđevdanu. Ta melodija, taj tekst... Inače dolje izveda pijemse na romskom. Koja je meni najbolja uz izvornu od Bijelog Dugmeta koja se nalazi ispod nje. Inače ima i na makedonskom, mađarskom itd. Obožavam tu pijesmu. Pomaže mi kad me ljubav muči i kad me ljubav ne muči. Danas sam ju stavio jer sam presretan, da sretnij ne mogu bit, pa si vi mislite dali me ljubav muči ili ne!










p.s. post ispod je 2 poglavlje moje priče, pa uživajte u Đurdđevdanu/ederleziju dok čitate!

pozzzzdrav!

Probudilo me zujanje. Isto ono od sinoć. Šta se događa? Sigurno neki flashbackovi od alkohola. Za sve je alkohol kriv... Imao sam čudan san. Sanjao sam da sam nekoj curi reko da ju volim. Nisam to nikada sanjao. Ljudi to olako kažu. Mislim na ovu izjavu "volim te". Kažu to a da ne misle. Samo si stvore situacije odkud se nemogu izvuči. Jer kad shvate da je to bila samo obična simpatija, nemogu to tek tako povuči. Bar ja tako mislim. Jer kad ja to kažem, preispitam to višeputa. Ja kad kažem to onda i mislim to. Jer s tim nema zezanja.
Nekako sam ustao. Stao sam na noge i crijeva mi počeše raditi dobre poznate zvukove. Ne nije glad, stiže mi masni proljev. To uvijek bude kad se napijem. Ne znam zašto. No dobro, imam još vremena do trenutka "D", pa sam si uključio TV. Prelistao sam domaće kanale i nije ničeg bilo. Ipak je to nedelja. Nedeljom nema nikad ništa. Okrenem si potom programe na satelitu. Tu već ima nešto zanimljivijeg. Ali ima 400 kanala. I sad se postavlja pitanje. Tko još gleda 400 kanala? Tko nema života i tko ga troši da popuni svojih 400 kanala na satelitu? Dovoljno je recimo 50. I to je previše.
Volim ovako ležati i gledati TV nakon buđenja. Razbudim se taman. Gledam na sat. 12:34 treperi. Neda mi se još izači iz sobe, pa lagano porazmislim šta imam za školu. Kad bolje razmislim nema smisla o tome razmišljati. Jer ionako nebih učio. Šta češ takav sam.
Napokon ustanem iz kreveta. Odem do ormara i tražim neke majice. Odlučio sam se za kratku zelenu majicu sa crnim natpisom "Rammstein". Obožavam taj bend. Obučem svoje traperice za "po kući", jer imam i jedne za grad koje nosim kad idem van i u školu.
Otvorim vrata sobe i izađem. Tišina. Dobro, čuo se vjetar. Ali osim toga ništa. Nikakvi auti u pozadini. Ni zvukovi čekića koje odjekuju kada susjed redovito popravlja ogradu, niti crvkut ptica, niti diječij smjeh koji se čuje po ovako sunčanim danima vani. Kako to? Nije bilo ni zvukova glazbe iz bratove sobe, niti zvukovi kuhanja koje se inače čuju odozdo iz kuhinje. Valjda su mi starci sa bratom otišli negdje. Ma nema veze, sigurno je slučajno što je sve ovako tiho.
Odem odmah u kupaonicu koja se nalazi u prizemlju. Pišao sam možda 3 ili 4 minute. Kako je to dobar osječaj. Nisam pišao od jučer navečer. Ovo je bolje od seksa. Nije da znam kakav je, al mi se čini...
Odem u kuhinju koja je spojena s blagavaonicom i dnevnim boravkom. Šokirao sam se. Ne. Nemoguće je. Nemoguće je da se takvo što desilo. Moja majka se objesila! Vidim ju tu kako beživotno visi u kuhinji. Vidio sam takav stav u filmovima kada viješaju neke razbojnike. Al se uvijek izvuku, jer su to razbojnici/antijunaci, tipično za Hollywood. Čekaj malo! Majka mi se upravo obijesila a ja razmišljam o Hollywoodu? Suze mi dolaze na oči. Vidim ju samo s leđa. Ruke se beživotno spustile, glava lagano nagnuta prema lijevo. Užas. Prolazi mi cijeli život pored očiju. Ali šta je to? Nema konopca. Jasno to vidim! Nema konopca! Čekaj! Kako onda visi?
Odem do njene prednje strane da joj vidim lice. I kad sam već mislio da stvari nemogu biti čudnije, shvatim da sam se prevario. Lice joj je bilo beživotno, ali puno ponosa. To lice mi je podarilo svu ljubav svijeta. Sjetio sam se pijemse od Škore. O majci kad umre. Ne znam kako se zove. Neču ni pogađat, jer kad čovijek pogađa ime pijesme uvijek ju fula. To jedan od mnogih zakona. Opet sam odlutao s razmišljanima. Suze su mi tekle niz obraze, i nisam mogao skrenuti pogled s njenog lica. Na svakom zatvorenom oku se nalazio po jedan debeli crni X. Kao u crtićima kada netko umre. Nasmijao sam se, ovo je sigurno šala. Priđem joj bliže. Skužim da joj kuca srce, i da diše kao u snu. Hvala bogu živa je! Tresem ju. Ništa. Ne budi se. Ali kako ona uspijeva tako visjeti bez konopca, u točnoj pozi obješenika? I najčudnije od svega sa debelim X-evima na očima. Kao da je označena...
Odlučim otići nazvati hitnu pomoć ili tako nešto. U dnevnom boravku isti prizor. Moj otac visi, bez konopca, sa X-evima na očima. Visi ispred TV-a. Na TV-u samo snijeg. Nešto se čudno događa, dali je ovo neka vizija? Ošamarim se jako da se probudim, ali osim bola na obrazu nije se ništa dogodilo.
Trčim po telefon, i ništa se ne čuje. Nikakvi "tuuut", samo tišina. Kao ona vani. Sjetim se da odem provjeriti brata. Odem u njegovu sobu i vidim opet isti prizor. Visi iznad poda, bez konopca sa X-evima na očima. Nemogu vjerovati šta se događa. Nešto najbizarnije što sam vidjeo u svom životu. Jeli to možda zbog alkohola? Ako je znači da sam trčao pijan i suzav po kuči dok su mi starci doma. Ne, nije alkohol! Pa nisam idiot, nisam toliko pio jućer. Ali šta se događa? Šta se Bože dragi događa? Počinjem plakati. Dio zbog zbunjenosti, dio zato što mi je obitelj "mrtva". Moja obitelj, nisam ih vidio jućer uopće, a sad ih nema. Jesu tu ali ih nema. Tko zna šta je ovo.
Tišinu vani prekine zujanje, ono od jučer. Kao tisuće pčela! Sigurno je sve povezano s tim. Sigurno je to zujanje učinilo moju obitelj ovakvu! Trčim opet dolje, obučem nabrzaka crne tenisice, uvijek nosim crne. No nema veze, nije to sada važno. Izađem van. Zujanje je sve jače. Al ono što sam vidjeo nema veze sa zujanjem...

Tišina, divna tišina. Ispred mene mrak. Čuje se zujanje što mi probija glavu, potom zvuk zatvaranja vrata. Tramvaj samo što nije krenuo. A meni se vrti u glavi. Kratki trzaj i tramvaj počinje voziti. Otvaram oći i vidim moj grad obavijen mrakom, obasjan milijunima svjetala. Ljepotu grada shvaćam tek kad sam pijan. Inače ne. A i kako bi? Inaće sam u gradu poslovno. Škola, papire za osobnu, šoping... Nikad se nisam samo prošetao gradom. Da upoznam njega, da vidim šta je iza betona. Dušu njegovu. Sigurno ima nešto u tom gradu. Hjoooj. Glava mi puca.
- Pogle onu trebu!- viče prijatelj iza mene.
I pogledam van. Na stanici stoji plastična plava djevojka. Šta tu ima za vidjet? Čak pijan bi mi bilo žao štapa s kojim bi ju diro. Svi muškarci u tramvaju sline. Ja ne. Šta mi fali? Šta fali prirodnoj ljepoti? Bez šminke, sprejeva, lakiranja, glaziranja... Ženska nije ušla u tramvaj, na svu žalost ostalih muškaraca u tramvaju. Dok sam prolazio pokraj nje, čini mi se da sam vidio oznaku "Made in China".
- Koji će mi kurac takva ženska? -a ovi me gledaju ko da sam objavio da sam nekrofil. Jebeš ga, ne smiješ razmišljati protiv većine. Završiš na lomači kao Galileo. I dok mi se oni rugaju u daljnini, ja zatvorim oči. Vrti mi se u glavi. Jebena tekila... Ipak ću otvorit oći. Ne mogu tu u tami sjediti. Previše mi se vrti. A kad pogledam van, nije ništa bolje. Pogle ih, kako leže na podu, deru se, rigaju kao da je zadnji dan na zemlji. I da je, nebih ga tako iskoristio. Zvučim ko starac. Mene treba ubit. Jebena tekila...
Kako ja mogu prigovarati? Jel sam ja nešto bolji? Ja sam jedan od njih. Glupan obični. Napio sam se bez razmišljanja. Pogledam ih. Isuse bože, jedan sam od njih... Jedina razlika između njih i mene je ta što sam ja skužio da to nije dobro. Nakon tone tekile. Jebiga...
- Ajde ustaj! Idemo dole! - pokreće me frend. Vani me pozdravio hladni zrak. Kako je lijep, baš ugodan. Nakon ovakvih vrućina po danu, ovo je pravi božij dar. Nekako smo nas dvoje oteturali do stanice. Bus kasni. Super, nikad ne kasni. Nikad! A kad kasni? Kad ja jedva stojim na nogama! To je valjda neki znanstveni zakon. Sigurno ima neki Murphyev zakon o tome.
Bus je napokon stigao, nemogu reći koliko je vremena prošlo. To mi baš i nije išlo u ovakvom stanju. Nekim čudom smo moj prijatelj i ja čak sjeli. Tamo na zadnjem kraju busa. I dolaze uobičajene face, prijatelji stare iz osnovne. Uvijek je lijepo s njima popričat, oni se ne čude mojim izjavama. Navikli su na njih.
- Di ste bili? - pita jedan.
- A u nekom bircu, dobro je bilo ubili smo se u tekili. - odgovori mi frend.
- U kojem bircu? - pitaju opet. Zar je to bitno? I da sad kažemo koji birc, neće znati koji je. Pa zašto pita? Sad ću ja odgovorit.
- Bili smo u Legacy-u. - odgovorim ozbiljno, ali se vidi da sam živčan.
- Ne znam taj birc... - čujem očekivani odgovor. O velikog li iznenađenja, ne znate di je taj birc. Al inče si bio u svim lokalima u gradu! Hočeš li si to ikada oprostiti?
- Znam da ne znaš - odgovorim mirno.
Bus je krenuo napokon. Ovi su razgovarali o svemu i svačemu. Ja sam šutio. Mučio me neki unutarnji nemir. Ne znam zašto. Kao kada se spremaš reći nekoj curi da ju voliš. Ali nisam bio u takvoj situaciji. Sve mi je čudno večeras. Jebena tekila...
Stigli smo do moje stanice. Ja sam jedini koji izlazi. U jednom potezu se pozdravim sa svima. Kad je vozač otvorio vrata sišao sam dolje i pozdravio me hladni zrak. Po drugi put. To mi odlično dođe kad sam ovako pijan. Obožavam zrak. Previše ljudi ga shvaćaju zdravo za gotovo. Ali to je zbilja Božija kreacija. Obični plin, to je obični plin. I kakav učinak ima na čovjeka. Moja razmišljanja prekida zujanje. Kao da se na tisuće pčela približava. Glasnije je. Približava se prema meni! Pijan sam. To je zbog alkohola, samog sebe tješim. ali postaje sve glasnije i glasnije. Nemože to biti od alkohola.
Počinjem trčati prema kući. Iznenadio sam samoga sebe kako dobro to ide, ne teturam. To je sigurno od straha. Dođem do kuće, nabrzaka odkljućam vrata i zalupim ih za sobom. Odem do kuhinje i gledam kroz prozor. Ničeg nema. A zujanje se stišava. Pta bi to moglo biti? Jel se to stvarno dogodilo ili je to zato što sam pijan?
Otišao sam do sobe, legao i zatvorio oči. Nisam se ni potrudio presvuć. Čemu ako ču se sutra obet preslvačit. Ovako si štedim nepotrebni posao. I tako upadam u razmišljanje prije spavanja. Al neće dugo trajati jer sam preumoran. Jebena tekila, jebena tekila, jebena tekila...

Evo još nešto što mi je došlo usput, Tool! Jedan fini bend čije tekstove obožavam slušat jer su toliko ja! Skroz mi pašu! Tekstovi ko da su napisani po meni, mojim osjećajima i po tome kako volim... Evo napisati ću neke koje mi najviše znače!

p.s. ispod imate predgovor za projekt "The Štivo"

Sober- ova mi dosta znači. Pogotovo 2 kitica. "i am just a worthless liar...". Točno sam takav, cijela kitica sam ja.


SOBER


There's a shadow just behind me
Shrouding every step I take
Making every promise empty
Pointing every finger at me
Waiting like a stalking buttler
Who upon the finger rests
Murder now, the pattern called "must we"
Just because the son has come

Jesus,wont you fucking whistle ?
Something but the past and done
Jesus, wont you fucking whistle
Something but the past and done

Why can't we not be sober?
I just want to start this over
And why can't we drink forever?
I just want to start this over

I am just a worthless liar
I am just an imbecile
I will only complicate you
Trust in me and fall as well
I will find a centre in you
I will chew it up and leave
I will work to elevate you
Just enough to bring you down

Mother Mary, won't you whisper?
Something but what's past and done
Mother Mary, won't you whisper?
Something but what's past and done

Why can't we not be sober?
I just want to start this over
And why can't we sleep forever?
I just want to start this over
And why?

I am just a worthless liar
I am just an imbecile
I will only complicate you
Trust in me and fall as well
I will find a centre in you
I will chew it up and leave

Trust me
Trust me
Trust me
Trust me
Trust me

Why can't we not be sober?
I just want to start things over
And why can't we sleep forever?
I just want to start this over
And why?

I want it when I want it
I want it when I want it
I want it when I want it
I want it when I want it



Schism- jednostavno majstorski. Svaka riječ na mjestu. Genijalno!


SCHISM

I know the pieces fit
'Cause I watched them fall away
Mildewed and smouldering
Fundamental differing
Pure intention juxtaposed
Will set two lovers' souls in motion
Disintegrating as it goes
Testing our communication
The light that feuled our fire then
Has a burned a hole between us so
We cannot see to reach an end
Crippling our communication

I know the pieces fit
'Cause I watched them tumble down
No fault, none to blame
It doesn't mean I don't desire to
Point the finger, blame the other
Watch the temple topple over
To bring the pieces back together
Rediscover communication

The poetry
That comes from the squaring off between
And the circling is worth it
Finding beauty in the dissonance

There was a time that the pieces fit
But I watched them fall away
Mildewed and smouldering
Strangled by our coveting
I've done the math enough to know
The dangers of our second guessing
Doomed to crumble unless we grow
And strengthen our communication

Cold silence has
A tendency to
Atrophy any
Sense of compassion
Between supposed brothers
Between supposed lovers
(sometimes says "lovers" the first
time and then "brothers" in concert)

I know the pieces fit
I know the pieces fit
I know the pieces fit
I know the pieces fit
I know the pieces fit
I know the pieces fit
I know the pieces fit
I know the pieces fit (crescendo)



Parabola- "This body. this body holding me. be my reminder here that I am not alone in
This body, this body holding me, feeling eternal all this pain is an illusion." Nije li predivno?



PARABOLA



We barely remember who or what came before this precious moment,
We are choosing to be here right now. hold on, stay inside...
This holy reality, this holy experience. choosing to be here in...

This body. this body holding me. be my reminder here that I am not alone in
This body, this body holding me, feeling eternal all this pain is an illusion.

Alive

This holy reality, in this holy experience. choosing to be here in...

This body. this body holding me. be my reminder here that I am not alone in
This body, this body holding me, feeling eternal all this pain is an illusion...
Of what it means to be alive

Swirling round with this familiar parable.
Spinning, weaving round each new experience.
Recognize this as a holy gift and celebrate this
Chance to be alive and breathing
Chance to be alive and breathing.

This body holding me reminds me of my own mortality.
Embrace this moment. remember. we are eternal.
All this pain is an illusion.



Jambi- znam da zvuči čudno (pogotovo ako znate kako zvuči pjjesma), al ovo mi je najdraža ljubavna pjesma. Jebiga ubijte me, al ja sam već ranije reko da sam lud!



JAMBI





Tool Jambi Lyrics
Here from the king's mountain view;
Here from the wild dream come true -
Feast like a sultan, I do,
on treasures and flesh, never few.

But I, I would wish it all away
if I thought I'd lose you
just one day

The devil and his had me down,
in love with the dark side, I found.

Dabblin' all the way down.
Up to my neck;
Soon to drown

But you,
changed that all for me,
lifted me up, turned me 'round.
So I
I
I
I
I would
I would
I would
Wish this all away

Prayed like a martyr dusk til dawn
Begged like a hooker all night long
Tempted the devil with my song
And got what I wanted all along

But I
and I would
If I could,
mm, I would
Wish it away
Wish it away
Wish it all away
Wanna wish it all away
No pressure could hold, sway,
or justify my
kneeling away
my sinnin'..

So if I could I'd wish it all away,
if I thought tomorrow
would take you away.
You're my peace of mind, my home, my center.
I'm just trying to hold on
one more day

Damn my eyes
Damn my eyes

Damn my eyes, if they should
compromise our fulcrum;
Want and need - if I need it
I might as well be gone

Shine on forever
Shine on benevolent sun

Shine down upon the broken
Shine until the two become one

Shine on forever
Shine on benevolent son

Shine down upon the severed
Shine until the two become one

Divided I'm withering away
Divided I'm withering away

Shine down upon the many
Light our way
Benevolent son

pray
Breathe in union
Breathe in union
Breathe in union
Breathe in union
So, as one, survive
another day and season.

Silently just say your grace.
Silently, just stay out of my way!




Evo ko je izdržao do ovdje svaka mu čast (ponekad se čudim kako ljudi mogu čitati moje postove, mislim jesu neki neobični al opet....). Tool mi pomaže kad imam probleme u životu. Znam, glupo je al je tako. Neki imaju rodbinu, neki imaju prijatelje ali moji problemi su kao što se i zovu. Moji. Nerazumljivi za ostale, za rodbinu i prijatelje. I bojim se, ako netko oče upoznati mene, moje probleme moje stvarno ja da će pobijeći od mene. Pobijeći od čudovišta što leži iza maske veseljaka koji voli sve zabavljati, koji je uvijek vedar. Osjećajnom čudovištu što voli okusiti ljubav i bol, a ne samo šale...Lagano je biti vedrom licu prijatelj ali nekom tužnom... Bar se nadam da moji frendovi ne čitaju ovo. Već čujem kako mi se rugaju... Eto zato meni pomaže Tool, nemogu se rugati, i ne biježe od mene stvarnog. Takva je situacija ovih dana. Pa si u glavi pjevušim "I am just a worthless liar, I am just an imbecile, I will only complicate you, Trust in me and fall as well, I will find a centre in you,I will chew it up and leave,I will work to elevate you, Just enough to bring you down". Jer hej, ko vidi kakav sam, samo ću ga zakomplicirati i već vidim kako svi biježe. Ali znam da dijelovi odgovaraju, jer sam vidio kako su se raspali.... Uvijek ostane trunka optimizma...

Evo, najprije mali pregovor da znate šta vas očekuje. Bez brige nije ovo spojler, sam da imate predođbu. Ja sam lud, idiot, bez talenata, deprimiran i tmuran. Tako da će možda biti malo teško za čitat. No dobro potrudit ću sve ove negativne stvari izostavit iz ovog štiva, al ludo će bit. I molim vas, ko Boga svetog!! Ne odustanite odma na prvom poglavlju, bar prožvačite 3 poglavlja ak vam se svidi dobro, ak ne hej bar ste pokušali!! Eto ga očekujte idućih 3-4 dana prvo poglavlje. Nakon tri poglavlja će biti pauza, ako se ne svidi većini ja ću odustati i nastavit s uobičajenim temama. Ako vam se svidi, nastavit ću i s prićom i s uobičajenim temama. A dotad, živjeli!!