Probudilo me zujanje. Isto ono od sinoć. Šta se događa? Sigurno neki flashbackovi od alkohola. Za sve je alkohol kriv... Imao sam čudan san. Sanjao sam da sam nekoj curi reko da ju volim. Nisam to nikada sanjao. Ljudi to olako kažu. Mislim na ovu izjavu "volim te". Kažu to a da ne misle. Samo si stvore situacije odkud se nemogu izvuči. Jer kad shvate da je to bila samo obična simpatija, nemogu to tek tako povuči. Bar ja tako mislim. Jer kad ja to kažem, preispitam to višeputa. Ja kad kažem to onda i mislim to. Jer s tim nema zezanja.
Nekako sam ustao. Stao sam na noge i crijeva mi počeše raditi dobre poznate zvukove. Ne nije glad, stiže mi masni proljev. To uvijek bude kad se napijem. Ne znam zašto. No dobro, imam još vremena do trenutka "D", pa sam si uključio TV. Prelistao sam domaće kanale i nije ničeg bilo. Ipak je to nedelja. Nedeljom nema nikad ništa. Okrenem si potom programe na satelitu. Tu već ima nešto zanimljivijeg. Ali ima 400 kanala. I sad se postavlja pitanje. Tko još gleda 400 kanala? Tko nema života i tko ga troši da popuni svojih 400 kanala na satelitu? Dovoljno je recimo 50. I to je previše.
Volim ovako ležati i gledati TV nakon buđenja. Razbudim se taman. Gledam na sat. 12:34 treperi. Neda mi se još izači iz sobe, pa lagano porazmislim šta imam za školu. Kad bolje razmislim nema smisla o tome razmišljati. Jer ionako nebih učio. Šta češ takav sam.
Napokon ustanem iz kreveta. Odem do ormara i tražim neke majice. Odlučio sam se za kratku zelenu majicu sa crnim natpisom "Rammstein". Obožavam taj bend. Obučem svoje traperice za "po kući", jer imam i jedne za grad koje nosim kad idem van i u školu.
Otvorim vrata sobe i izađem. Tišina. Dobro, čuo se vjetar. Ali osim toga ništa. Nikakvi auti u pozadini. Ni zvukovi čekića koje odjekuju kada susjed redovito popravlja ogradu, niti crvkut ptica, niti diječij smjeh koji se čuje po ovako sunčanim danima vani. Kako to? Nije bilo ni zvukova glazbe iz bratove sobe, niti zvukovi kuhanja koje se inače čuju odozdo iz kuhinje. Valjda su mi starci sa bratom otišli negdje. Ma nema veze, sigurno je slučajno što je sve ovako tiho.
Odem odmah u kupaonicu koja se nalazi u prizemlju. Pišao sam možda 3 ili 4 minute. Kako je to dobar osječaj. Nisam pišao od jučer navečer. Ovo je bolje od seksa. Nije da znam kakav je, al mi se čini...
Odem u kuhinju koja je spojena s blagavaonicom i dnevnim boravkom. Šokirao sam se. Ne. Nemoguće je. Nemoguće je da se takvo što desilo. Moja majka se objesila! Vidim ju tu kako beživotno visi u kuhinji. Vidio sam takav stav u filmovima kada viješaju neke razbojnike. Al se uvijek izvuku, jer su to razbojnici/antijunaci, tipično za Hollywood. Čekaj malo! Majka mi se upravo obijesila a ja razmišljam o Hollywoodu? Suze mi dolaze na oči. Vidim ju samo s leđa. Ruke se beživotno spustile, glava lagano nagnuta prema lijevo. Užas. Prolazi mi cijeli život pored očiju. Ali šta je to? Nema konopca. Jasno to vidim! Nema konopca! Čekaj! Kako onda visi?
Odem do njene prednje strane da joj vidim lice. I kad sam već mislio da stvari nemogu biti čudnije, shvatim da sam se prevario. Lice joj je bilo beživotno, ali puno ponosa. To lice mi je podarilo svu ljubav svijeta. Sjetio sam se pijemse od Škore. O majci kad umre. Ne znam kako se zove. Neču ni pogađat, jer kad čovijek pogađa ime pijesme uvijek ju fula. To jedan od mnogih zakona. Opet sam odlutao s razmišljanima. Suze su mi tekle niz obraze, i nisam mogao skrenuti pogled s njenog lica. Na svakom zatvorenom oku se nalazio po jedan debeli crni X. Kao u crtićima kada netko umre. Nasmijao sam se, ovo je sigurno šala. Priđem joj bliže. Skužim da joj kuca srce, i da diše kao u snu. Hvala bogu živa je! Tresem ju. Ništa. Ne budi se. Ali kako ona uspijeva tako visjeti bez konopca, u točnoj pozi obješenika? I najčudnije od svega sa debelim X-evima na očima. Kao da je označena...
Odlučim otići nazvati hitnu pomoć ili tako nešto. U dnevnom boravku isti prizor. Moj otac visi, bez konopca, sa X-evima na očima. Visi ispred TV-a. Na TV-u samo snijeg. Nešto se čudno događa, dali je ovo neka vizija? Ošamarim se jako da se probudim, ali osim bola na obrazu nije se ništa dogodilo.
Trčim po telefon, i ništa se ne čuje. Nikakvi "tuuut", samo tišina. Kao ona vani. Sjetim se da odem provjeriti brata. Odem u njegovu sobu i vidim opet isti prizor. Visi iznad poda, bez konopca sa X-evima na očima. Nemogu vjerovati šta se događa. Nešto najbizarnije što sam vidjeo u svom životu. Jeli to možda zbog alkohola? Ako je znači da sam trčao pijan i suzav po kuči dok su mi starci doma. Ne, nije alkohol! Pa nisam idiot, nisam toliko pio jućer. Ali šta se događa? Šta se Bože dragi događa? Počinjem plakati. Dio zbog zbunjenosti, dio zato što mi je obitelj "mrtva". Moja obitelj, nisam ih vidio jućer uopće, a sad ih nema. Jesu tu ali ih nema. Tko zna šta je ovo.
Tišinu vani prekine zujanje, ono od jučer. Kao tisuće pčela! Sigurno je sve povezano s tim. Sigurno je to zujanje učinilo moju obitelj ovakvu! Trčim opet dolje, obučem nabrzaka crne tenisice, uvijek nosim crne. No nema veze, nije to sada važno. Izađem van. Zujanje je sve jače. Al ono što sam vidjeo nema veze sa zujanjem...
Post je objavljen 15.01.2007. u 16:29 sati.