Circle of Snakes

Dosta mi je teško u životu i moram to nekome reć. Al da nebi smetao svim svojim prijateljima i rodbini odlučio sam napisati ovo na blog, pa kog zanimaju moji problemi nek čita ako ga ne zanimaju nek ne čita.
Onaj dobri stari tužni zaljubljenik u poeziju se vratio. Ono što sam napisao u postu "Preobražaj" više ne vrijedi. Sad sam onaj stari. Tužni. jedna cura koju volim je prekinula sa mnom. Znao sam da će to kad tad doći. Ali nikako se nisam mogao spremiti za taj trenutak.
Izašao sam iz tramvaja. I krenuo sam prema dogovorenom mjestu. Znao sam šta će bit, jer smo se čuli ranije. Znao sam da prekida sa mnom. Dan je bio tako lijep. Tako prokleto lijiep. Kao da mi se sam Bog ruga. Iznad mene je stavio prokleto plavo nebo, cvijeće kod HNK nije nikad bilo tako puno boja. Nikad se nije toliko ljudi šetalo, niti je vjetar bio tako blag dok mi je puhao u lice. Nikad mi svijet nije izgledao ljepši. A nemogu uživati u njemu. To je bio samo novi razlog za tugu.
Izašao sam 2 stanice ranije. Kod HNK. Da se malo prošetam. Da se pripremim. Ali uzalud. Na mp3-u mi je u repeatu sviralo "Promise-Reprise" od Akira Yamaoke. Predivna skladba. Preporučujem svakome. Možda ju i stavim na blog, kad skužim kako stavljati one playere za glazbu (ako neko zna nek kaže). Da se vratim, i koračam s tom glazbom prema cvijetnom trgu. Svakim korakom sve sam bliže kraju. Sve sam bio bliži trenutku kad sve završava. Dva predivna mjeseca. Dva mjeseca u kojima sam bio kralj svijeta, u kojem nisam imao strahova, u kojima sam mirno spavao, gdje sam znao da imam nekog.
Došao sam do cvijetnog trga i sjeo sam na podnožje kipa od Preradovića. Tamo sjedim. I gledam. Opet mi se svijet ruga. Cvijeće na cvijtnom trgu puno boja, sve je puno mirisa. Pošto sam isključio mp3, sad sam i čuo svijet oko sebe. U daljini smjeh. Tako dalek. Kao da se vraća moj smjeh iz prošlosti da me podsjeti kako mi je bilo.
Čekam ja nju tu. Čekam. Prije sam umirao od želje da se čekanje skrati. Da ju vidim. Da mi se ona pojavi s osmjehom, a u meni su osječaji kao da ju prvi put vidim. Sve je ljepša. Pa se približi do mene... A ja osjetim njen miris. Ja sad to kažem bez zajebancije. U tim trenucima sam zaboravio na sve. U tim trenucima sam opažao samo nju. Svi zvukovi, slike i mirisi su bili usredotočeni na nju. Ona je bila centar u tim trenutcima. Bože, kako mi to fali. Sad je čekanje drugačije. Sad želim da ju čekam zauvjek. Da nikad ne prestane, da ovdje sjedim u viječnosti.
Ona me zove. Kaže da je kod kipa al da me nema. Ona je zapravo kod kipa Tina Ujevića. Bože, zašto mi to radiš? Zašto se to mora dogoditi ispred očiju čovjeka kojeg obožavam kao da sam ga znao? Vidim ju. Okrenuta mi je leđima. Srce mi lupa 100 na sat. Ona se okreće prema meni. Ugledala me. Nije se nasmijala. Ozbiljno me gleda kako hodam prema njoj. Bože kako je lijepa! Čak i kada je ovako ozbiljna. Kažem joj bok, najrađe bi ju poljubio ali znam da se to nemože dogoditi. Rekla je. Znao sam da će to reći ali me opet iznenadilo. Rekla je da nemože bit s nekim ako ga ne voli. Na kraju me pita dali se ljutim. Ja kažem da se ne ljutim. I dok sam to govorio pucao mi je glas. Borio sam se sa suzama. Ne smijem plakati! Ne pred njom! Ostani jak!!
Hodamo zajedno do Jelačića. Jedno vrijeme šutim jer kad bi pričao sada vidjelo bi se koliko patim. Pričamo o svemu i svačemu. Samo ne o onome što se dogodilo. Dogovaramo se da će mo otić na Zagreb indoors i slično. Nekad se nasmije kad nešto smješno bude. Gledam ju kako se smije. Držim sve u sebi. Ne smije znati koliko patiš. Došli smo do moje stanice, moram sad dalje ić busom. Bez nje. U tramvaju kažem bok. Ne dobivam poljubac. Izlazim iz tramvaja a da nisam okusio njene usne pune meda. Bože kako ovo boli! Koja je ovo patnja! Pređem cestu. Stavim slušalice. Svira "When a blind man cries" od Deep Purple-a. I pustim suze. Nisam plakao. Nisam jecao. Šutio sam, išao prema stanici autobusa, a na obrazu mi teku 2 suze. Neki ljudi bulje u mene, neki se smiiju, neki se čude. Nije mi bitno. U busu sam kao biljka. Doma sam kao biljka. Oču li izlazit? Ne čemu da idem van? Ipak moram otić. Nemogu izdržati kod kuće. Sjedim tako u omiljneom mi bircu, koji me podsjeća na nju. Kad me pitaju gdje je ona, i kad kažem što je bilo, smiju se. Ne vjeruju mi jer sam inače šaljivđija. Sve su to samo nove rane.
Ali ne ljutim se na nju. Bolje ovako nego da me navlači. Samo što mi je tako prokleto žao. Ja bi želio da ostanemo prijatelji, jer život bez nje mi je nezamisliv. I to što me ona želi kao prijatelja nakon veze je ogromna čast. Bit će teško sad kad ju vidim kao frendicu, nakon ove veze. Bez poljuca za pozdrav. Bez poljubca na nos koji tako obožavam. Taj poljubac na nos! O Čak sam jučer prije spavanja Bogu u molitvi zahvalio što mi je nju uveo u život. Da ostanemo prijatelji i da ju čuva.
Najgore mi je dok spavam. Sanjam ju. Kako smo zajedno. Kako ju čekam na trgu a ona stiže sa smješkom. Probudm se. A u meni srce gori od patnje. Doslovno, takvu bol nisam nikad osjetio. Bojim se opet zaspati. Ali moram. Ovako sam u mraku se osjećam ranjivo i izgubljeno jer nje nema. Opet sam zaspao. Naravno opet sam nju sanjao. Sike lete, nekad smo u Verdiu pijemo čaj i razgovaramo, pa smo u močvari gdje sam je prvi put poljubio, pa odjedanput ona meni spava u naručju. Budim se. Opet ona nezamisliva bol, gori u meni, gori mi duša od patnje! Shvatim da je sve san. Da ona sad spava u svojoj sobi. Pitam se dali mene sanja? Kako je bilo prije lijepo kad sam se probudio i shvatio da je ona moja. Da su ono što sanjam i stvarnost jednaki. Nemogu opisati tu radost.
Čini mi se da je išlo sve nizbrdo kad sam joj reko da ju volim. Nisam to smjeo. Nisam smjeo pokazati svoje osječaje, nisam smjeo pokazati da sam ljudsko biće...
Od suznih očiju jedva vidim tastaturu. Još uvijek im nedam da teku. A bol je tako strašna. Pišem pjesme da se izlječim. Svi mi prijatelji govore da ih objavim na blogu. Odušeljkeni su mojim pjesmama. Lai nisam naivan. Kad ti prijatelj pati ssve mu kažeš samo da se osjeća bolje. Budem ih objavio al kad se malo sredim. Ako se sredim... Tako volim svoj život, al uvijek mi je tako tužan i pun patnje. Samo se želim izbavit od te patnje. Makar me smrt morala spasit. Kad sam ionako svima frend...
Oprostit ću se s riječima čovjeka koji je stajao pokraj mene u dosada najgorem trenutku u mom životu. To je Tin ujević za one koje nisu pratili: "Duša je strasna u dubini,
ona je zublja u dnu noći;
plačimo, plačimo u tišini,
umrimo, umrimo u samoći"