Tišina, divna tišina. Ispred mene mrak. Čuje se zujanje što mi probija glavu, potom zvuk zatvaranja vrata. Tramvaj samo što nije krenuo. A meni se vrti u glavi. Kratki trzaj i tramvaj počinje voziti. Otvaram oći i vidim moj grad obavijen mrakom, obasjan milijunima svjetala. Ljepotu grada shvaćam tek kad sam pijan. Inače ne. A i kako bi? Inaće sam u gradu poslovno. Škola, papire za osobnu, šoping... Nikad se nisam samo prošetao gradom. Da upoznam njega, da vidim šta je iza betona. Dušu njegovu. Sigurno ima nešto u tom gradu. Hjoooj. Glava mi puca.
- Pogle onu trebu!- viče prijatelj iza mene.
I pogledam van. Na stanici stoji plastična plava djevojka. Šta tu ima za vidjet? Čak pijan bi mi bilo žao štapa s kojim bi ju diro. Svi muškarci u tramvaju sline. Ja ne. Šta mi fali? Šta fali prirodnoj ljepoti? Bez šminke, sprejeva, lakiranja, glaziranja... Ženska nije ušla u tramvaj, na svu žalost ostalih muškaraca u tramvaju. Dok sam prolazio pokraj nje, čini mi se da sam vidio oznaku "Made in China".
- Koji će mi kurac takva ženska? -a ovi me gledaju ko da sam objavio da sam nekrofil. Jebeš ga, ne smiješ razmišljati protiv većine. Završiš na lomači kao Galileo. I dok mi se oni rugaju u daljnini, ja zatvorim oči. Vrti mi se u glavi. Jebena tekila... Ipak ću otvorit oći. Ne mogu tu u tami sjediti. Previše mi se vrti. A kad pogledam van, nije ništa bolje. Pogle ih, kako leže na podu, deru se, rigaju kao da je zadnji dan na zemlji. I da je, nebih ga tako iskoristio. Zvučim ko starac. Mene treba ubit. Jebena tekila...
Kako ja mogu prigovarati? Jel sam ja nešto bolji? Ja sam jedan od njih. Glupan obični. Napio sam se bez razmišljanja. Pogledam ih. Isuse bože, jedan sam od njih... Jedina razlika između njih i mene je ta što sam ja skužio da to nije dobro. Nakon tone tekile. Jebiga...
- Ajde ustaj! Idemo dole! - pokreće me frend. Vani me pozdravio hladni zrak. Kako je lijep, baš ugodan. Nakon ovakvih vrućina po danu, ovo je pravi božij dar. Nekako smo nas dvoje oteturali do stanice. Bus kasni. Super, nikad ne kasni. Nikad! A kad kasni? Kad ja jedva stojim na nogama! To je valjda neki znanstveni zakon. Sigurno ima neki Murphyev zakon o tome.
Bus je napokon stigao, nemogu reći koliko je vremena prošlo. To mi baš i nije išlo u ovakvom stanju. Nekim čudom smo moj prijatelj i ja čak sjeli. Tamo na zadnjem kraju busa. I dolaze uobičajene face, prijatelji stare iz osnovne. Uvijek je lijepo s njima popričat, oni se ne čude mojim izjavama. Navikli su na njih.
- Di ste bili? - pita jedan.
- A u nekom bircu, dobro je bilo ubili smo se u tekili. - odgovori mi frend.
- U kojem bircu? - pitaju opet. Zar je to bitno? I da sad kažemo koji birc, neće znati koji je. Pa zašto pita? Sad ću ja odgovorit.
- Bili smo u Legacy-u. - odgovorim ozbiljno, ali se vidi da sam živčan.
- Ne znam taj birc... - čujem očekivani odgovor. O velikog li iznenađenja, ne znate di je taj birc. Al inče si bio u svim lokalima u gradu! Hočeš li si to ikada oprostiti?
- Znam da ne znaš - odgovorim mirno.
Bus je krenuo napokon. Ovi su razgovarali o svemu i svačemu. Ja sam šutio. Mučio me neki unutarnji nemir. Ne znam zašto. Kao kada se spremaš reći nekoj curi da ju voliš. Ali nisam bio u takvoj situaciji. Sve mi je čudno večeras. Jebena tekila...
Stigli smo do moje stanice. Ja sam jedini koji izlazi. U jednom potezu se pozdravim sa svima. Kad je vozač otvorio vrata sišao sam dolje i pozdravio me hladni zrak. Po drugi put. To mi odlično dođe kad sam ovako pijan. Obožavam zrak. Previše ljudi ga shvaćaju zdravo za gotovo. Ali to je zbilja Božija kreacija. Obični plin, to je obični plin. I kakav učinak ima na čovjeka. Moja razmišljanja prekida zujanje. Kao da se na tisuće pčela približava. Glasnije je. Približava se prema meni! Pijan sam. To je zbog alkohola, samog sebe tješim. ali postaje sve glasnije i glasnije. Nemože to biti od alkohola.
Počinjem trčati prema kući. Iznenadio sam samoga sebe kako dobro to ide, ne teturam. To je sigurno od straha. Dođem do kuće, nabrzaka odkljućam vrata i zalupim ih za sobom. Odem do kuhinje i gledam kroz prozor. Ničeg nema. A zujanje se stišava. Pta bi to moglo biti? Jel se to stvarno dogodilo ili je to zato što sam pijan?
Otišao sam do sobe, legao i zatvorio oči. Nisam se ni potrudio presvuć. Čemu ako ču se sutra obet preslvačit. Ovako si štedim nepotrebni posao. I tako upadam u razmišljanje prije spavanja. Al neće dugo trajati jer sam preumoran. Jebena tekila, jebena tekila, jebena tekila...
Post je objavljen 06.01.2007. u 14:05 sati.