nigdjezemska

,,..primijetila je da je....ljubav više vezana uz odsustvo nego prisutnost osobe: živjela je pateći zbog mladićeve odsutnosti, provodila sate zamišljajući što će razgovarati kada se ponovno sretnu, i prisjećala se svake sekunde koju su zajedno proveli, nastojeći otkriti u čemu je pogriješila, a u čemu je dobro postupila...
..kada nekoga sretnemo i zaljubimo se, imamo dojam da se cijeli svemir s time slaže; danas sam vidjela kako se to događa u zalasku sunca. međutim, ako nešto krene loše, sve iščezava! i čaplje, i glazba u daljini, i okus njegovih usana. kako može tako brzo nestati ljepota koja se tu nalazila još prije nekoliko trenutaka?
život je vrlo brz; za nekoliko časaka ljudi iz neba prelaze u pakao...
..malo životnog iskustva što ga imam naučilo me da nitko nije vlasnik ničega, sve je iluzija, i to od materijalnih do duhovnih dobara. onaj tko je već izgubio nešto što je smatrao sigurnim (što mi se već dogodilo toliko puta, na kraju nauči da mu ništa ne pripada.
i ako mi ništa ne pripada, ne moram trošiti vrijeme razmišljajući o stvarima koje nisu moje; bolje je živjeti kao da je danas prvi (ili posljednji) dan u mome životu...
..a sanjati je vrlo udobno, dokle god nismo primorani da učinimo ono što smo planirali. tako se ne izlažemo opasnostima, frustracijama, teškim trenucima, a kada ostarimo, uvijek možemo kriviti druge - svoje roditelje, po mogućnosti, svoje muževe, djecu -zato što nismo ostvarili ono što smo željeli...
..jedva čekajući da dođe vrijeme da radim, a kada radim, jedva čekam da dođe vrijeme da se vratim u pansion. zapravo, živim u budućnost, umjesto u sadašnjosti...
..i kao što život uvijek čeka kritične situacije da bi pokazao svoju bolju stranu, telefon je napokon zazvonio...
..i ona pomisli na dječaka koji je od nje zatražio olovku, na mladića koji joj je poljubio zatvorena usta, na radost koju je osjetila pri upoznavanju Ria de Janeira, na muškarce koji su je iskorištavali ne dajući joj ništa zauzvrat, na strasti i izgubljene ljubavi u njezinu životu. unatoč očitoj slobodi, život joj je bio satkan od beskrajnih sati čekanja da se dogodi čudo, istinska ljubav, pustolovina koja bi imala isti romantični kraj kakav je gledala u filmovima i čitala u knjigama. neki je pisac napisao da vrijeme ne mijenja čovjeka, da mudrost ne mijenja čovjeka -jedina stvar koja nekome može promijeniti mišljenje, to je ljubav. kakva glupost! onaj tko je to napisao poznaje samo jednu stranu medalje....možda je ljubav sposobna nekoga promijeniti, ali očaj to radi još brže...''

..na njezino iznenađenje, žena nije znala odgovor. takav je svijet: govore kao da sve znaju, a ako se usudite pitati, ne znaju ništa....to sam ja. odnosno, to sam bila ja: osoba koja se pretvarala da sve zna, skrivena u svojoj tišini dok me onaj Arapin nije toliko razdražio pa sam prikupila snagu da mu kažem da znam samo za razliku između osvježavajućih pića. je li se zaprepastio? promijenio mišljenje o meni? nimalo! Vjerojatno se divio mojoj spontanosti. Uvijek sam na kraju gubila kada sam se pretvarala da sam pametnija nego što jesam: dosta!...
..muškarci su strašno čudni....nego o svima koje sam dosAD upoznala. mogu tući, mogu vikati, mogu prijetiti, ali umiru od straha pred jednom ženom. možda ne pred onom s kojom su se oženili, ali uvijek se nađe neka pred kojom strahuju i koja ih podvrgne svim svojim hirovima. pa makar to bila i njihova vlastita majka...
..bilo je nečeg vrlo pogrešnog u civilizaciji; nije to bila sječa Amazonske prašume, rupe u Ozonu, umiranje panda, cigarete, kancerogena hrana, situacija u zatvorima, kao što su vrištale sve novine. Bilo je to upravo ono što se radilo: seks...
..ljudsko biće može podnijetitjedan dan bez vode, dva bez hrane, mnoge godine bez krova nad glavom, ali ne može podnijeti osamljenost. to je najgore mučenje, najveća patnja. ti muškarci, kao i mnogi drugi koji su željeli njezino društvo, patili su zbog toga razornog osjećaja -osjećaja da nikome na svijetu nije stalo do njih...
..cijeli sam život shvaćala ljubav kao neku vrstu prešutnoga ropstva. to je laž: sloboda postoji samo kad je ljubav prisutna. onaj tko se potpuno predaje, tko se osjeća slobodnim, voli cijelim svojim bićem.
a tko voli cijelim svojim bićem osjeća se slobodnim....
ali kakve to gluposti govorim? u ljubavi nitko ne može smrviti nikoga; svatko je odgovoran za ono što osjeća, i ne možemo za to kriviti druge.
osjetila sam se ranjenom kada sam izgubila muškarce u koje sam bila zaljubljena. danas sam uvjerena da nitko ne gubi nikoga, jer nitko ne posjeduje nikoga.
to je pravo iskustvo slobode: imati najvažniju stvar na svijetu, a da je ne posjedujemo...
_____________________________________________ P. Coelho__________________

..sjetila se svoje prošlosti i prvi put oprostila sebi: krivica nije bila njezina nego dječakova koji je zbog svoje nesigurnosti odustao pri 1.pokušaju. bili su djeca, a djeca tako reagiraju -ni ona ni dječak nisu pogriješili, a to joj je donijelo veliko olakšanje, počela se bolje osjećati, nije ona propustila svoju prvu priliku u životu. svi tako rade i to se svima događa, to je dio inicijacije ljudskog bića u potrazi za svojom drugom polovicom...
..ako je on doista muškarac kakvim ga je zamišljala, neće se uplašiti njezine šutnje...
..postoji naziv za to: strast. ona može opisati ljepotu gromovitog susreta dviju osoba, ali se ne svodi samo na to. nalazi se i u uzbuđenju neočekivanoga, u želji da se nešto učini sa žarom, u izvjesnosti da će se ostvariti san. strast nam šalje signale koji nas vode u životu -a ja samo moram odgonetnuti te signale...
..ako se tako i dogodi, ako ga izgubim, bar sam dobila jedan sretan dan u životu. s obzirom na to kakav je svijet, jedan sretan dan gotovo je nalik čudu...
..ljubav nije u drugome nego u nama; mi je budimo. no za to buđenje potreban nam je drugi. svijet ima smisla samo ako imamo s kim podijeliti svoje osjećaje...
..u zaljubljenosti prestajemo jesti, spavati, raditi, izgubimo mir. mnogi se prestraše jer, kada se ona pojavi, poruši sve na što naiđe.
nitko ne želi da mu se svijet pretvori u kaos. zato mnogi ljudi uspijevaju prevladati tu prijetnju i nastoje održavati kuću, odnosno strukturu, koja je već trula. oni su inženjeri već preživjelih stvari.
drugi, pak, rade upravo obratno: predaju se bez razmišljanja, nastojeći u zaljubljenosti naći rješenja za sve svoje probleme. na druge ljude prebacuju odgovornost za svoju sreću, kao i krivnju za svu svoju moguću nesreću. uvijek su euforični jer se dogodilo nešto divno, ili deprimirani jer im je nešto neočekivano sve uništilo.
udaljiti se od zaljubljenosti, ili joj se slijepo predati -što je od toga manje pogubno?
ne znam...
..vi nemate ništa posebno, ništa što bih mogao objasniti. međutim -i u tome je tajna života -ne uspijevam misliti ni na što drugo...
..već je otkrila divovski svijet fantazija koji nastanjuje ljudsku dušu. no svi su bili naviknutina svoje svjetove i nikada je nisu zatražili 'odvedite me odavde'. upravo suprotno, htjeli su nju povesti sa sobom...
..morate znati da osoba koja je sa vama postoji. mislite na nju! pomislite želi li ona viski, džin ili kavu. Pitajte je što želi!....ponašala se kao da je oduvijek znala da je to prvi korak: prepoznati drugoga, znati da je ondje...
..da, voljela sam. mnogo sam voljela. toliko sam voljela da bih se, kad je ljubav od mene zatražila poklon, prestrašila i pobjegla.
ne razumijem.
nije potrebno. učim vas, jer sam otkrila nešto što nisam znala. darivanje. davanje nečega što je naše. dati prije nego što tražimo nešto važno. vi imate moje blago: olovku kojok sam ispisala neke od svojih snova. ja imam vaše blago: željeznički vagon, dio djetinjstva koji niste proživjeli.
sada nosim sa sobom dio vaše prošlosti, a vi kod sebe čuvate dio moje sadašnjosti. to je dobro...
..nikada nisam shvaćao zašto čuvam taj vagon. da bi ga predao kao poklon jedne noći uz zapaljenu vatru u kaminu. odsad će ova kuća biti lakša...
..ne činite to. pričekajte tjedan dana. naučila sam da je čekanje najteži dio, a želim to i sama iskusiti-znati da ste sa mnom, čak i kad niste pored mene...
..duboka želj, stvarna želja je ona kada se želimo nekome približiti. nakon toga dolazi do djelovanja, muškarac i žena ulaze u igru, no ono što se događa prije -privlačnost koja ih je spojila -to je nemoguće objasniti. to je nedirnuta želja, želja u svome čistom stanju.
dok je želja još u svome čistom stanju, muškarac i žena zaljubljuju se u život, proživljavajući svaki trenutak svjesno i s dubokim poštovanjem, iščekujući neprestano pravi trenutak za sljedeće slavlje blagoslova.
tako se ljudi ne žure, ne požuruju događaje nesvjesnim djelovanjem. znaju da će se neizbježno pojaviti, da će ono istinsko uvijek naći načina da se objavi. kada trenutak stigne, oni ne oklijevaju, ne gube priliku, ne propuštaju nijedan čarobni trenutak jer poštuju važnost svake sekunde...
..s iskustvom koje je imala, znala je da sew djevojka vara: ljudi su htjeli o tome misliti jer su smatrali da cijeli svijet samo o tome misli...
..dovoljno je voljeti ga, biti s njim u mislima, i obojiti ovaj lijepi grad njegovim koracima, riječima, nježnošću. kada napustim ovu zemlju, ona će imati lice, ime sjećanje na jedan kamin. Sve ostalo što sam proživjela, sve teške stvari koje sam prošla, neće biti ništa u usporedbi s tim sjećanjem. voljela bih da mogu za njega učiniti ono što je on za mene učinio. mnogo sam razmišljala i shvatila da nisam slučajno ušla u onaj kafić; najvažnije susrete dogovore duše čak i prije no što se tijela ugledaju.
obično se ti susreti događaju kad stignemo do nekog ruba, kada moramo umrijeti i ponovno se emocionalno roditi. susreti nas očekuju - no u većini slučajeva izbjegavamo da se oni dogode. međutim, ako smo očajni, ako više nemamo što izgubiti, ili ako smo zaneseni životom, onda se ono nepoznato pokazuje, i naš svijet mijenja pravac.
svi znaju voljeti, jer su se rodili s tim darom. neki ljudi to provode prirodno, no većina mora ponovno naučiti, prisjetiti kako se voli, i svi -bez iznimke- moraju u vatri spaliti svoje prošle osjećaje, ponovno proživjeti radosti i boli, padove i obnavljanja, sve dok ne uspiju nazreti nit vodilju koja postoji kod novog susreta; da, postoji nit.
i tada tijela nauče govoriti jezikom duše...
..'upoznajemo se tek kada pronađemo svoje granice'....što je točno. ali je isto tako i pogrešno, jer nije važno saznati sve o sebi; čovjek nije stvoren samo da bi tragao za mudrošću, nego i da bi orao zemlju, očekivao kišu, sijao pšenicu i žnjeo zrnje, pekao kruh...
..susret žene sa samom sobom ozbiljno je opasna šala. božanski ples. kad se pronađemo, mi smo dvije božanske energije, dva svijeta što se sudaraju. ako pri tom susretu ne postoji potrebno uvažavanje, jedan svijet može uništiti drugi...
..pogledala je u muškarca kojemu se željela prepustiti, i odlučila je da mu nikada ne kaže što osjeća, jer ono što je sada osjećala nije imalo fizički, ni bilo kakav 2.oblik...
..želja se pobuđuje tako da se njezin objekt ne preda odmah...
..no ipak je ta ideja o 'predstavi' pomagala; pomagala da se pojavi pravi lik, i udaljavala mnoge lažne osobe koje u nama obitavaju...
..Citirao bih Platona, budući da se nalazim pred intelektualcem. Prema njemu, na početku stvaranja, muškarci i žene nisu bili isti kao danas; postojalo je samo jedno biće koje je bilo nisko, s jednim tijelom i vratom, no glava mu je imala dva lica, a svako je gledalo n a svoju stranu. kao da su 2 stvorenja bila zalijepljena leđima, s dva suprotna spolovila, s 4 ruke i 4 noge.
međutim, grčki su bogovi bili ljubomorni, jer su uvidjeli da stvorenje s 4 ruke više radi, 2 lica uvijek su sve vidjela i nisu ga mogli napasti ni prevariti, a s 4 noge nije bilo teško stajati ni dugo hodati. i što je bilo još opasnije: to je stvorenje imalo 2 različita spolovila, nitko mu nije bio potreban da bi se razmnožavalo.
tada reče zeus, najviši bog na Olimpu: imam plan kako će ti smrtnici izgubiti snagu...
i munjom prepolovi stvorenje na dvoje, stvorivši tako muškarca i ženu. to je uvelike povećalo stanovništvo svijeta, no istodobno ih zbunilo i oslabilo -jer su sada morali ponovno tražiti svoj izgubljeni dio, ponovno ga grliti, i u tom zagrljaju obnavljati stARu snagu i sposobnost da izbjegnu prijevaru, izdržljivost da hodaju dugim putem i da podnesu zamoran rad. zagrljaj u kojem se dva tijela ponovno spajaju...
..bio je to 1.pokušaj da uđete u moju dušu, i niste znali da li ste dobrodošli. no kako govori vaša priča, ljudi su bili razdvojeni i sada ponovno traže zagrljaj koji bi ih spojio. to je naš nagon. ali i razlog zbog kojeg možemo izdržati sve teške stvari što se pojavljuju u tome traganju. želim da me gledate, ali tako da to ne primijetim. prva je želja važna jer je skrivena, zabranjena, nedopuštena. vi ne znate da li se nalazite pred svojom izgubljenom polovicom, a ni ona to ne zna, no nešto vas privlači -potrebno je v j e r o v a t i da je to istina.
.. kad bi pogledao na svoj život, možda je proživio tek 2, 3 dana za kojih bi se probudio, pogledao sunce ili kišu, te osjetio sreću jer je jutro, samo sreću, bez ikakve želje, ne planirajući ništa i ne tražeći ništa zauzvrat. osim tih malobrojnih dana, ostatak svoga života potrošio je na snove, frustracije i ostvarenja, na želju da premaši sebe, na putovanja s onu stranu svojih granica; nije točno znao kome , ili čemu, ali život je proveo pokušavajući nešto dokazati...
..ne, želja je bila slobodan osjećaj, pušten u prostoru, koji je vibrirao, ispunjavajući život voljom - it to je bilo dovoljno, ta je volja gurala sve prema naprijed, rušila planine...
..osjetila je želju da mu kaže koliko ga voli. no to bi sve pokvarilo, mogao bi se uplašiti ili, što bi bilo još gore, mogla bi ga nagnati da joj kaže kako i on nju voli. a to nije htjela: sloboda njezine ljubavi bila je u tome da ništa ne traži, ništa ne očekuje...
tko može osjećati, zna da je moguće osjetiti zadovoljstvo prije nego što se neka osoba dotakne. riječi, pogledi, sve to sadrži tajnu plesa..
tko promatra i otkrije osobu o kojoj je uvijek sanjao, zna da se seksualna energija probudi prije samoga seksa. najveće zadovoljstvo nije seks nego strast kojom se on provodi. kad je ona snažna, seks dolazi na kraju plesa, no on nikada nije polazišna točka...
..tko je zaljubljen, vodi ljubav cijelo vrijeme, i onda kad je doista i ne vodi. kada se tijela sretnu, to je samo prelijevanje čaše. i mogu ostati zajedno satima, danima. mogu započeti ples 1 dana i završiti drugoga, ili čak i ne završiti od tolikog užitka. to nema ništa zajedničko s jedanaest minuta...
..naravno da je ljubomora normalna stvar, premda ju je život već naučio da je beskorisno smatrati da netko nekoga može posjedovati - tko u to vjeruje, želi samoga sebe varati. no, unatoč svemu.
najjača je ljubav ona koja može pokazati svu svoju slabost. ipak, ako je moja ljubav istinska (a ne samo način da se zabavim, zavaravam, ili da mi prođe vrijeme..), sloboda će pobijediti ljubomoru i bol koju ona stvara, jer je i bol dio prirodnog procesa. tko se bavi nekim sportom, zna: kada želimo postići savoj cilj, moramo biti spremni na dnevnu dozu boli i nezadovoljstva. u ppočetku je to neugodno i ne motivira, no kako vrijeme prolazi, shvatimo da je to dio procesa koji vodi našemu zadovoljstvu, i dođe trenutak u kojemu, kad imamo osjećaj da ono što radimo nema željeni učinak, više ne osjećamo bol.
opasno je fokusirati tu bol, dati joj ime osobe, neprestano je držati u mislima...
..no ako bi se njeno srce žalilo na odsutnost, ili na pogrešne riječi koje je izgovorila kada su bili zajedno ona bi samoj sebi rekla: ah vi o tome želite misliti? onda dobro, nastavite raditi što želite, ja ću se posvetiti važnijim stvarima....nastavila bi čitati ili...
..jedna od tih 'negativnih misli' bila je mogućnost da ga više neće vidjeti. s malo vježbe i puno strpljenja, ona ju je uspjel a pretvoriti u 'pozitivnu miso': kada ode, Ženeva će imati lice muškarca vrlo duge i pomalo stromodne kose, dječjeh smiješka i duboka glasa. ako je netko poslije mnogo god.upita kakvo je bilo mjesto koje je upoznala u svojoj mladosti, ona će moći odgovoriti: 'lijepo, sposobno da voli i da bude voljeno'...
..nakon toliko druženja s ljudima koji ovamo zalaze, došla sam do zaključka da ljudi koriste seks kao bilo koju drugu drogu: da bi pobjegli od stvarnosti, da bi zaboravili na probleme, da bi se opustili. a to je, kao i sve droge, štetno i destruktivno djelovanje...
..tko voli, ne ovisi o seksualnom činu da bi se osjećao dobro. dvoje ljudi koji su zajedno, i vole se, moraju uskladiti kazaljke upornošću i strpljenjem, uz igru....to je zbog obilja, jer je čaša vina tako puna da se prirodno prelila, jer je to posve neizbježno, jer ona prihvaća zov života, jer u tome trenutku, samo u tome trenutku ona gubi kontrolu.
..niste ovdje zbog tisuću franaak nego zbog osjećaja krivice, ovisnosti, zbog svojih kompleksa i nesigurnosti. to nije ni dobro ni loše, to je ljudska priroda...

POGOVOR
što mi se kod Paula Coelha najviše sviđa?
onaj osjećaj koji i ja dijelim i pronalazim na njegovim stranicama..
Ništa nije slučajno- da se izrazim na njegovom jeziku- No creo en el azar (nadam se da sam točno napisala)..
Nije to stvar praznovjerja niti neko čvrsto uvjerenje, to je samo izraz vjerovanja, vjere u dobro koje je skriveno iza mnogih zala koja doživimo, način da se ne izgubi nada, i zbog toga ono što daje tu posebnu snagu volje za suočavanje sa svijetom.
on razmišlja o vjeri u svim svojim oblicima, ili točnije na onu koja se ne može staviti u jedan kalup; cijeni sve Vjere ovog svijeta, sve što nije i ne želi biti prazno.

ondje vani, milijuni parova svakodnevno provode umijeće sadomazohizma, a da tog nisu uopće svjesni. odlaze na posao, vraćaju se, žale se na sve, vrijeđaju ženu, ili žena vrijeđa njih, osjećaju se jadnicima, i duboko su povezani u svojoj nesreći, ne znajući da je dovoljan jedan potez, 1 'zbogom', da bi se oslobodili pritiska...
..kada nisam imala što izgubiti, dobila sam sve. kada sam prestala biti što jesam, pronašla sam sebe...
..naposljetku, mi smo ljudi, rodili smo se puni krivice, strahujemo kad se sreća pretvori u nešto moguće, i umiremo želeći kazniti druge jer smo uvijek osjećali nepravdu koja nam je učinjena, uvijek bili nemoćni, nesretni. platiti za svoje grijehe i moći kazniti grešnike- ah, zar to nije divno? da. odlično...
..zašto ljudi, u ovome svetom Božjem svijetu, žele samo pokazati bol? svetu bol, bol s užitkom, bol s objašnjenjem ili bez objašnjenja, no uvijek bol, bol...
..osjetili ste je jučer i otkrili da vas ona može dovesti do zadovoljstva. osjetili ste je danas i pronašli ste mir. zato vam kažem: nemojte se na to navikavati, jer je s njom vrlo lako živjeti, to je moćna droga. prisutna je u našoj svakodnevici, u prikrivenoj patnji, u odricanju od ljubavi kada je krivimo zbog propasti naših snova. bol plaši kada pokazuje svoje pravo lice, ali je zavodljiva kada je odjevena u žrtvu, odricanje. ili kukavička. ma koliko je čovjek odbijao, uvijek pronađe načina da se u nju zaljubljuje, da je učini dijelom svojega života...
..da nitko ne želi patiti, a ipak gotovo svi traže bol i žrtvu, jer se tako osjećaju opravdanima, čistima, tako zaslužuju poštovanje svoje djece, muževa, susjeda, Boga....ono što pokreće svijt nije traganje za zadovoljstvom, nego traganje za odricanjem od svega što je važno. vojnik odlazi u rat ubijati neprijatelje? ne: odlazi umrijeti zA svoju zemlju. žena voli pokazivati mužu koliko je zadovoljna? ne: želi da on vidi koliko je ona predana, koliko pati da bi on bio sretan. muž odlazi na posao, misleći kako će naći osobno ispunjenje? ne: on prolijeva znoj i suze za dobrobit obitelji. i tako dalje: djeca koja se odriču snova da bi razveselila roditelje, roditelji koji se odriču života da bi razveselili djecu, bol i patnja opravdavaju ono što bi trebalo donijeti samo radost: LJubav...
..život je kratak, ili odviše dug, da bi ga proživjela tako loše...
..ali nikada nije imala ono što je za to potrebno: vrijeme. ni sa svojim 1.dečkom, ni s muškarcem koji joj je oduzeo djevičanstvo...
..izvorni grijeh nije bila jabuka koju je Eva pojela, nego pomisao da bi Adam trebao s njom podijeliti upravo ono što je ona iskusila. Eva se bojala nastaviti sama putem, bez ičije pomoć, zato je htjela podijeliti ono što je osjećala. neke se stvari ne dijele....volimo jedni druge ali nemojmo pokušavati posjedovati jedni druge...
..prsti dodiruju njeno lice, ona osjeća lagani miris boje, miris koji uvijek pomalo ostaje, ma koliko on prao ruke, miris koji je bio ondje i kada se rodio, kada je 1.put vidio stablo, kuću, i odlučio ih nacrtati u svojim snovima. vjerojatno i on osjeća neki miris na njezinim rukama, no ona ne zna koji, i ne želi pitati, jer je u ovome trenutku sve tijelo, a ostalo je tišina.
miluje i osjeća da je milovana. mogla bi tako ostati cijelu noć, jer je to ugodno i ne mora nužno završiti seksom-i u tome trenutku, upravo zato što to nije nužno, ona osjeća toplinu među nogama ...
..i vjerojatno bi bilo dobro, no sve je to tako novo, mora se suzdržati, ne želi sve pokvariti. sjeti se vina što su ga pili prve noći, polako, otpijajući svaki gutljaj, osjećajući da je grije i da zbog toga vidi svijet drukčijim, da je vino opušta i uranja u život.
isto tako želi piti tog muškarca, tada bi zauvijek mogla zaboraviti loše vino koje se ispija jednim gutljajem i za kojim ostaje osjećaj opijenosti, no na kraju završi glavoboljom i prazninom u duši...
..i ne smiješe se, samo se gledaju. ja sam ljubav, ja sam glazba, misli ona. zaplesat ćemo.
ali ništa od toga ne kaže: razgovaraju o nečemu banalnome....kaže ne. no on shvaća da je ona htjela reći da, pa onda inzistira, navodeći smiješne razloge, ali koji su dio plesa što ga sada plešu, ona na kraju popusti, jer je to htjela...
bila jednom jedna ptica. krasio ju je par savršenih krila i divno, šareno i svjetlucavo perje. bila je to životinja stvorena da slobodno leti nebom, da uveseljava one koji bi je vidjeli.
jednoga dana neka žena ju je vidjela i zaljubila se u nju. zapanjeno je promatrala njezin let, srce joj je jače zakucalo, oči zasjale od osjećaja. pozvala ju je da zajedno lete, i putovale su nebom u potpunome skladu. ona se divila, duboko poštivala i slavila pticu.
no tada se dogodilo: možda je ptica htjela upoznati neke daleke planine! i žena je osjetila strah. strah da to nikada više neće osjetiti s 2.pticom. i osjetila je zavist, zavist zbog velikih mogućnosti ptice da leti.
osjetila se osamljenom.
i pomislila: napravit ću klopku. sljedeći put kad se ptica pojvi, više neće moći otići.
ptica je isto tako bila zaljubljena i vratila se sljedećeg dana, upala u zamku i osatala zatvorena u krletci.
svaki je dan gledala pticu. to je bio predmet njezine strasti, i ona ju je pokazivala prijateljicama koje su govorile 'pa ti imaš sve'. no, došlo je do neobične promjene: kako je imala ptici i više je nije morala osvajati, izgubila je za nju zanimanje. a ptica, koja nije mogla letjeti i ostvarivati smisao svoga života,počela je mršavjeti, izgubila sjaj, postala ružna - i žena više nije obraćala pažnju na nju, samo ju je hranila i čistila njezinu krletku.
jednog lijepoga dana ptica je uginula. žena je osjetila duboku tugu i počela misliti na nju. ali nije se sjetila krletke, sjećala se samo dana kada ju je 1.put ugledala kako zadovoljno leti među oblacima.
da je razmislila o sebi, shvatila bi da ju je kod ptice najviše uzbuđivala njezina sloboda, snaga krila u pokretu, a ne njezino fizičko tijelo.
bez ptice, i njezin je život izgubio smisao, i smrt je pokucala na vrata. 'zasto si došla?' upita je žena.
'da bi ti mogla ponovno s pticom letjeti nebom' odgovorila je smrt. 'da si je pustila da slobodno odlazi i vraća se, voljela bi je još više; no sada sam ti ja potrebna da bi je ponovno pronašla.'
..takva ptica mora slobodno letjeti i hraniti se čežnjom za vremenom u kojemu je letjela zajedno s nekim...
..obratila je pažnju na zvukove -zvonjavu zvonalajanje pasa, cviljenje tramvaja na tračnicama, korake, natpise koji su nudili sve...
..NA SVIM JEZICIMA SVIJETA POSTOJI POSLOVICA: DALEKO OD OČIJU DALEKO OD SRCA. NO JA TVRDIM DA JE TO POSVE NETOČNO; ŠTO SU DALJE OD OČIJU, TO SU BLIŽE SRCU OSJEĆAJI KOJE NASTOJIMO UGUŠITI I ZABORAVITI. AKO SMO U PROGONSTVU, ŽELIMO SAČUVATI I NAJMANJU USPOMENU NA SVOJE KORIJENE; AKO SMO DALEKO OD VOLJENE OSOBE, SVATKO TKO PROĐE ULICOM, PODSJEĆA NAS NA NJU.
EVANĐELJA I SVETI SPISI SVIH RELIGIJA, NAPISANI SU U PROGONSTVU, U TRAGANJU ZA BOGOM, ZA VJEROM KOJA POKREĆE NARODE, ZA HODOČAŠĆEM GREŠNIH DUŠA NA ZEMLJI. NISU POZNAVALI NAŠE PRETKE, A NI MI NE ZNAMO ŠTO 'BOŽANSTVO' OČEKUJE OD NAŠIH ŽIVOTA -U TAKVU SU TRENUTKU NAPISANE KNJIGE, NASLIKANE SLIKE, JER NE ŽELIMO I NE MOŽEMO ZABORAVITI TKO SMO.
..znala je da je došao čas da se zaustavi. malo ljudi na svijetu prepoznaje taj trenutak....ta je tuga imala ime...
..jedino je uspjela proliti poneku suzu, U STRAHU pred samom sobom, pametnom djevojkom koja je mogla biti uspješna, ali koja je uglavnom donosila pogrešne odluke...
..ušli su u kafić nalik mnogim drugim, no koji je to popodne bio drukčiji jer su oni bili ondje i voljeli se...
..a to se sve događa, tako da nije važno što ja mislim ili ne mislim, sve je uvijek normalno. sve ono što je protiv naše prirode, protiv naših najintimnijih želja, sve je to normalno u našim očima, premda je čudovišno u Božjim očima. tražimo svoj pakao, tisućljećima ga stvaramo, i nakon mnogo napora, sada možemo živjeti na najgori mogući način...
..a htjela sam da se nastave zauvijek, jer je bilo tako dobro biti posjedovana, ane posjedovati...
..jer, da to nisam učinila, možda bih povjerovala da je to što se dogodilo nešto što će se uvijek događati. a nije bilo, bio je to tek dio sna jedne djevojke...
.. gore od straha. oni su ranjivi. ne shvaćaju dobro što rade, znaju sam ono što zajednica, prijatelji, ili same njihove žene govore da je važno. 'sex, sex, sex', to je osnova života, vrišti propaganda, filmovi, knjige. nitko ne zna o čemu se govori. samo znaju, budući da je nagon jači od svih nas, da se to mora raditi. i to je sve...
..ništa ne očekujući, i upravo zato sam uspjela u svemu...
.. započinjali zajedno susret dviju izgubljenih duša, dvaju fragmenata koji su nedostajali da upotpune svemir... / 'zagrljaj ponovnog susreta'
..ne može se proljeću reći: 'da bar odmah dođeš i traješ dovoljno dugo.' može se samo reći: 'dođi, blagoslovi me u išćekivanju, i ostani koliko god bude moguće!'...
..Snagu Volje, izvor energije svoje 'svjetlosti'...
..se pretvarala da je se to ne tiče, no istodobno je ponovno mislila na samoću; samo što je ovaj put imala tajnu, san, nije bila toliko ogorčena, život je bio lakši...
..i biti siguran da je to ono što ti želiš, da me čekaš, da sva određenost i volja ovoga svijeta nisu dovoljne da spriječe ljubav koja mijenja pravila igre od jednog do drugog trenutka...

Paulo Coelho
ONZE MINUTOS

P. S. Iz Alkemičara mi se najviše usjekla u misli rečenica 'ljubav bez osjećaja posjedovanja' sto sam zapisala velikim slovima kao epilog bilješkama, pa kako je to davno bilo ne sjećam se je li i di je to tamo stajalo, ali ogodila sam najbitniju misao; jer je u ovoj knjizi temeljito razrađena. ova je knjiga 'alkemičar stvarnoga, svakodnevnog života'.
u kurzivu stoji ona priča o ptici, kao nekakvoj metafori za dušu osobe u koju smo zaljubljeni. samo bih dodala još jednu verziju koju mi smrtnici jednako često slijedimo: zatvorimo joj prozor, jer se bojimo da neće doći kad nam zatreba i zaboravimo je, da nam bude lakše što god to značilo. a ona dolazi svaki dan, gledajući samo svoj odraz na našem staklu a nakon nekog vremena ne vidi ni to. te izgubi vjeru i volju za letenjem, jer osjeća se kao da je u krletci goroj od one s rešetkama. kraj ostavljam otvorenim, može uginuti, a može joj netko vratiti želju, a možemo i mi otvoriti joj naš prozor i reći 'dosta' toj nepodnošljivoj lakoći postojanja.
(..'za snove se valja pomučiti' kako je u 1 knjizi rekao gore spomenuti pisac...)

Notturno, i vili iz nigdjezemske je coelho najbolji pisac. kojeg ne zna doduse:).
cemu uvod..?
pa ja otprije tri god imam naviku u svoju tekicu zapisivat ono sto sam potcrtala citajuci. coelha najvise, a ovo drugo ako i padne u zaborav nije tolika tragedija. tekica nije ni dnevnik ni svastara. tekica je 'meni bitno', a ime bi joj se moglom dat prema onom sto pise na naslovnici: 'grad xy' i njegova slika, dobila sam je na lutriji na maturi i bila mi je bezveze pogotovo narednih miseci kad sam na maturu gledala samo kao na razdoblje moje mononukleoze i mosta kojeg nisam uzivala prijeći. a sad mi je eto ta tekica i slika na njoj svetinja, a dok nisam otisla nisam nikad ni pomisljala da jednog dana pomisao na jos jedan odlazak ce mi bit ko da ruke stavljam na srce u polozaj koji prethodi kidanju papira. sadrzi tekica i mojih osam pisama nastalih u tom razdoblju al su samo u nju umetnute, morat cu ih prepisat da ih ne zagubim.
uglavnom, malo sam odlutala, dakle- procitala sam upravo 4tu coelhovu knjigu, pa budući da MORAM prepisat meni bitno prije nego se vrati na policu gradske knjiznice, pohranit cu to ovde. jer i tu je 'meni bitno', premda anonimno i cenzurirano(koliko moje pisanje moze bit) a moam vjezbat tipkanje ionako osta mi je samo jedan ispit a on je na kompjuteru pa eto- da se sprijateljim s tipkovnicom bilo bi i vrime:) ne koristim sve prste pa ce potrajat, mozda u nekoliko 'tomova':)
ova knjiga mi cak dijeli prvo misto s alkemicarem, ako je to moguće. drzi mu skute:)
btw zasto moram zapisivat iz coelha- zato sto je tu radnja samo sredstvo- a ovo ostaje-
- tako se iz alkemicara sicam samo da je otisa iz spanjolske mislim krenuvsi od 1 drveta u potragu za blagom prema egipatskim piramidama_na putu nasao ljubav a kraj piramida nista_ispalo da je blago bilo ispod drveta od kojeg je krenia zakopano_a to nije bilo blago na koje vecina ljudi pomisli tj nesto sto sja_poticaj da krene u potragu za svojom Osobnom Legendom jer se samo ako je prihvatis i krenes mozes naci ono sto je tvoje blago a ne odnosi se na nju/ ili pak tvoje blago ostaje tamo odakle si krenija a ne zasluzujes ga tj ne bi moga cijenit ga dok se ne vratis s tog puta cesto ne bas posutog ruzama/ per aspera ad astra.
ili kako je u drugoj knjizi napisa: 'naucili ste 2 najteza ispita na putu duhovnosti: STrpljivost u išćekivanju pravog trenutka i HRabrost da se ne razočarate onim na što naiđete'(riječi nekakvog učitelja sufizma-nebitno).
uglavnom, da ne odlutam vise nego sta vec jesam, knjiga se zove
1 1 m i n u t a ! (sad me ceka rucak na stolu:)

Nije me bilo tu. ucilo se i mučilo. al evo me, i to doma napokon. dosadno mi je al sam bar u gradu u kojem mi je srce. spakirala sam sve živo kad sam dolazila, to odražava moja great expectations, od kojih nece bit ostvareno mnogo, al j..ga ja nikako da postanem tzv.optimist s iskustvom. glava u oblacima, 'imovina' u taxiju-i-to-kombiju, i eto me tu. svatko ce od nas morat saam kroz ovo ljetoo. a možda i ne. bilo bi i vrime:)

što napisati i narisati? pa evo sam chatala s prijateljem pa mi je savjetova da pisem o cemu sam njemu zborila. uglavnom odoh ja na more nekidan sama i požalih-isla kupit slaju i naputeljku sretnem lika svojih god pita me kolko je sati. aj okej bar se puni plaža(bili samo 2starca i engl. turistkinja s malim bratom). vratim se ja kad ono ovaj se ne spusta na plazu nego mu gaće stoje oko kolina. ja kako -kaze neko ko me skroz zna- vidim samo ono sto zelim vidit, protumacih: ovaj se tu stacionira pa se evo skida u kupaće. medutim, dovoljno je bilo u narednih uru pogledat u tom pravcu da vidis kako de ovaj ne mice. pogodite sta moze neko radit iza grma promatrajuci zenske osobe u kupacem. tek onda sam ja sebi skoro priznala sta se tu dogada, uz nadu da još postoji neka druga opcija. i odlucila se pokupit doma. ali naumila sam bila oprati svoju grivu buduci da mi se stvarno ne da cekat do doma dok obavim taj proces. i tako ja stala ispod tusa sa svojom kolekcijom-gel za tuš...šampon i regenerator(ovaj put bar nije bilo maske za kosu:) kad ono ja skuzim da ovaj gleda ravno u mene i da postoji samo jedno objasnjenje sta on tamo radi iako bogu fala grm je ublazio trajnije traume. dosjetila se ja i takoder cucnila iza grma obavit samponiranje. onda sam skuzila kolko me straj. nakon toga spustila sam se niza skale do mora di me ovaj ne vidi, i trackajuci jos neki vrag za vrhove po kosi razmisljala sta da napravim. spasilo me to sta je 1 od ta 2 covika obuka se kad i ja i krenia ća. ja brže bolje za njim vukući biciklu, vidim da mi odmiće pa u žurmi zapnem veštom za granu al napravim se cool prolazec kraj psiha ko da ga ne vidim. dodem na cestu popnem se na biku i osvrnem- a ono ovaj izaša na vrh puteljka i gleda me. ja odvozih ko onaj Armstrong.
dovoljno je reci da taj dan nisam imala bas apetita. I DA VISE NE idem sama na more. nisam otad ni bila.
prija mi uvik kaze da ne smis izgledat uplaseno- tip zrtve- pa nema straha. znaci bilo bi bolje da sam se tamo rastezala po plazi, a ja se cila ukocila. a to je takvima napeto valjda. pa ti budi pametan..

Ovo bi mogla ispast kvazi feministicka tema mogla bi prominit naslov. al necu bas mi se svida i 'odražava me',tesko se minjam no- kako je moj prijatelj reka- Lakše se prominit nego ostat isti.
E to mi je veliki misterij. kako svatit zasto se neki ljudi mijenjaju (ako te to pogada jer su bili jedni od rijetkih koje si stvarno cijenia inace nije ni bitno) i jesu li uopce stvarno bili ono sto si upozna. znam da je ovo tesko citat, ali ionako nema bas posjetitelja, pa mogu dalje.. tema je zapravo jednostavna, nesto od srca do srca, da li se to moze skroz pokidat, il se pak ljudi mijenjaju a to ostaje -al onda se gura pod pijesak kod noj glavu..

vratimo se 'feminizmu'. Na Vip portalu bila je obavijest o tome kako Autonomna kuća ćeka pomoć od Bandića i sličnih nakon sto su im adresu objavili na internetu, pa sam je otvorila vidila da doli pise Vaš stav- napisah ga i svatila da sam jedina. to me veseli i rastužuje.

P.S. muci me jos jedno filozofsko pitanje- dvo(mozda i tro) smislenost svega. Ako uzivas u sitnicama ko sto treba- pogledu, uspomeni, jednom dodiru, nadi i sl.- znači li to da se zadovoljavas ničim? Ma kvragu sve iz kože ne moš:) sitnice koje nas vode i drže su možda jedino trajno cega ces se uvik sićati. a sve ostalo sto postignes usput nastojeći da njih zakopaš pod pijesak je jedno veliko -ništa.
¤¤