Sjedim. Na slapu. Gledam. Vodu. Razmišljam. Što mi je u zadnje vrijeme? Koma. Dugo nisam bio ovdje. I što mi je trebalo ono sinoć?
Slušam Californication. Omiljenu pjesmu. Na omiljenom mjestu. Je li mp3 slučajno prebacio na tu pjesmu u ovom trenutku kad se osjećam pomalo sjebano? Vjerujete li u slučajnosti? Ja ne. Sve je tu s razlogom. Ako ne napraviš nešto što si odavno trebao, dogodi se ono što si najmanje želio da se dogodi.




"Nije jedina na svijetu". To mi se vrti u glavi. Je li me prošla zaluđenost njom? Mislim da je. Svi mi pričaju da ima milijarda žena, a ja gledam jednu. Koma. Inače ne. Inače "snimim" svaku koja prođe.

Zašto se prvi put uzrujavam zbog takvih stvari? Ne znam ni sam. Emo nisam sigurno. Nisam nikad bio. Nikad neću biti.

Jeste li ikad imali osjećaj da u svemu kasnite jedan korak? Da prekasno reagirate? Da niste zadovoljni svojim zakašnjelim postupcima? Da želite vratiti vrijeme kako bi pravilno postupili? I mislio sam. Ali ne kao ja. Ne u baš svemu.

Kao u boksu. Imate protivnika u "knockdownu". Potreban je jedan lagani udarac da pobjedite, da ga nokautirate. I oklijevate. I ništa ne napravite. I kasnije izgubite meč. Ista stvar.




Možemo kriviti druge. Jer nisu napravili to su što trebali pa se neke stvari ne bi ni dogodile. Uzrok-posljedica (Laponija, sjetih se). Ali krivi smo mi. Kriv sam ja. Koliko god ovo možda deprimirajuće zvučalo, ili da mislite da sam u bedu, varate se. Nisam. Opet sam onaj stari. Ravnodušni čovjek. Kojemu je malo, ali stvarno samo malo žao zbog njegovih postupaka. Koji se je opet spreman smijati i zabavljati po cijele dane. Da.




Neću se više mučiti onim "što bi bilo kad bi bilo". Neću se više žaliti. Prihvatit ću život kakav je. I što sam, što odnosno nisam napravio. Idem dalje.
Svojim putem. Samo jednom se živi...


All alone not by myself
Another girl bad for my health
I've seen it all through someone else

I wanna leave but I just get stuck
A broken record runnin' low on luck
There's heavy metal coming from your truck

Svi smo se bezbroj puta pitali postoje li mali zeleni. Postoje li duhovi? Postoje li, ne znam, paralelni svjetovi? No, glavno pitanje je - jesmo li sami? Vrlo vjerojatno da ne. Svemir se neprestano širi. Prevelik je da ne bi postojao još jedan planet savršen za život kao što je Zemlja.

Svi mi vjerujemo da nam netko nije pljunuo ili popišao se u kruh koji kupimo u pekari. Svi mi vjerujemo kad nam netko kaže da mu se pokvario auto jer se pregrijao motor. Malo smo nesigurni kad je u pitanju politika i kad nam stano nešto obećavaju. Ali ne vjerujemo ljudima kad kažu da su vidjeli leteći tanjur, vanzemaljca ili duha. Zašto? Čini nam se jednostavno nevjerojatno. A ovim "normalnim" situacijama i ljudima vjerujemo.
U vezi nastavka priče (ovo što slijedi), želio bih reći da mi sami biramo u što ćemo vjerovati (kasnije o Iluminatima) te da je zbog toga došlo do tisuća i tisuća teorija o Roswellu i ostalim mjestima gdje su viđeni NLO-i.

Pripremio sam jedan sažetak te priče o elienima i kako je sve počelo. Dakle...


Od svih incidenata sa NLO-ima zasigurno je najpoznatiji i najveći takozvani slučaj Roswell. Bila je to jedna olujna srpanjska noć 1947. godine, a mjesto događanja jug američke savezne države New Mexico, gradić Roswell. Lokalni rendžer po imenu Mack Brasel je te noći čuo snažnu tutnjavu da bi jutro nakon toga na polju ugledao metalne krhotine razbacane oko kilometar i pol u dužinu i izdubljen jarak dugačak oko 100-tinjak metara. Prikupio je nekoliko komada neobičnog sivog metala i ponio ga kući gdje je primjetio da metal nije moguće savijati niti slomiti iako je bio tanak poput papira i gotovo bez mase. Odlučio je cijeli slučaj prijaviti šerifu, koji je odmah obavijestio zrakoplovnu vojnu bazu Roswell, oni su pak na mjesto događaja poslali bojnika Jessea Marcela.
Bojnik je na polje krhotina prvi puta stugao 7. srpnja i osim već spomenutih komada tankog metala uočio trake sličnih svojstava sa neobičnim oznakama, iako nije znao o čemu je riječ bio je siguran da to nisu dijelovi niti jedne letjelice koju posjeduju amerikanci, a on je kao bojnik naravno poznavao gotovo sve takve letjelice.

Sljedećeg jutra časnik zadužen za odnose sa javnošću, Welter Haut, napisao je priopćenje u kojem se kaže kako se nad Roswellom srušio leteći tanjur, tada je to bio vrlo nov pojam jer se po prvi puta upotrijebio niti mjesec dana prije incidenta Roswell, kada je pilot Keneth Arnold 24. lipnja 1947. nad Washingtonom vidio je 9 srebrnkastih ploča koje su se kretale od oko 2700 km/h i upotrijebio upravo naziv leteći tanjur kako bi opisao letjelice.
No svega nekoliko sati nakon Hautovog priopčenja izdano je novo objašnjenje, nije riječ o letećem tanjuru već o najobičnijem meteorološkom balonu.

U međuvremenu se dogodila još jedna čudna stvar, Glenn Dennis, mladić koji je radio u Ballard Funeral Homeu, pogrebnom poduzeću, dobio je neobičan zahtjev iz mrtvačnice vojne baze Roswell. Naime bilo mu je naložno da dostavi nekoliko malih i hermetički zatvorenih mrtvačkih sanduka. Kako navodi u bolnici baze je vidio čudne metalne predmete sa nepoznatim gravurama a kada je pokušao razgovarati sa medicinskom sestrom koju je poznavao bio je spriječen od vojne policije. Ona mu je sutradan nacrtala tijela vanzemaljaca koja je vidjela i ustvrdila da je vojska promatrala na radaru nepoznate letjelice i zabilježila njihov pad. Nakon toga je dobila neočekivan premještaj u Englesku a nakon par mjeseci poginula je u automobilskoj nesreći.

To je bio početak zataškavanja od strane vlade i vojske. Brasel je u društvu nekoliko časnika doveden u novinsku agenciju kako bi promjenio iskaz, ustvrdio je da je to ipak bio samo meteorološki balon. Grad je napustio pod vojnom pratnjom, a kada se vratio desetak dana kasnije dugo sa nikim nije razgovarao.

Također dana 8. srpnja pronađeno je i drugo mjesto pada, naime pretpostavlja se da se NLO samo djelomično razbio prilikom prvog kontakta sa površinom (ono mjesto koje je pronašao Mack Brasel), te da se glavni dio letjelice nalazi četiri kilometra jugoistočno od tog mjesta.
Prvi je na to mjesto stigao Grady Barnett, građevinski inženjer kojemu su se pridružili arheolozi sa Pensylvanijskog sveučilišta. On tvrdi kako je vidio trup letjelice dugačak oko 10 metara te četiri patuljasta tijela, visoka oko 140cm, sive boje sa velikim očima, čunjaste (valjda kuglaste) glave, uglavnom opisao je vanzemaljce koje danas u ufologiji poznajemo pod Gray(s) tipom vanzemaljaca. Ubrzo se pojavila i vojska, udaljila ih sa mjesta događaja i upozorila kako je njihova građanska dužnost da ne pričaju o tome što su upravo vidjeli.

Prošlo je mnogo godina prije nego se već spominjani gospodin Brasel ponovno predomislio. 1979. godine se ponovno vratio staroj verziji priče kako je u Roswellu uistinu pao NLO, a ne nekakav meteorološki balon. Nakon te izjave ponovo je pobuđeno zanimanje javnosti i dvojica istraživača koji su prikupljali materijale za svoju knjigu na tu temu (Rendle i Schmitt – Povijest padova NLO-a) ustvrdili su kako su pronašli više od 200 svjedoka koji su tvrdili kako su bili uključeni u rad sa materijalima pronađenim u Roswellu, zataškavanju slučaja... Naravno, sve je ukazivalo na to da nema govora o meteorološkom balonu nego o neindetificiranoj, vjerojatno vanzemaljskoj letjelici.

Nastavak priče dogodio se kada je kongresmen Steven Schiff pokrenuo istragu o slučaju Roswell sa ciljem da napokon rasvijetli slučaj.
Zatražio je od USGCA (United States General Accounting Office - sad što je to točno, ne znam iako idem u gimnaziju) da istraži slučaj, no kad je nakon izvjesnog vremena zaključio da ga moćnici vozaju iz jedne slijepe ulice u drugu pokrenuo je istragu. Na kraju se ispostavilo da su mnogi dokumenti Roswell Army Air Helda uništeni ili pak nestali, odnosno da nedostaju dokumenti od ožujka 1945. do prosinca 1949. i izlazne poruke od listopada 1946. do prosinca 1949. Naravno, podataka o tome tko je odgovoran za ovo nema i krivci nikada nisu pronađeni.

Spomenut ću još samo jednu vijest oko ovog slučaja, grupu Majestic 12. Riječ je o grupi od dvanaest ljudi, regrutiranih iz vojske, znanosti i tajnih službi. Pretpostavlja se, kako su oni bili zaduženi za kontakt sa vanzemaljcima, a po nekim izvorima dva su vanzemaljca bila živa kada se NLO srušio. No, nitko nikada nije potvrdio da se Majestic 12 sastao povodom ovoga, niti je službeno potvrđeno postojanje ove grupe. No kako se kod nas kaže, gdje ima dima ima i vatre...

Ljudska duša po nekim, nazovimo to tako dokazima, teži 21 gram. Tijelo je lakše za tu masu kad postane beživotno. No to su samo teorije. Moguće je i da se radi o svim stanicama u tijelu koje prestanu raditi i onda se počnu raspadati. Možda se i radi o plinovima u tijelu. Nikad nećemo znati. Ljudska bi duša trebala sadržavati sve naše osjećaje, ona bi trebala biti ono što smo mi zapravo, kao ljudi. Kao bića sa razrađenom osobnošću. Ono čime nas napumpavaju na vjeronauku i inim stvarima.

Svjetlost koju mnogi vide na putu do smrti, ili u kliničkoj smrti, je samo "dar" onima koji će umrijeti. Da se dive nečemu. Ili da jedva čekaju smrt kad to dožive i izvuku se.

Što hoću reći? Smrt je svagdje oko nas. Pogledajmo siromašne ljude, glad, vremenske (ne)prilike... Sve je prepuno smrti. Život kruži... Osnovna misao - rat. Ima ga previše. Irak, Libanon, Bliski istok, konstantni teroristički napadi... Svijet je nekad bio skupljen u jedno. Svi smo činili jednu veliku zajednicu. No, odmah rat. Učimo u školi (povijest - samo ratovi), gledamo, slušamo, čitamo na masovnim medijima. Sve ista tema. Rat, odnosno smrt. Ta zajednica se raspala zbog neslaganja ljudi. Nismo mogli biti složni. Vrijeme i politika mogu prijatelje promijeniti u neprijatelje jednako lako kao što puše vjetar. Pomalo smiješno. Kako smo nestabilni. Jučerašnji najbolji prijatelji postaju žestoka konkurencija. Sve se mijenja s vremenom. Nismo stvoreni samo kako bi se sukobljavali i povrijeđivali, baš suprotno. Da budemo zajedno. Da sve dijelimo.

Dakle, postoji li "neprijatelj"? Ima li pravog, (do)životnog neprijatelja? Nije bilo niti će biti. Jer su i oni ljudska bića kao i mi. Trebali bismo ponovo svi biti zajedno.

S druge strane, ja sam u totalnom bedu... Eto otkud inspiracija za ovakve teme... :-x (aaaaaaaa). Žene...

Moje stanje najbolje opisuje ovaj citat iz pjesme I'll be waiting:
You are the only one I've ever known
that makes me feel this way, couldn't on my own<

Ne znam, neki čudan osjećaj, prvi put se tako osjećam.

Ovo fakat nije normalno. Nekoliko stvari.

Evo, pričam s Ir o sinoćnjim događanjima i dođemo do :

Ir: Kak mi se spava po cjele dane, aaa!
Ja: Ja išo spavat u 1, probudim se u 8, aaa na kvadrat!
Ir: Ja isto u 8!!! -tik- I išla u 1 spavat.
Oboje: !!!
Ir: Ali kako?
Ja: Nemoj me...
Ir: Da! I čudim se tom. I reko to ću u postu napisat. Iso...
Ja: Ma nije moguće. Možda smo telepatski povezani.
Ir: Ajme, to sam i ja htjela napisat sad. (btw, sve na msn) Zato sam prvo rekla kak sam umorna. I onak probudim se. I okrenem al ne mogu zaspat da me ubiješ e...
Ja: Sereš! I ja! (ne serem)

Ma istina, previše pričamo u zadnje vrijeme. Gnjavim ju sa svim. Od osobnih problema do obične zajebancije zbog koje se ona (uvijek) uvrijedi. Zato veeeliki pozdrav! A i patki. I pacijentima. Ja i moje...

No, o čemu pričam. Isto pričam s Ir i kaže ona kako joj je sve svejedno u zadnje vrijeme. Ravnodušna je. Boli ju q za sve. Meni priča. Ja sam takav oduvijek. Inače osjećam samo potrebu za smijanjem. Nikad nisam bio zaljubljen (dobro, bilo je --- ali to nije to), nisam žalio za nekim ili nečim, ona kaže da je to fora. Pa meni baš i nije bilo. Bezbroj puta mi je bilo neugodno zbog toga. Recimo na nekim sprovodima, ono, okružen svim ljudima koji plaču, poznavao sam te ljude i pokojnike, ali nisam ništa osjećao. Stvarno nekad nije ugodno. Čudna smo mi bića. Potpuno različita u ovom smislu. Ali s druge strane je i dobro, ne uzrujavaš se zbog određenih stvari, što smanjuje mogućnosti da se kasnije sjebeš oko nečeg. Ravnodušnost...

Dalje, moram spomenuti čuvenu četvorku iz zadnje klupe u srednjem redu. Lea, Tea, Đuc i moja malenkost. Ne brinite, neću puno. Tea - glavi šef, ugodno duštvo pod satom koje samo šuti o ocjenama (jel da?), Lea - što reći? Najbolje priča viceve, definitivno. I to dobre. Ali ja ih znam bar više od pola..... Ma sve tri ste zakon..... Evo i nas u punom sjaju, najslađe dolazi na kraju, odnosno zadnja klupa gdje me netko stalno lupa. O sebi neću pisat. No, Đuc - leđenda, misli da je glupa, ali nije. A kaj ću joj ja. Najbolje kaj nikad ništa ne čujemo pod satom od silnog blebetanja. Barem sjedim na najboljem mjestu. Evo, ne znam što da napišem o vama. (dodat ću i sliku, ofkors)

Anyway, još jednom sve pozdravljam, posebno vas koje stalno gnjavim. I Syebo, vudu je dobro rješenje...

Danas nam je ravnatelj ponovo bio na zamjeni iz vjeronauka. Profesorice nema već... pa ne sjećam se. Možda čak ni nismo imali sat u ovom polugodištu. Btw, ocjene su supeeer.

No, o čemu pričam. Pričao je čovjek o nekim pitanjima kao što su poniznost i blagost i tak nešto i rekao da će to biti zanimljivo svima koji razmišljaju o takvim stvarima, što sam naravno ja, ne? To me potaknulo na sljedeće:

Tko sam ja zapravo? Tko smo mi zapravo? Pitanja koja nas manje-više sve kopkaju. Nitko zapravo ne zna tko ili što je. Naša zadaća, naša sjećanja, naš smisao, naš razlog života, naša "uloga" su teret koji moramo nositi. Kao što kaže jedna genijalna osoba: "U svijetu ne postoji potpuna stvarnost" Točno. Vidimo samo ono što nam mozak kaže da vidimo. Nema tu puno filozofije. Ili ima? Sve što zovemo stvarnim je zapravo, recimo, laž. To je ono što vidi naš mozak. Pa, u što ćemo onda vjerovati? Rekao je ravnatelj da svaki Bog, ili bog, predstavlja neke ideale, neke ljude s visokim moralnim karakteristikama, za koje nam vjera kaže da ih slijedimo. Svaka vjera misli da je jedina u pravu. No, nećemo sad o vjeri.

Možemo imati "vjeru". U drugom smislu. Ne znam kako bih se izrazio. Ustvari ono gore je "religija". U što ćemo vjerovati, što ćemo zapravo smatrati dovoljno vrijednim da se borimo za to. Nije stvar u tome jesmo li u pravu ili u krivu, nego koliko ćemo volje i vjere imati, to će odlučiti o budućnosti. Nemojmo se previše opterećivati oko riječi (kao što ja radim), tražite smisao riječi, značenje iza riječi pa onda odlučite o svemu. Sloboda izbora. Mi sami odlučujemo o sebi, ne drugi, zapamtite to. Vi birate što ćete učiniti, hoćete li se promijeniti, početi iznova, izbora je mnogo. Ili se uopće ne promijeniti. Nemojte da drugi utječu na vas. Budimo ono što jesmo. Sve je na nama.

Mili, nije sve u genima, previše je stvari oko nas i u nama koje nas vode. I na nama je da sve to prenesemo na potomke, da ljudi kao osobe i rasa ne propadnu. A moj mali/mala bi bio/la filozof. Život nije samo prenošenje gena. Puno je toga. Užitak, sreća, tuga, ljubav, bijes, ljutnja... To su stvari zbog kojih ja živim. Zbog kojih svi mi živimo. Stvarno, previše je toga. Moramo biti sretni što živimo, gdje živimo, moramo poštovati to što smo dobili priliku za život, pogotovo kao ljudi, kao najsavršenija bića. I kao što mi ispravljamo greške svojih predaka, tako će naši potomci ispravljati naše pogreške. Sve je u budućnosti, na budućem naraštaju odnosno naraštajima, na prenošenju informacija i ciljeva života, smisla života. Imamo sve prednosti današnjeg života i mogućnosti da to učinimo. Kraj naše vrste će vjerojatno doći (ledeno doba, Begi). Možda neke nove vrste zavladaju planetom. No u to sumnjam. Vjerojatno će sve ispočetka. Od papučica i amebi do masovnih medija, previše hrane, zagađenog okoliša i današnjeg/sadašnjeg čovjeka. I svih problema koje donosi današnje vrijeme. Naše vrijeme, ponavljam, vjerojatno dolazi kraju, no trebamo ostaviti tragove života kako god znamo. I o tome pričam cijelo vrijeme. Želim reći da je smisao života prenošenje svega ovoga što sam nabrojao na potomke. Da je sve u nasljeđivanju. Održavanju vrste.

Za kraj još od one genijalne osobe: "Izgradnja budućnosti i čuvanje prošlosti su ista stvar". Evo, malo inspiracije i ufff, koji post. Pozdrav cijelom razredu, svima vama iz škole i okolo. Posebni pozdravi Merlinu, Đuc, Ireni, Filipu, Syebotu, Davidu i vama koji čitate. Kojih ima koliko i debelih ljudi u Africi. Do čitanja, tj. do idućeg posta, pozdrav!