Danas nam je ravnatelj ponovo bio na zamjeni iz vjeronauka. Profesorice nema već... pa ne sjećam se. Možda čak ni nismo imali sat u ovom polugodištu. Btw, ocjene su supeeer.

No, o čemu pričam. Pričao je čovjek o nekim pitanjima kao što su poniznost i blagost i tak nešto i rekao da će to biti zanimljivo svima koji razmišljaju o takvim stvarima, što sam naravno ja, ne? To me potaknulo na sljedeće:

Tko sam ja zapravo? Tko smo mi zapravo? Pitanja koja nas manje-više sve kopkaju. Nitko zapravo ne zna tko ili što je. Naša zadaća, naša sjećanja, naš smisao, naš razlog života, naša "uloga" su teret koji moramo nositi. Kao što kaže jedna genijalna osoba: "U svijetu ne postoji potpuna stvarnost" Točno. Vidimo samo ono što nam mozak kaže da vidimo. Nema tu puno filozofije. Ili ima? Sve što zovemo stvarnim je zapravo, recimo, laž. To je ono što vidi naš mozak. Pa, u što ćemo onda vjerovati? Rekao je ravnatelj da svaki Bog, ili bog, predstavlja neke ideale, neke ljude s visokim moralnim karakteristikama, za koje nam vjera kaže da ih slijedimo. Svaka vjera misli da je jedina u pravu. No, nećemo sad o vjeri.

Možemo imati "vjeru". U drugom smislu. Ne znam kako bih se izrazio. Ustvari ono gore je "religija". U što ćemo vjerovati, što ćemo zapravo smatrati dovoljno vrijednim da se borimo za to. Nije stvar u tome jesmo li u pravu ili u krivu, nego koliko ćemo volje i vjere imati, to će odlučiti o budućnosti. Nemojmo se previše opterećivati oko riječi (kao što ja radim), tražite smisao riječi, značenje iza riječi pa onda odlučite o svemu. Sloboda izbora. Mi sami odlučujemo o sebi, ne drugi, zapamtite to. Vi birate što ćete učiniti, hoćete li se promijeniti, početi iznova, izbora je mnogo. Ili se uopće ne promijeniti. Nemojte da drugi utječu na vas. Budimo ono što jesmo. Sve je na nama.

Mili, nije sve u genima, previše je stvari oko nas i u nama koje nas vode. I na nama je da sve to prenesemo na potomke, da ljudi kao osobe i rasa ne propadnu. A moj mali/mala bi bio/la filozof. Život nije samo prenošenje gena. Puno je toga. Užitak, sreća, tuga, ljubav, bijes, ljutnja... To su stvari zbog kojih ja živim. Zbog kojih svi mi živimo. Stvarno, previše je toga. Moramo biti sretni što živimo, gdje živimo, moramo poštovati to što smo dobili priliku za život, pogotovo kao ljudi, kao najsavršenija bića. I kao što mi ispravljamo greške svojih predaka, tako će naši potomci ispravljati naše pogreške. Sve je u budućnosti, na budućem naraštaju odnosno naraštajima, na prenošenju informacija i ciljeva života, smisla života. Imamo sve prednosti današnjeg života i mogućnosti da to učinimo. Kraj naše vrste će vjerojatno doći (ledeno doba, Begi). Možda neke nove vrste zavladaju planetom. No u to sumnjam. Vjerojatno će sve ispočetka. Od papučica i amebi do masovnih medija, previše hrane, zagađenog okoliša i današnjeg/sadašnjeg čovjeka. I svih problema koje donosi današnje vrijeme. Naše vrijeme, ponavljam, vjerojatno dolazi kraju, no trebamo ostaviti tragove života kako god znamo. I o tome pričam cijelo vrijeme. Želim reći da je smisao života prenošenje svega ovoga što sam nabrojao na potomke. Da je sve u nasljeđivanju. Održavanju vrste.

Za kraj još od one genijalne osobe: "Izgradnja budućnosti i čuvanje prošlosti su ista stvar". Evo, malo inspiracije i ufff, koji post. Pozdrav cijelom razredu, svima vama iz škole i okolo. Posebni pozdravi Merlinu, Đuc, Ireni, Filipu, Syebotu, Davidu i vama koji čitate. Kojih ima koliko i debelih ljudi u Africi. Do čitanja, tj. do idućeg posta, pozdrav!