Ajde, jedan post bez puno filozofije...

Pretpostavljam da svi znate što su to snovi. No vjerojatno ne znate što su lucidni snovi. Nemojte se zajebavat s tim... Pratite? Dobro.

Dakle, o čemu se radi. Stvar je u tome da si svjestan dok sanjaš i možeš raditi sve one stvari koje radiš u snu, ali si ih svjestan. Npr. letenje, lebdjenje i slično.
Gledao sam jednu emisiju u kojoj je lik u trgovini shvatio da sanja nakon što je dva put probao poletjeti i pritom pao na guzicu. Treći put je zaista i poletio.
Osjećaj kod lucidnih snova je neopisiv. Barem tako kažu oni koji su to probali.
U svakom slučaju treba truda i volje za takvo nešto. Par mjeseci minimalno, ali se rezultati odmah ostvaruju jer se kroz tjedan dana počneš sjećati svojih snova u detalje, a to zna biti jako kul, naravno. Pogotovo jer se svega sjećaš i možeš radit što god hoćeš u tim snovima.

Evo jednog iskustva (i kako se to radi): ------------------------->


Ispočetka, naravno, nisam mogao ni naslutiti o kakvom se tu iskustvu zapravo radi, i moram priznati da nisam bio potpuno uvjeren da je sve to istina. Sumnjao sam u tekstove koje sam čitao i nisu me baš uvjerili kako to nije možda samo njihova mašta ili najobičnija laž. Tada sam shvatio da je jedini način da saznam istinu taj da sam provjerim cijelu stvar. Odlučio sam čvrsto da ću svjesnim naporima ili doći do lucidnog sna, ili dokazati da se to ne može postići.

Počeo sam zapisivati svoje snove i voditi «dnevnik snova». Nakon najviše dva tjedna moji snovi su postali tako obimni i puni detalja, da sam za svaku noć morao ispisati 3-4 stranice A4 formata. Neki su snovi bili tako živopisni i dojmljivi, da mi je nakon buđenja trebalo vremena da shvatim kako je sve to bio samo san. Više puta sam se zapitao što zapravo sanjam, ono prije buđenja ili ovo nakon buđenja. Mnogih se snova i danas živo sjećam, a sanjao sam ih prije 15 ili više godina.

Prvih nekoliko mjeseci nije se ništa spektakularno dogodilo. Sanjao sam žive snove i to je bilo sve. Neki autori su tvrdili da će prva iskustva doći već nakon nekoliko tjedana, ali u mom slučaju nisu došla. Da mi moji živopisni snovi nisu bili tako zanimljivi vjerojatno bih odustao od svega i ocijenio da je cijela priča oko lucidnih snova najobičnija izmišljotina. Iako nisam u tom prvom periodu rada postigao svoj cilj, postigao sam nešto izvanredno: osvijestio sam onaj dio svog života koji je do tada bio gotovo potpuno nesvjestan. Upalio sam svjetlo (možda slabašno ali ipak svjetlo) u mračnom podrumu svoga nesvjesnog bića. Došao sam do spoznaje da periodi u kojima moje tijelo spava i nisu tako nevažni. I u tim sam trenucima živ i sa mnom se nešto događa. Nešto doživljavam. Negdje se nalazim. Doživljavam određena iskustva – ali sam toga NESVJESTAN. Ta spoznaja mi je dala snagu da nastavim, uvjeren kako ću sigurno uspjeti. I već tada sam nekako znao da lucidni snovi nisu izmišljotina, već stvarni fenomen.

Sa zapisivanjem snova sam počinjao u više navrata. Vodio bih svoj «dnevnik snova» 2-3 mjeseca i onda bih prekinuo. Nakon stanke od par mjeseci bih se vračao svom radu i tako više puta.

Konačno se dogodilo nešto što me je uvjerilo da sam na dobrom putu: doživio sam svoj prvi tzv. «pre-lucidni san». To je san u kojem sanjate da ste budni i činite upravo ono što biste činili da ste stvarno budni. Sve je to sanjana radnja ali je vi doživljavate kao budnost. Iskustvo je vrlo zanimljivo. Evo opisa iz mog «dnevnika snova»:

Budan sam i htio sam zapisati san koji sam zadnji sanjao prije buđenja. Vidim poluotvorena vrata od moje sobe. Prozor je zamračen i u sobi je polumrak. Čujem vani glasove od mame, (bratića) Davora, zvuk automobila i lavež pasa. Znam da je nedjelja i da je kasno jutro. Ležim u krevetu i osjećam se sanjivo.

Potom se podignem malo u krevetu u namjeri da zapišem zadnji san (koji mi je bio još u sjećanju). Uzimam olovku i moju baterijsku lampu (koju sam koristio prilikom pisanja tijekom noći). Htio sam zapisati «san o penjanju» (tako sam ga nazvao). U tim sam trenucima potpuno svjestan da je «san o penjanju» bio samo san.

Palim baterijsku lampu ali ona samo žmigne i ne upali se. Sa čuđenjem je drmam rukom, misleći da je problem u kontaktu, i znam da je jučer bila ispravna. Pokušavam ponovno ali lampa se ne pali. Čudim se tome i tada se probudim u svom krevetu.

Sjedim u postelji i razmišljam uzbuđen što mi se to dogodilo. Opet vani čujem glasove i lavež pasa. Zapitam se iskreno: «Jesam li sada uopće budan ili i ovo sanjam?»
Odlučih odmah to provjeriti. Siđem s kreveta i izađem iz sobe. Shvatih konačno da sam doista budan.

Od toga dana imao sam velik broj ovakvih «pre-lucidnih snova» i uvijek bi me zadivili i učinili uzbuđenim. Ta su me iskustva uvjerila koliko zapravo malo znamo o sebi i mogućnostima svoga uma.

Međutim, koliko god se ova iskustva činila fantastičnima, ona ipak nisu ono za čime sam težio, ali su dobar pokazatelj da sam se nalazio na pravom putu. «Pre-lucidni» snovi uvijek prethode «lucidnim snovima». Znajući to, bio sam sretan i zadovoljan jer sam osjećao da sam blizu svog prvog «lucidnog sna». Koliko blizu, to nisam znao. U mom slučaju riječ «blizu» postala je apsurdnom jer sam do svog prvog «lucidnog sna» čekao još pune dvije godine.

I tada se dogodilo. Doživio sam svoj prvi «lucidan san». Ž.Mihajlović-Slavinski je bio u pravu kada je napisao da se ljudi sjećaju svog prvog «lucidnog sna» kao prve ljubavi. Evo punog opisa tog iskustva:

Budim se u postelji i želim zapisati svoja posljednja dva sna koja sam sanjao, a kojih sam se dobro sjećao. Sve je ponovno tako normalno i ja uopće ne sumnjam da sam stvarno budan. Uzimam svoju baterijsku lampu ali ona neće da upali. Malo je prodrmam, ali ona se ipak ne pali. Čudim se tome i pitam se zašto neće kada je maloprije bila ispravna. Govorim sebi da znam da mi se to događa u «pre-lucidnom snu», ali ovo nije san. Rekao sam to sam sebi i bio u to 100% siguran.

Tada sam uočio da na noćnom ormariću nema onih velikih listova papira koje sam sinoć pripremio za zapisivanje, već samo jedan manji list i to već ispisan i nekako iskidan. Ne znam zašto, ali sam tada pomislio da su ga miševi izgrizli. Pogledam na pod pored kreveta i tamo ugledam puno sitnih komadića papira. Kroz glavu mi prostruji misao, kao vatrena strijela koja leti kroz mrklu noć: «Pa ja ovo sanjam! Ovo je san!»Ono što sam tada osjetio neopisivo je. Po prvi puta u svom životu bio sam potpuno svjestan u svome snu. Bio sam toliko oduševljen i očaran da sam počeo sumnjati u svoje stvarno stanje. Cijela situacija je bila toliko živa i realna da sam istinski posumnjao da se možda i ne nalazim u snu. Bilo mi je doista teško vjerovati u tako nešto. Sumnja je, dakle, postojala i želio sam to što brže provjeriti. Sjeo sam na rub kreveta licem okrenutim ka zidu koji je bio udaljen od mene jedva pola metra. Rekao sam sebi: «Ako doista sanjam, proći ću kroz ovaj zid. U snovima je to moguće, zar ne?» Kroz glavu mi prostruji misao: «Što bi mi sada rekla supruga da me vidi? Sigurno bi me proglasila luđakom».

Približavao sam ruku zidu u nevjerici. Bližio se trenutak istine. Ono što sam u tim trenucima osjećao bila je mješavina uzbuđenja i nevjerice. Osjećao sam se i pomalo glupo zbog svega. Teško je opisati to što sam tada osjećao. U jednom sam trenutku prstima dotaknuo zid i na moje razočarenje shvati da ne mogu prste «gurnuti» kroz njega. «Ipak ne sanjam ovo»-pomislih. I dok sam tako sjedio na rubu kreveta uvjeren da sam budan, počnem gubiti kontrolu i propadati kroz krevet, pod i dalje u dubinu. U tim mi je trenucima postalo potpuno jasno da je sve samo san i da sam ja toga potpuno svjestan. Osjećaj propadanja je bio toliko živ i stvaran da sam se istinski uplašio. Na svu sreću nije dugo trajalo. U trenu sam bio potpuno budan. Ležao sam u svom krevetu, a srce mi je snažno lupalo. Brzo sam ustao i zapisao što mi se dogodilo.

Iako ovo nije bio tipičan lucidni san i imao je i karakteristike «pre-lucidnog sna», ipak sam u njemu bio svjestan da sanjam. Moja kasnija iskustva su bila prilično drugačija i u njima je bilo više svjesnosti. Ovo prvo iskustvo sam opisao samo zbog toga što je bilo prvo i što ga osobno smatram izuzetno vrijednim za mene.

Na svoj drugi lucidni san nisam morao dugo čekati jer se on dogodio već nakon 6 dana. Ovaj drugi lucidni san je vrlo zanimljiv i zato ću i njega podijeliti s vama:

Živo sam sanjao kako se budim i kako ustajem iz kreveta i odlazim do krevetića u namjeri da namjestim i pokrijem Danijela (našem sinu je u to vrijeme bilo svega 8 mjeseci). Dolazim do krevetića i vidim kako je maleni okrenut kontra u krevetu. Smijem se tome i pomislim kako će se i moja supruga smijati kada joj ovo ispričam ujutro.

Tada se odjednom nađem vani ispred kuće u dvorištu. Želim ući u kuću ali ustanovim da je zaključano. Začuđeno gledam u vrata i razmišljam kako je do toga došlo. U pidžami sam. «Vjerojatno sam išao zavezati psa»-pomislim. Jedino mi je nejasno zašto su vrata zaključana. Tada ulicom prođe jedan moj poznanik vozeći bicikl. Ja ga pozdravim, ali on mi ne odgovori. To me malo naljutilo.

Hitro dođem do prozora i podignem roletnu. Ugledam moju suprugu u krevetu u polumraku sobe. Počnem lupati rukom o prozor u namjeri da je probudim. Međutim, ona ne ustaje. Lupam sve jače i jače, ali ona ne reagira. Počnem lupati iz sve snage i kažem sam sebi: «Pa ovo je morala čuti. Ovo se čuje kilometrima daleko.»Pogledam opet u sobu i ugledam nešto nevjerojatno: Danijel, kojemu je samo 8 mjeseci, stoji u krevetiću. Znao sam da to nije moguće. I tada se desilo. To me je do te mjere začudilo da sam odjednom postao svjestan da sanjam. Rekao sam sam sebi: «Ovo je san.»

U tom sam trenutku osjetio nevjerojatnu navalu sreće i oduševljenja. Osjećao sam se neopisivo dobro, naprosto nezemaljski ekstatično. Bio sam u svome snu i u potpunosti sam bio toga svjestan.

Vidio sam zid kuće ispred sebe i htio sam proći kroz njega i ući u sobu, ali sam se sjetio da bi me blizina mog fizičkog tijela mogla privući i prekinuti iskustvo. To, naravno, nisam želio. Okrenuo sam se i krenuo prema ogradi u namjeri da se popnem na nju. Dobio sam neodoljivi poriv za letenjem. To je bila moja životna želja. Moj san. Popeo sam se na ogradu i rekao sam sebi da ću sada letjeti. Malo sam oklijevao jer sam osjetio nelagodu i strah od letenja, iako sam znao da mi se ništa loše ne može dogoditi u snu.

Tada sam, pun vjere, skočio i vinuo se u zrak. Da, uistinu sam se velikom snagom dizao prema gore i bio sam svega svjestan. Na određenoj visini sam se zaustavio i lebdio u mjestu. Zastao mi je dah od prizora koji sam ugledao ispod sebe. Vidio sam krovove kuća, drveće, ceste i ostalo iz ptičje perspektive. Srce mi je divlje lupalo od uzbuđenja. Osjećao sam lagani povjetarac na svome licu. Tada poletim ravno naprijed ispruženih ruku. Bio je to neopisivo divan osjećaj slobode. Doista mi nedostaju prave riječi da ovo opišem.

Iznenada sam počeo gubiti lucidnost i jasno sam osjetio kako mi svjesnost nestaje. U sljedećem sam se trenutku probudio u svom krevetu. Odmah sam ustao i pošao zapisati ono što sam doživio.

Čak i sada dok pišem ovo osjećam dio uzbuđenja koje me je pratilo u tom lucidnom snu. Osjećaj slobode je dramatično jak. Svjesnost je daleko veća nego u ovom uobičajenom «budnom stanju», a svijet koji me okružuje tamo jednako je stvaran i postojan. Stvari su «normalne» i ne izazivaju nikakvu sumnju. Da, to je sasvim sigurno jedan, iako drugačiji, potpuno stvaran i realan svijet. Vjerujte mi ja to znam. Bio sam tamo.

Ustvari, svi ljudi odlaze tamo svake noći, ali ono što nedostaje je svjesnost. Doživljavate tamo najfantastičnija iskustva ali se toga ne sjećate. Svako jutro «pijete sa rijeke zaborava» i sve doživljeno ostaje neosvješćeno. To ne mora biti tako. Lucidno ili svjesno sanjanje je vještina koju svatko može uvježbati i usavršiti. Naravno, ona zahtjeva određeni rad i ustrajnost.

Vjerujete li u to? Mnogima vrlo zanimljiva tema. Koja će uvijek postojati. Ostali kažu da je nemoguće. Je li? Pa pogledajmo...

Te teorije su se počele pojavljivati u prošlom stoljeću, i naravno, prvenstveno su vezane uz Ameriku, tj. (Novi) SAD te Europu. Kako ja to zamišljam:

Neka organizacija nastala početkom prošlog stoljeća. Vjerojatno oko 1. svjetskog rata. Ljudi koji su željeli okušati kontrolu nad svime. Možda je rat zato završio kako je završio. Vjerojatno je kako su članovi moćne organizacije vojni vrhovnici, političari, milijarderi i sva elita koja vrši potpuni utjecaj na određene države (kontinente). Njihova uloga - nadziranje vojnih tema (kao nuklearno oružje), svemirska dostignuća, kontroliranje su goleme špijunske mreže. Uskoro se sve pretvorilo u nezaustavljiv rast moći i nadzora. Njihova je organizacija besmrtna, ideali iza nje postojat će sve dok je svjetske nacije. Njihova organizacija evoluira, ideali su stvoreni još početkom 20. stoljeća. Danas se to razvilo na nezamislivu kontrolu nad svijetom i svim događanjima. Rat je u 21. stoljeću što je nafta bila u 20. Stup koji "drži" svjetsku ekonomiju. A ti ljudi svime upravljaju. Najlogičnije bi bilo da su to važni ljudi najvećih svjetskih država kojima pomažu (čitaj: korumpirani političari koji daju informacije o ostalim državama, manjim, kao jugoistok Europe) koji je posložen kao UN. Svako malo imaju one ogromne sastanke gdje se odlučuje i analizira sve. Oni su željeli (ili žele) stvoriti novi svjetski poredak preko činova kao što su ucjenjivanje, ubojstva i sveprisutna manipulacija strahovitih (iliti Udiljakičinih) razmjera ili stavljanje nekih "bugova" putem Windowsa i ostalih kompjuterskih programa i opreme.

Zvuči iznimno zanimljivo, ali teško je zamisliti da netko upravlja kompletnim ovim svijetom iako znamo koliko ima mita i korupcije. Pa zato ovo zvuči i kao najobičnije sranje. No, rekao sam svoje...

Btw, Došao detektiv na mjesto zločina i u sobi su muškarac i žena ubijeni raskinuti na komadiće i nož na krevetu a u kutu je mala djevojčica.
Sad dođe njoj detektiv i pita što je bilo. Mala djevojčica plačući mu priča što je bilo. Mama i tata su se posvađali i potukli, sad nemam nikog ne znam što da radim, sama sam u ovom svijetu. Detektiv otkopča šlic i kaze danas nije tvoj dan .

Žene... Najveći misterij na svijetu. Ljubav... Najobičnije sranje kako sam maloprije spomenuo. Ne postoji. Samo su neki hipiji rekli da to postoji. Ono što ustvari postoji jest seksualna privlačnost, potreba za razmnožavanjem, širenjem vrste. Tako to barem mi muškarci doživljavamo. Osim onih emo budala. Aaargh, emooo! Žene to sasvim drukčije doživljavaju. Ne baš kao u meksičkim sapunicama, ali su puno osjetljivije od muške vrste. Pozdrav Iggyju (razgovor s njim me je potakao na ovaj tekst). Čovjek je bio sa jednom curom 7 godina (:-o). Btw, lik sad ima tek 25 godina. Strašno. A onda su si dosadili i nisu imali nekih tema i raspalo se (sada jedan veliki pozdrav Mateji). Tako funkcionira i brak. Samo što se rijetki rastanu kad si dosade. No vratimo se glavnoj temi, da su žene kompleksna bića. One RAZMIŠLJAJU. Razmišljaju u pravom smislu te riječi. Znaju kako će se neka stvar odraziti na buduće vrijeme (10 dana kasnije, recimo). A mi muškarci... razmišljamo samo donjom glavom. Napraviš glupost dok si rekao keks. Odnosno seks. Jean moj frend je s 19 godina curi napravio dijete. Ne razmišljajući. Šupčina. Ovo se sve odnosi na malo starije žene, 17,18+. Dok smo mi i dalje isti. Kaže jedna zlatna rečenica iz filma Svi su ludi za Mary: "Kad svršiš, počneš razmišljati kao žena". Mogao bih se složiti jer se onda stvarno sve čini malo drukčije. Da sad ne pričam o hormonima, testosteronima, estrogenima, itd. Svi smo mi zapravo savršena bića. Ali ne kaže se uzalud da su muškarci s Marsa, a žene s Venere. Žalite se i dalje da sam dosadan sa šovinističkim sranjima, ali pokušao sam stvari sagledati iz malo drugačijeg kuta gledanja. Kako ja to vidim. Ljubav kao ljubav je prema mnogima nešto nepojmljivo, čudan osjećaj. Kad ti netko fali, kad ga "voliš", ne možeš zamisliti život bez njega. Ja često znam biti totalno bezosjećajan i ravnodušan i hladnokrvan. Pa mi to nije jasno. Zato i kažem da su to izmislili hipiji. Već si zamišljam: Puše Maru i Huanu i pričaju takva sranja. Qrac, izbljuvat ću se. Možda sam u krivu jer se zaista nikad nisam tako osjećao. Možda sam premlad. Možda to ne mogu shvatiti. Možda je to nešto "više", nešto duboko. A ko ga jebe...

Bio sam danas na natjecanju iz povijesti. Skroz u mom stilu, riješim onak, iz prve, predam prvi, za rekordnih i okruglih 30 minuta. Ruka mi je par puta ipak bila brža od pameti (i zato imam osjećaj da će me tih par bodova, oko 6-7, sigurno skupo koštat). Ali dobro, nisam očekivao takav test. Za iskustvo dobro dođe. A i pisali smo s 4. razredima. Valjda neću bit zadnji, nekako sam uvjeren, to mi je i bio cilj.

Danas počinje Zlatna kopačka, na HRT-u u 22.00. Čestitke Milanu i Patu za iznimno važnu pobjedu u utrci za Ligu Prvaka, odnosno predivni gol mladog Brazilca. A i pozdrav Karlu, postao je prvi hrvatski "reket" na ATP Entry ljestvici, dok se Ljubo prijavio za challenger u Južnoj Africi. Tužno. Do čitanja...

Crtica iz mojih zaista dubokih misli. Jako kratka. Ali od nje se zahtijeva da bude oštra, istinita, oduševljavajuća, inspirativna i da pogađa u pravo mjesto (je li tako profesorice Pevec?). Pa, evo: "depresija uzrokovana alkoholom je najgora depresija jer tad stvarno sve izgleda crno". Ne valja mi ova. Ajmo probat nešto novo... Dosta mi je alkohola na neko vrijeme. Hmmm (razmišljam, perverznjaci)..."ljubav ne postoji, sve se svodi na seks, a ljubavne patnje su čisto sranje". Ovo zvuči čak i glupo. Kad čitam glupe Glorije i babe kako traže pomoć u ljubavi od "stručnjaka", a što bi drugo čitao na wc-u, ne?. Onda ću napisati neki zaključak. Kratke crtice kakve ih ja zamišljam ne postoje. Haiku ne postoji. Sve su to grafiti koje je netko jednom napisao da se prisjeti perioda svog života. Onda se nađe par ljudi koji će kopirati autora i/ili krivo interpretirati te riječi. To nije autorov problem. To je samo materijal kojeg će netko drugi ugraditi u svoj život i onda opet, jednog dana napisati neku glupost na zidu, papiru, nalijepiti na auto, napisati na školskoj klupi, u parku ili što već... Ili praviti se da je to njegovo. Jebo vas copyright i ta vaša autorska prava.

Evo o čemu ja razmišljam i o čemu pišem u subotu navečer. Pada kiša, trava raste, meni se van ne ide, a i moram učiti što su kaste. Dobra rima. Inače volim kad pada kiša, ali zaboga, ne u subotu. :bljuv: Kad smo već kod kasti, u ponedjeljak idem na natjecanje iz povijesti, a kjnigu nisam ni taknuo. Hhh. A mali Fifi misli da će proći dalje, hhh. U mom je razredu samo jedan genijalac sposoban da prođe, no... Nije važno. Barem sam malo pogledao sraz Ćorluke i Dudua. Naravno, 1:3 za topnike, a HRT kupio prava za prenošenje Premierlige, yeeey. Ali kasne za slovenčadi koja je to sredila početkom sezone. Koje škarice, jebote... Sva sreća da ima hrvatsku putovnicu. Pozdrav svima, malo kasnim s postom jer sam imao nekih problema sa pamćenjem i lozinkama (hvala helpdesku). Um mi je sve dublji i dublji. Do čitanja...

EDIT: Na kraju ipak izađoh van, malo kasno. Bilo je sasvim ok. Neću sad o tome pisat.