Mistreated
31.08.2004., utorak
Wild is the wind
Sinoć smo se opet našli na starom mjestu i uputili se tamo, tamo gdje je sve počelo prije neke četiri godine, a da ti to nisi ni znao... In your room. Trebao je to biti još jedan «običan» vikend koji smo znali provoditi uz tv i muziku, neizostavan detalj u našim životima, detalj od kojeg smo sastavljeni. Trebao je, ali nije. Odlučio si. Odlučio si me pustiti da idem svojim putem, da koračam bez tebe i da mi vratiš moju slobodu. Nisam mogla vjerovati... U meni se nešto prelomilo. Suze su tekle nizi lice, a tijelo je drhtalo. Dal od spoznaje krivnje il zbog ugođaja kojeg sam stvorila kazetom svih onih cry-out songova ili možda činjenice da je sve otišlo u vjetar? Ne znam ni sama. Htjela sam pobjeći iz te sobe jer zidovi su me gušili. Pobjeći u mrak, na ulicu i beskrajno lutati sa boli u srcu, ali ti, ti me nisi htio pustiti da odem. Još tu večer trebala sam ostati uz tebe. Ma koliko mi to mučno bilo. Nakon bujice uvredljivih riječi koje smo uputili jedan drugome, ja sam otvorila svoje srce tebi, otvorila onaj djelić koji je uvijek bio pomno zaključan, zakamufliran gomilom maski, fasada i zidova i rekla ti da... Da te volim i... Da sam te izgubila. Ti si to negirao i rekao da si ti onaj koji je izgubio mene, a ne ja tebe. Izgubili smo jedan drugoga. Nakon mučnih sati provedenih u tom razgovoru stopili smo se u zagrljaju izmoreni cijelom situacijom i odlučili ostati skupa... Gdjegod nas to odvelo.For we're like creatures of the wind, and wild is the wind Wild is the wind |
28.08.2004., subota
Crystal ship
Prvim dimom otpuhuješ svoj trenutni problem koji ti se vrti po mislima, a sa drugim već ti je maglovito pohranjen duboko, u skrivenom kutku podsvjesti. Trećim dimom nalaziš se u onom stanju mirnoće, trenutku kojeg kad uhvatiš onda ga i zadržiš. Omamljen si u vlastitim osjećajima, oči ti gledaju neku drugu realnost, oči su ti tad ogledalo svih tvojih grijeha koje se odražavaju u samo jednom strančevom pogledu. Ne traje to puno, jer dok lebdiš nekim novim, čudnim, drugačijim realnostima, znaš da će uslijediti povratak ka starom, životu, problemima, traženjima, žudnjama, ali tad, tad te zapravi nije briga za vlastiti trenutak jer si ga otpuhnuo u zrak. Dok ti trnci prolaze tijelom osjećaš prelijevanje u česticama od kojih si sastavljen.Odlutaš ali se uvijek iznova vraćaš. U kruženju događaja ponekad se i izgubiš i osjećaš se strano pred samim sobom i upadaš u ponore koje si sam iskopao i onda te jedan trzaj pred kraj izvuče iz tog začaranog svijeta i više nisi utopljenik ličnosti nego si samo slučajni prolaznik u svojem gradu i dijeliš sudbinu kao i svi ljudi oko tebe, i gubiš se u masi, u bujici riječi koje izlaze iz usta i dani ti tako izmiču kao pijesak među prstima. No jednog dana ćes se opet izgubiti i utopiti i odlutati i zaista te neće biti briga za ono što se oko tebe zbiva. A buđenje? Buđenje ti otkriva istinu koju ne želiš znati. Da se ne možeš nositi sa novonastalim situacijama, pa bježiš, umjesto da se suočiš, a okus u ustima ti govori da si noć provela u zagrljaju njegovom, zagrljaju koji nije tvoj. |
10.08.2004., utorak
Run, run, run, run
|
Sjedim u tami sobe, slušam Empty i pušim tko zna koji duvan danas i naravno, razmišljam. Razmišljam o bjegu. Bjegu od sebe, svih svojih strahova i tjeskoba, bjegu od okoline i svega što me okružuje. Samo, ne znam gdje da pođem, kako da se sakrijem od sjena koje će me proganjati ma gdje da se našla... Kilometrima daleko. Moram osloboditi sebe. Moram krenuti nekim novim stazama. Moram ispisati nove stranice. Moram stvoriti nove misli. Moram prestati lagati sebi i drugima tako da prestanem s prikrivanjem. Trebam početi osluškivati moje unutarnje «ja», a ne zanemarivati ga kao što cijelo ovo vrijeme i radim. Trebam to svoje «ja» osloboditi okova u koje sam ga sama stavljala bez obzira na cijenu. Ionako sam dugove platila. Dugovi ionako kad tad dođu na naplatu, na ovaj ili onaj način. Ma koliko mi šutjeli o tome. (Sjećate se?) Nisam dovoljno hrabra. Snaga me izdaje posljednjih dana. Ma, sve. Sama sebe. I druge. I oni mene. Jel srce izdajnik u ovoj igri ili naši snažni umovi? Pred kim da se sakrijemo kako kukavice i zašto? Ne znam ni sama. Možda ovaj dan ne donosi odgovore. Možda će sutrašnji. Ili onaj koji dolazi... U magli ga primjećujem. Ali samo u magli. Jer drugačije ne mogu. Neću. Ne smijem. Ne još. Ali hoću. Ovaj put moram. Želim. Nije mi namjera svaki put iznositi svoja psihička stanja ali tako ispadne. Htjela ja to ili ne. |
02.08.2004., ponedjeljak
Slow burn
Strpljenjem sam izlazila iz ponora. Padala sam i uzdizala se. Tupi smješak, pogled i stav... Više ništa nije kao prije, više nikad ništa neće biti kao što je nekad bilo. Nove uloge su podijeljene. Samo želim osjetiti kišne kapi na svome licu, kišne kapi koje će isprati svu prljavštinu sa naših umornih lica ispijenih u noćima i nestalnim ličnostima u prvim svitajima dana, novog dana, dana u nizu prolaznosti vremena. Nakon udaraca koje smo zadali jedni drugima i isto ih tako i primili, opet smo se spojili. Ti si drugačiji, a i ja sam. Hoće li nas to spojiti... zauvijek... ili možda razdvojiti? Sada si shvatio istinitost one poslovice koja kaže: Kada nešto izgubiš, tek onda shvatiš koliko ti je značilo. Sada znam da se sve ovo moralo odigrati. Da shvatiš. Ti, da, ti. Jer ja još možda ne shvaćam sve novonastale situacije. Znaš zašto? Zato što sam i dalje nestalna. Ali, ostala sam kraj tebe, a prošli smo pakao. Moja leđa nosila su breme za nas oboje. Tada se nešto prelomilo, tada sam otišla. Ti to nisi mogao shvatiti. Sad shvaćaš ili možda samo tako kažeš. Ali ja te znam. Možda bolje nego ti mene. Sada tvrdiš da ne možeš bez mene ali opet, ne vidiš bol u svojim očima. Ne vidiš taj odraz u ogledalu. Ja ga vidim i osjećam. Kada uvidiš, možda odeš. U neki drugi život, a možda i smrt. |