Prvim dimom otpuhuješ svoj trenutni problem koji ti se vrti po mislima, a sa drugim već ti je maglovito pohranjen duboko, u skrivenom kutku podsvjesti. Trećim dimom nalaziš se u onom stanju mirnoće, trenutku kojeg kad uhvatiš onda ga i zadržiš. Omamljen si u vlastitim osjećajima, oči ti gledaju neku drugu realnost, oči su ti tad ogledalo svih tvojih grijeha koje se odražavaju u samo jednom strančevom pogledu. Ne traje to puno, jer dok lebdiš nekim novim, čudnim, drugačijim realnostima, znaš da će uslijediti povratak ka starom, životu, problemima, traženjima, žudnjama, ali tad, tad te zapravi nije briga za vlastiti trenutak jer si ga otpuhnuo u zrak. Dok ti trnci prolaze tijelom osjećaš prelijevanje u česticama od kojih si sastavljen.Odlutaš ali se uvijek iznova vraćaš. U kruženju događaja ponekad se i izgubiš i osjećaš se strano pred samim sobom i upadaš u ponore koje si sam iskopao i onda te jedan trzaj pred kraj izvuče iz tog začaranog svijeta i više nisi utopljenik ličnosti nego si samo slučajni prolaznik u svojem gradu i dijeliš sudbinu kao i svi ljudi oko tebe, i gubiš se u masi, u bujici riječi koje izlaze iz usta i dani ti tako izmiču kao pijesak među prstima. No jednog dana ćes se opet izgubiti i utopiti i odlutati i zaista te neće biti briga za ono što se oko tebe zbiva.
A buđenje? Buđenje ti otkriva istinu koju ne želiš znati. Da se ne možeš nositi sa novonastalim situacijama, pa bježiš, umjesto da se suočiš, a okus u ustima ti govori da si noć provela u zagrljaju njegovom, zagrljaju koji nije tvoj.
Post je objavljen 28.08.2004. u 17:19 sati.