Sinoć smo se opet našli na starom mjestu i uputili se tamo, tamo gdje je sve počelo prije neke četiri godine, a da ti to nisi ni znao... In your room. Trebao je to biti još jedan «običan» vikend koji smo znali provoditi uz tv i muziku, neizostavan detalj u našim životima, detalj od kojeg smo sastavljeni. Trebao je, ali nije. Odlučio si. Odlučio si me pustiti da idem svojim putem, da koračam bez tebe i da mi vratiš moju slobodu. Nisam mogla vjerovati... U meni se nešto prelomilo. Suze su tekle nizi lice, a tijelo je drhtalo. Dal od spoznaje krivnje il zbog ugođaja kojeg sam stvorila kazetom svih onih cry-out songova ili možda činjenice da je sve otišlo u vjetar? Ne znam ni sama. Htjela sam pobjeći iz te sobe jer zidovi su me gušili. Pobjeći u mrak, na ulicu i beskrajno lutati sa boli u srcu, ali ti, ti me nisi htio pustiti da odem. Još tu večer trebala sam ostati uz tebe. Ma koliko mi to mučno bilo. Nakon bujice uvredljivih riječi koje smo uputili jedan drugome, ja sam otvorila svoje srce tebi, otvorila onaj djelić koji je uvijek bio pomno zaključan, zakamufliran gomilom maski, fasada i zidova i rekla ti da... Da te volim i... Da sam te izgubila. Ti si to negirao i rekao da si ti onaj koji je izgubio mene, a ne ja tebe. Izgubili smo jedan drugoga. Nakon mučnih sati provedenih u tom razgovoru stopili smo se u zagrljaju izmoreni cijelom situacijom i odlučili ostati skupa... Gdjegod nas to odvelo.
For we're like creatures of the wind, and wild is the wind
Wild is the wind
Post je objavljen 31.08.2004. u 00:40 sati.