Sjedim u tami sobe, slušam Empty i pušim tko zna koji duvan danas i naravno, razmišljam. Razmišljam o bjegu. Bjegu od sebe, svih svojih strahova i tjeskoba, bjegu od okoline i svega što me okružuje. Samo, ne znam gdje da pođem, kako da se sakrijem od sjena koje će me proganjati ma gdje da se našla... Kilometrima daleko. Moram osloboditi sebe. Moram krenuti nekim novim stazama. Moram ispisati nove stranice. Moram stvoriti nove misli. Moram prestati lagati sebi i drugima tako da prestanem s prikrivanjem. Trebam početi osluškivati moje unutarnje «ja», a ne zanemarivati ga kao što cijelo ovo vrijeme i radim. Trebam to svoje «ja» osloboditi okova u koje sam ga sama stavljala bez obzira na cijenu. Ionako sam dugove platila. Dugovi ionako kad tad dođu na naplatu, na ovaj ili onaj način. Ma koliko mi šutjeli o tome. (Sjećate se?) Nisam dovoljno hrabra. Snaga me izdaje posljednjih dana. Ma, sve. Sama sebe. I druge. I oni mene. Jel srce izdajnik u ovoj igri ili naši snažni umovi? Pred kim da se sakrijemo kako kukavice i zašto? Ne znam ni sama. Možda ovaj dan ne donosi odgovore. Možda će sutrašnji. Ili onaj koji dolazi... U magli ga primjećujem. Ali samo u magli. Jer drugačije ne mogu. Neću. Ne smijem. Ne još. Ali hoću. Ovaj put moram. Želim.
Nije mi namjera svaki put iznositi svoja psihička stanja ali tako ispadne. Htjela ja to ili ne.
Post je objavljen 10.08.2004. u 22:36 sati.