CHABLIS

Nina je završila na psihijatriji ugledne poliklinike. Sad se osjeća dobro, a kako je iz ugledne obitelji, ugledni liječnici vrlo rado razgovaraju s njom. Kao da im imponira da imaju pacijenticu koja potiče iz slične sredine kao i oni sami. No, njena obitelj kao skupina akademski obrazovanih građana nije Nini pružila sve što bi se od takve obitelji očekivalo. Naravno, Lind čokolade, jagoda za Božić, lubenica za Uskrs, Barbika i actionmana bilo je uvijek u Nininim ustima i rukama, ali nešto je ipak nedostajalo.
Mora se priznati da je Nina i dosta čitala. Dok je baka bila živa pričala joj je priče, kasnije kad je baka umrla, a Nina krenula u školu roditelji su joj rekli da je knjiga čovjekov najbolji prijatelj. Nešto poput vjernog psa. Kako su oni sami vrlo često izbivali, Nina je samotne sate provodila uz slova, prvo ona u slikovnicama, u dječjim knjigama, a na kraju je dobro pretresala i znanstvene časopise.
Mnoge su je stvari zanimale, i uobičajene i neuobičajene. Odrastala je u zanimljivom okruženju, njeni prijatelji bili su mahom djeca i priznatih i nepriznatih umjetnika svih vrsta. U takvom društvu lako iskazuješ sebe, a još lakše zastraniš.
Ima Nina zanimljivih ideja, ima.
Tako ju je jedna od njih dovela na ovo mjesto. Zapravo, i nije tako loše, Nina je ovdje u znanstvene svrhe. Jednog će dana njeno ime biti među imenima koja su poslužila za dokaz da je zaljubljenost psihička bolest. Kao i ljubomora. Tako će Nina dospjeti na stranice znanstvenih časopisa koje je katkada čitala. Sad prevrću po njenom mozgu ne bi li dokazali da su zaljubljenost i ljubomora zapravo ista stvar, da imaju isti podražajni centar u mozgu. No, ostavimo to doktorima.
Nina je bila vrlo vatrena djevojka. Uvijek je u vezi tražila više. Nikako se nije mogla pomiriti s pasivnošću svog dečka. Pasivnošću u smislu ljubavnih intriga. On je nju jednostavno volio i basta. Mislio je „to je to“ i nije mu trebalo ništa više. Uobičajena veza začinjena uobičajenim nježnostima. I strašću u krevetu. Njoj je trebalo još nešto. Palila se na ljubomoru. Bizarno. Pa je odlučila sama poduzeti neke korake.
Daleko od toga da je Nina bila zla osoba. Daleko i od toga da je bila kleptomanka. Tko zna zašto, ali vjerujem da će i to liječnici uskoro ustvrditi, nije kupila novi mobitel već je ukrala jedan u nekom smrdljivom i zadimljenom kafiću, kako je sama priznala, nekom šljakeru u radnoj manduri dok je naručivao novu rundu za svoje dečke koji su se zajedno s njim opuštali nakon napornog radnog dana. Možda je i to Nini trebalo da bi bila ispunjena. Poslala mu je sms s ukradenog mobitela. Napisala je «volim te».
Rekao bi čovjek ništa tako neobično.
Ponavljala je igru svaki dan u drugo vrijeme. Sve dok joj dečko nije spomenuo tajanstvenu obožavateljicu. Pričao je o njoj sve češće, jer Nina nije prestajala s porukama. Postala je ljubomorna na samu sebe. Izbijale su svađe, s početka blaže, beznačajne, a kasnije prilično žustre. Letjelo je na sve strane „pasmaterinjojitebi, jer dečko se zainteresirao za nepostojeću. Toliko je pričao o njoj da je Nina svisnula od ljubomore i jednog sparnog popodneva urlala s balkona. Urlala bez sadržaja. Susjedi su je pokušali utišati, bilo je vrijeme popodnevnog odmora. Pssst Ninice, pssst… nije upalilo. Ne dreči se majkutitvoju također nije pomoglo. Pozvali su hitnu i odvezli je u polikliniku. Čak su i roditelji potpisali. Još je neko vrijeme urlala, ali brzo se smirila. Dečko je ostao razočaran, eto ga i dalje bulji u te lažne poruke na mobitelu.
A ona?
I dalje pravi društvo uglednim liječnicima. E, moja Nina!

Pisati o gastronomskim užicima ili o prirodnim ljepotama, teška je odluka. Ljetno je vrijeme pa nije čudno što sam se razbuđivala uz slatku i hladnu lubenicu kako bih sasvim osvježena od sna zakoračila u novi dan.
A novi dani bili su raznoliki, svaki na drugom kraju ove male i prelijepe zemlje. Na žalost, morat ćete mi vjerovati na riječ, jer fotić je najčešće bio pokvaren tako da će tek pokoja fotka posvjedočiti da je istina ono što pišem (u planu je nabavka novog, u najskorije vrijeme). Nakon ugodnih tjedan dana ljenčarenja na Kalamoti provukli smo se autom kroz ostatak lijepe naše i ušli u Bosnu. Pogled na Hutovo blato je veličanstven i ja odmah grabim putnu literaturu i čitam o ptičjem rezervatu. To me ne fascinira toliko kao nakupine raznoraznih višebojnozelenih trava različite visine koje tvore vrlo neobične formacije. Upravo shvaćam kako je to neopisivo pa odustajem od ovog krnjeg opisa, no po Hutovom blatu moguća je vožnja motornim čamcem (umjerena brzina) pa toplo preporučam. Cesta nas je vodila u Čapljinu, tamo smo u restoranu Villa Rustica omastili brk pa nastavili za Konjic iz kojeg smo se tridesetak minuta vozili uzbrdo prema Glavatičevu gdje smo nakon roštilja i ćaskanja uz vatricu zanoćili u malom starom šatoru. Mi djeca grada već smo i zaboravili da se lubenice i pive odlično hlade u rijeci. Odmah nakon buđenja i doručka spustili smo se do Boračkog jezera koje u ranije prijepodnevne sate odaje matisseovsku idilu, ali samo nakratko, uskoro ga preplave kupači koji svoja tijela mažu raznim sredstvima za zaštitu od ultravioletnih zraka, a roštiljsku rešetku lojem te se mirisi tako izmiješaju da smo Mujo i ja morali uzmaknuti i osamiti se nekoliko kilometara dalje na do bola ledenoj i prozirnozelenoj Neretvi. I sve bi bilo dobro samo kad uz rijeku ne bismo nailazili na „kese“ s otpadom, odbačene limenke, opuške i oglodane kosti pileta s roštilja. Dosta je bilo plandovanja pa smo se odlučili u nedjelju posvetiti raftingu. Ludo zabavno iskustvo! Jedan od mnogobrojnih koji organiziraju rafting za turiste je i Samir Krivić iz Konjica. Prvo vas nahrani i napoji, a potom obuće pa s vama u čamac. Budući da mi nije ništa platio za reklamu neću ga puno hvaliti, samo ću reći da je on pravi superman na Neretvi. Naš skiper Batan zabavljao nas je oponašajući neke od raftingaša, a najviše na ljestivici oponašanih plasirali su se Mostarci. Uh, jesam se naveslala, ali nikako da dobijem muskulfiber, izgleda da sam ja nešto kao „superwoman“. Bila sam poslastica obadima, a uspomena na njih je bila trodnevna oteklina stopala i višetjedna svrbež. Poslasticu nakon raftinga nam je po povratku i vraćanju neoprenskih odijela i ostale opreme priredio Samir u obliku ribe iz Neretve.Onda smo par dana ohanuli u Sarajevu, samo malo šećući po prekrasnim vrelima Bosne, uživajući u dizanju izmaglice u smiraj dana. Niti to ne mogu podrijepiti fotkom, šteta. Jedan dan sam poluposlovno i poluprivatno trebala otići do Ilidže pa je pala odluka da odem taksijem. Koji je jeftin k'o baklava. Ali meni nije bilo baš najjednostavnije uloviti isti. Odmah po izlasku iz stana ugledala sam parkirana dva i čula da su taksisti u kafani. Ja ni pet ni šest nego pitam konobara ima li koji taksist, a on kaže pogledat će. Pa se vrati i kaže „ima, pije kafu“, a ja ponovim „može li do Ilidže?“ na što konobar ode do taksista pa ga pita i vrati se s odgovorom „ne mere, pije kafu“. Ne dam se ja zbunit pa pitam može li drugi. Jednakom ozbiljnošću ode konobar do drugog pa pita, ali ni taj „ne mere, pije kafu“. Jebo majku! Naši bi taksisti ostavili i ručak u restoranu, digli se u pola objeda i vozili te na kraj svijeta, ali Bosanac je Bosanac. I tako se u tri sarajevska dana nagomilalo hrane u našim organizmima, pita, ćevapa, baklava i hurmašica pa odlučismo opet malo skoknut do Čapljine i provozat se kanuom po Trebižatu. Ne, ni Marinka koji organizira kanu safari neću pretjerano hvaliti jer mi nije platio za reklamu. Ipak, bilo je predivno. Pogledajte samo ovu ljepotu rascvjetanog lopoča. Ništa vam više o tome neću pričati, morate doći i sami isprobati, sigurno nećete požaliti. Produžismo za Blagaj gdje uniđoh u Tekiju nakon što me omotaše u maramu i neku crnu dugu suknju tako da sam i likom bila prava Fata, pa zatim u Mostar, u kojem sam sad bila po prvi puta i rastužila sam se silno nad ljudskom glupošću koja razara nekritično i bolesno. Mojem vodenom ljetovanju tu nije bio kraj, sljedećeg dana ponovo smo Mujo, ja i dvojica prijatelja krenuli na Neretvu. Na čuđenje i zaprepaštenje svih koji su nas vidjeli! Jer u Merkatoru smo kupili dva mala kineska čamca za djecu na kojima je pisalo „explorer“ i vratili se na “mjesto zločina“. Prvo smo prijatelj i ja sjeli svako u jedan čamac i veslali na mirnom dijelu Neretve, lagana priprema prije našeg mini raftinga. Ne bi to bila stvar za prepričavanje da „ozbiljni“ raftingaši u velikim čamcima nisu prolazeći kraj nas ostajali otvorenih usta, a i fotoaparati su škljocali u nevjerici. Onda je kraj nas prošao i Batan koji je zinuo u čudu i pitao gdje mi je Mujo, a Mujo se javio s litice pa mu odgovara, hahaha,da slika hanumu kako nestaje u dubini Neretve. Ali hanuma je, kao što imate priliku zaključiti i dalje živa i zdrava. Nakon parade za turiste valjalo je ozbiljno obaviti posao. U naš „explorer“ ukrcali smo se na jednu stranu ja Fata, meni među noge ruksak u vodootpornoj vreći i dva karimata, a na drugoj strani Mujo s veslima. Gledali smo se u lica, kao da nam je to posljednji put. Htjela sam i ja pogledati tu divotu rijeke, ali kako bih samo malo pomaknula glavu u stranu da vidim iza sebe tako bi se „explorer“ počeo nekontrolirano kretati unatoč Mujinim veslačkim naporima. Tako sam odlučila zaboraviti na uživanje u prirodnim ljepotama. Nakon što me na prvom buku rijeka kompletno zalila toliko sam drhtala da mi prirodne ljepote nisu bile prva stvar na listi želja. Čamac je bio pun vode, naših tijela i prtljage. U ovim uvjetima ni obad ne bi ušao.I tako smo se vozili do ušća Rakitnice gdje nas je oprala kiša pa smo se sklonili ispod bukve i lagano odrijemali. Još jedan dan mali izletić nadomak Sarajeva i valjalo je poći za Zagreb. Novim komadićem autoceste brzo stigosmo do Visokog, ali ja samo iz auta viknuh „Zdravo Semire, šta ima, kako si“, a on mi odgovori „zdravo, šta ima ko' tebe, kako s' ti“. Još stigoh zaustiti „Bravo, ne posustaj, gledala sam te jučer na televiziji, skroz pravo izgledaju te tvoje piramide, pa ako ih zasad znanost i ne priznaje pisat ću ja o Semiru i njegovom Semiramidama“!, ali ne znam je li me čuo.

Koliko reklama na internetu, po novinama i na televizijskim programima! I zaista, Koločep ili Kalamota mali je otočić nadomak Grada, uronjen u kristalno čisto more puno ježinaca. Kako je lijepa ta naša mala zemlja, nekako mi se često otima usklik divljenja. Sedam dana provela sam na prilično praznom otoku i vjerujem da sam imala puno sreće jer dogodine, ako reklama urodi plodom, to više neće biti raj ovozemaljski. Zato ni riječi neću reći o Koločepu kao otoku znanja, jer kompjutorizacija će ga učiniti prenapučenim mjestom poslovne elite.

Dok se u drugim mediteranskim mjestima turisti doslovno bore za svoje mjesto na plaži, ustaju rano kako bi ručnikom zauzeli najpovoljniji položaj pod suncem, na Kalamoti, kako mještani od draga nazivaju ovaj otok (od grčkog „lijepe noći“), zrnca pijeska glavne plaže ljeskaju se na suncu i tek malobrojna ostaju skrivena pod stopalima ili leđima nekolicine sretnika koji su poput mene i mog Džive odlučili provesti svoj odmor daleko od užurbane svakodnevnice. Ljudi su pitomi ali pomalo svoji, što i ne čudi kad samo pomisliš kako žive zimi kad nema furešta i kad zapuše bura. Glavna zabava otočanima, baš kao i gostima je mačka Olga koju, eto, nitko u svojim reklamama i reportažama nije spomenuo. Olga je jedna od dvije mačke koje je Mare, vlasnica jedinog dućana, dala sterilizirati i sad ih hrani, gdje drugdje nego u svom dućanu. Iako dvije, samo Olga ima ime. Bezimena je dugodlaka, lijepa i mazna, a Olga je šerif na otoku.
Vječito u položaju potkove, spremna na borbu i kad opasnost ne vreba, pogrbljena i dok jede i dok odmara, njenom oku neće promaknuti niti jedan pas koji se tu nađe. Po sat vremena smo znali promatrati Olgu zajedno s ostalim mještanima koji bi kod Mare kupili pivu i tako se hladili u najtoplije doba dan, kako ispod oka promatra pse koji ni sami nisu znali što bi zapravo od nje htjeli, igru ili kavgu i koji bi redovito odlazili podvita repa i izgrebane njuške.
Kad otokom zavlada „znanje“ nećemo se više moći od srca nasmijati nemušto napisanim nazivima na cjenicima, poput „Bokarske vodice“ ili piva „Hineken“. Nestati će otočka polupismenost, srdačnost, jednostavnost, a po „planinarskim“ stazama od donjeg do gornjeg Čela koračat će horde poslovnih ljudi koji će pokušat učinit nemoguće, spojiti posao i odmor, baš kao što je nemoguće sačuvati prirodu i živjeti od turizma. Zato, ne hrlite na Kalamotu nego mi vjerujte na riječ, tamo je predivno i vrijedi je sačuvati. Zaštititi od raznih „znanja“. Doći na prstima, duboko udahnuti i neprimjetno se povući ne ostavljajući vlastitog traga.

Ugođaj je izvanredan, naprosto uživam. Zelenilo pogoduje mojim živcima. Klupe, ploča (naravno, sve zeleno) i žica na prozorima. Nagovještaj skore propasti. Matematičke. Pada snijeg. Smrzla sam se jutros na autobusnoj stanici. Utjeha. Nema sličnosti s onim M. I dok ovdje trunem u iščekivanju vlastite propasti, pahulje nemarno lepršaju. Bar netko.
Eustahije se upravo vratio iz Kvarnera. Doduše, već je prošlo 15 min. od sata no to ga nije omelo. Rekao je da se je cugnuo čaj s rumom i koji gemišt. Lud je. Malo djetinjast. Nema veze. Muči me matematika. S velikim M. Leptirići su mi u želucu. Ne od radosti. Matematika nije vješt ljubavnik. Vjerojatno nismo srodne duše. Strah mi se prilijepio na jabučice prstiju. Lupam po “Olympiji” i savjest me nagriza. Polako ali sigurno. Još 30 min i gotova sam Addio Mare! Prohujalo. Nemar. Već danima tjeskoba živi u meni. Bez kompleksa, svaku se večer sa mnom zavlači u krevet, ujutro me budi (ljubazno od nje), hrani me svojim bićem, a napaja svojom blijedom krvlju. Prokleta! I nakon onog kobnog časa... Nestaje, da bi se pojavila pred ispit. Glumi dobru savjest i viče: Periculum in mora. A skijanje, posao, ti, on, mi…palo u vodu. Tražim slobodnu srijedu. Zbog snijega, skijanja, tebe, sebe. Idemo na Sljeme. Hoćeš li? Ali odakle mi slobodan dan?
Još 20 minuta. Strah mi stoji na trepavicama. Pauk je u razredu. Je li to sreća? Već dugo je nije bilo. Marina se boji. Meni bi bila od koristi. Ne Marina, sreća. Sreća-skitnica. Nevjernica. Bludnica. Smisao života? Ne, nikako. Matematika i ogromna REALNOST. Realnost iz koje strši slovo R kao kanibal. Proždire i dušu i tijelo. Kuha te u velikom kotlu stvarnosti. Polako se raspadaš na sastavne dijelove i uskoro će te upiti crijevne resice debelog crijeva. Brrr. Kakve li okrutne sudbine. I što će onda biti od tebe? Nastavljaš svoj podzemni život kao gnojivo kakvom poriluku, - rotkvici ako ti se posreći. Onda opet dio tebe nestane u proždrljivom ždrijelu nekog vegetarijanca, a dio tebe propada. Padaš u vječni zaborav. Pokoj duši.
San realnosti. San? STRAH OD STVARNOSTI!!! Ogroman, ljigavi strah. Zrak miriše po snijegu. Prestao je padati.
Povlačim se klecavim nogama svojim i idem prema njoj. Nagriza me svojim zdravim, bijelim zubima, a dotući će me sitnom šiljastom Amorovom strelicom. Samaritanska dobrota. Nesebična, altruistička ljubav.