Pregled posta

VISOČKA DOLINA SEMIRAMIDA

Pisati o gastronomskim užicima ili o prirodnim ljepotama, teška je odluka. Ljetno je vrijeme pa nije čudno što sam se razbuđivala uz slatku i hladnu lubenicu kako bih sasvim osvježena od sna zakoračila u novi dan.
A novi dani bili su raznoliki, svaki na drugom kraju ove male i prelijepe zemlje. Na žalost, morat ćete mi vjerovati na riječ, jer fotić je najčešće bio pokvaren tako da će tek pokoja fotka posvjedočiti da je istina ono što pišem (u planu je nabavka novog, u najskorije vrijeme). Nakon ugodnih tjedan dana ljenčarenja na Kalamoti provukli smo se autom kroz ostatak lijepe naše i ušli u Bosnu. Pogled na Hutovo blato je veličanstven i ja odmah grabim putnu literaturu i čitam o ptičjem rezervatu. To me ne fascinira toliko kao nakupine raznoraznih višebojnozelenih trava različite visine koje tvore vrlo neobične formacije. Upravo shvaćam kako je to neopisivo pa odustajem od ovog krnjeg opisa, no po Hutovom blatu moguća je vožnja motornim čamcem (umjerena brzina) pa toplo preporučam. Cesta nas je vodila u Čapljinu, tamo smo u restoranu Villa Rustica omastili brk pa nastavili za Konjic iz kojeg smo se tridesetak minuta vozili uzbrdo prema Glavatičevu gdje smo nakon roštilja i ćaskanja uz vatricu zanoćili u malom starom šatoru. Mi djeca grada već smo i zaboravili da se lubenice i pive odlično hlade u rijeci. Odmah nakon buđenja i doručka spustili smo se do Boračkog jezera koje u ranije prijepodnevne sate odaje matisseovsku idilu, ali samo nakratko, uskoro ga preplave kupači koji svoja tijela mažu raznim sredstvima za zaštitu od ultravioletnih zraka, a roštiljsku rešetku lojem te se mirisi tako izmiješaju da smo Mujo i ja morali uzmaknuti i osamiti se nekoliko kilometara dalje na do bola ledenoj i prozirnozelenoj Neretvi. I sve bi bilo dobro samo kad uz rijeku ne bismo nailazili na „kese“ s otpadom, odbačene limenke, opuške i oglodane kosti pileta s roštilja. Dosta je bilo plandovanja pa smo se odlučili u nedjelju posvetiti raftingu. Ludo zabavno iskustvo! Jedan od mnogobrojnih koji organiziraju rafting za turiste je i Samir Krivić iz Konjica. Prvo vas nahrani i napoji, a potom obuće pa s vama u čamac. Budući da mi nije ništa platio za reklamu neću ga puno hvaliti, samo ću reći da je on pravi superman na Neretvi. Naš skiper Batan zabavljao nas je oponašajući neke od raftingaša, a najviše na ljestivici oponašanih plasirali su se Mostarci. Uh, jesam se naveslala, ali nikako da dobijem muskulfiber, izgleda da sam ja nešto kao „superwoman“. Bila sam poslastica obadima, a uspomena na njih je bila trodnevna oteklina stopala i višetjedna svrbež. Poslasticu nakon raftinga nam je po povratku i vraćanju neoprenskih odijela i ostale opreme priredio Samir u obliku ribe iz Neretve.Onda smo par dana ohanuli u Sarajevu, samo malo šećući po prekrasnim vrelima Bosne, uživajući u dizanju izmaglice u smiraj dana. Niti to ne mogu podrijepiti fotkom, šteta. Jedan dan sam poluposlovno i poluprivatno trebala otići do Ilidže pa je pala odluka da odem taksijem. Koji je jeftin k'o baklava. Ali meni nije bilo baš najjednostavnije uloviti isti. Odmah po izlasku iz stana ugledala sam parkirana dva i čula da su taksisti u kafani. Ja ni pet ni šest nego pitam konobara ima li koji taksist, a on kaže pogledat će. Pa se vrati i kaže „ima, pije kafu“, a ja ponovim „može li do Ilidže?“ na što konobar ode do taksista pa ga pita i vrati se s odgovorom „ne mere, pije kafu“. Ne dam se ja zbunit pa pitam može li drugi. Jednakom ozbiljnošću ode konobar do drugog pa pita, ali ni taj „ne mere, pije kafu“. Jebo majku! Naši bi taksisti ostavili i ručak u restoranu, digli se u pola objeda i vozili te na kraj svijeta, ali Bosanac je Bosanac. I tako se u tri sarajevska dana nagomilalo hrane u našim organizmima, pita, ćevapa, baklava i hurmašica pa odlučismo opet malo skoknut do Čapljine i provozat se kanuom po Trebižatu. Ne, ni Marinka koji organizira kanu safari neću pretjerano hvaliti jer mi nije platio za reklamu. Ipak, bilo je predivno. Pogledajte samo ovu ljepotu rascvjetanog lopoča. Ništa vam više o tome neću pričati, morate doći i sami isprobati, sigurno nećete požaliti. Produžismo za Blagaj gdje uniđoh u Tekiju nakon što me omotaše u maramu i neku crnu dugu suknju tako da sam i likom bila prava Fata, pa zatim u Mostar, u kojem sam sad bila po prvi puta i rastužila sam se silno nad ljudskom glupošću koja razara nekritično i bolesno. Mojem vodenom ljetovanju tu nije bio kraj, sljedećeg dana ponovo smo Mujo, ja i dvojica prijatelja krenuli na Neretvu. Na čuđenje i zaprepaštenje svih koji su nas vidjeli! Jer u Merkatoru smo kupili dva mala kineska čamca za djecu na kojima je pisalo „explorer“ i vratili se na “mjesto zločina“. Prvo smo prijatelj i ja sjeli svako u jedan čamac i veslali na mirnom dijelu Neretve, lagana priprema prije našeg mini raftinga. Ne bi to bila stvar za prepričavanje da „ozbiljni“ raftingaši u velikim čamcima nisu prolazeći kraj nas ostajali otvorenih usta, a i fotoaparati su škljocali u nevjerici. Onda je kraj nas prošao i Batan koji je zinuo u čudu i pitao gdje mi je Mujo, a Mujo se javio s litice pa mu odgovara, hahaha,da slika hanumu kako nestaje u dubini Neretve. Ali hanuma je, kao što imate priliku zaključiti i dalje živa i zdrava. Nakon parade za turiste valjalo je ozbiljno obaviti posao. U naš „explorer“ ukrcali smo se na jednu stranu ja Fata, meni među noge ruksak u vodootpornoj vreći i dva karimata, a na drugoj strani Mujo s veslima. Gledali smo se u lica, kao da nam je to posljednji put. Htjela sam i ja pogledati tu divotu rijeke, ali kako bih samo malo pomaknula glavu u stranu da vidim iza sebe tako bi se „explorer“ počeo nekontrolirano kretati unatoč Mujinim veslačkim naporima. Tako sam odlučila zaboraviti na uživanje u prirodnim ljepotama. Nakon što me na prvom buku rijeka kompletno zalila toliko sam drhtala da mi prirodne ljepote nisu bile prva stvar na listi želja. Čamac je bio pun vode, naših tijela i prtljage. U ovim uvjetima ni obad ne bi ušao.I tako smo se vozili do ušća Rakitnice gdje nas je oprala kiša pa smo se sklonili ispod bukve i lagano odrijemali. Još jedan dan mali izletić nadomak Sarajeva i valjalo je poći za Zagreb. Novim komadićem autoceste brzo stigosmo do Visokog, ali ja samo iz auta viknuh „Zdravo Semire, šta ima, kako si“, a on mi odgovori „zdravo, šta ima ko' tebe, kako s' ti“. Još stigoh zaustiti „Bravo, ne posustaj, gledala sam te jučer na televiziji, skroz pravo izgledaju te tvoje piramide, pa ako ih zasad znanost i ne priznaje pisat ću ja o Semiru i njegovom Semiramidama“!, ali ne znam je li me čuo.


Post je objavljen 13.08.2006. u 13:16 sati.